„I još jednom ga pogodi pomisao da brak nije sigurna luka, kako su ga naučili misliti, nego putovanje nepoznatim morima.”
Edith Wharton, Doba nevinosti (The Age of Innocence; 1920.)
Zavodljivi miris poslijepodnevne kave sporo se izdizao iz male zelene dževze na stolu. Sjedile smo u tišini, ja s usnulim sivim mačkom u krilu i daljinskim upravljačem u ruci, mama lijevim laktom podbočena na naslon kauča, ozbiljnog izraza lica i spuštenog pogleda. Čitala je knjigu i nisam ju htjela ometati, pa sam prebacivala s jednog televizijskog kanala na drugi u potrazi za nečim zanimljivim i zaustavila se na filmu snimljenom sredinom prošlog stoljeća s Burt Lancasterom u glavnoj ulozi. Gina Lollobrigida je svojim cirkuskim akrobacijama na trapezu otimala dah zadivljenoj publici, a svojim prkosnim usnama i uskim strukom donosila napetost i rivalstvo između muških protagonista, Tony Curtisa i mog omiljenog filmskog odmetnika, Burta. Zlatne resice na njenoj gimnastičkoj haljinici lepršale su kao što od pamtivijeka plešu zaljubljena srca i dok sam gledala kako se ljubavni trokut s malog ekrana okreće u vrtoglavim piruetama, počela sam razmišljati o svojim ljubavnim padovima bez zaštitne mreže oko naivnog djevojačkog srca. Moju šetnju kroz krajolik prekinutih veza i neostvarenih želja prekinuo je tup zvuk zatvaranja knjige. Mama je spustila dopola pročitano staro izdanje „Ponosa i predrasuda“ na stolić u dnevnoj sobi, usula tursku kavu u svoju malu šalicu s okrhnutom ručkom i pogledala me.
- Ne sviđa ti se knjiga? – upitala sam ju i u mislima odvrtila najseksipilniju scenu koju sam ikad vidjela na televizijskom ekranu, onu kad Mr. Darcy izađe iz vode u mokroj košulji i susretne se s užarenim pogledom Elizabeth Bennet.
Otpila sam malo instant kave iz svoje šalice i nestrpljivo iščekivala njen odgovor.
- Ma, dobra je knjiga, ali malo mi idu ove ženske na živce. Samo se žele udati kao da je to jedina sudbina koja ih može usrećiti. – mama zastane, pa uz mudar osmijeh na licu nastavi – Treba se prvo dobro upoznati, a tek onda vjenčati. Kad strasti splasnu, mnogima ostane samo trpljenje, a to nije ljubav.
♡♡♡♡♡♡♡
Bilo je to prije desetak godina, a nešto slično o bračnoj sreći znala je govoriti i moja baka kad me je upozoravala na moje neiskustvo i pokušavala utječiti moje ljubavne jade. „Ako te čeka sreća u braku, nećeš zakasniti, a ako ćeš imati loš brak, doći će ti prerano.“
Moj djed je bio dvadesetak godina stariji od bake, udovac bez djece i vjerujem da se brak koji je sklopila moja baka nije nimalo razlikovao od tadašnjih dogovorenih brakova. Brak je u prvoj polovici dvadesetog stoljeća više bio ekonomska zajednica, nego romantični prečac do sreće i baka i djed svoju su privrženost razvijali strpljivo, kroz prijateljstvo i uzajamnu pomoć. Bili su sretni na jedini način koji su poznavali, obećanjem vjernosti u dobru i zlu do kraja života.
Ljubavna veza koje je mene dovela na ovaj svijet bila je drugačija. Tata je u svojoj 24 godini sklopio prvi brak, a mama drugi. Bila je razvedena žena, ali mom tati to nije bilo ni najmanje važno. Njen osmijeh bio je njegov jedini zavjet. Bilo je to vrijeme kad su hipiji plesali po parkovima i pjevali o slobodnoj ljubavi, ali i tada je razvod braka bio nepoželjna društvena pojava. Danas bračna statistika opisuje drugačiju sliku i Državni zavod za statistiku bilježi neke nove i drugačije trendove. Broj sklopljenih brakova 2020. iznosio je 15.196, od ukupnog broja sklopljenih brakova u građanskom obliku sklopljeno ih je njih 57,7 posto, a 42,3 posto u vjerskom obliku, dok su pravomoćno razvedena 5153 braka. To otprilike znači da se u Hrvatskoj razvrgava svaki treći brak. Još jedan podatak učinio mi se posebno zanimljiv, iako je i ta statistička bilješka svakom građaninu i građanki odavno poznata. Prosječna starost pri sklapanju prvog braka znatno se povećala i za ženika i za nevjestu. Tako je u 1989. prosječna starost nevjeste pri sklapanju prvog braka iznosila 23 godine, a ženika 26 godina, dok je u 2020. prosječna starost nevjeste iznosila 29 godina, a ženika 31 godinu. Nisam sociolog ni statističar, ali iz ovih nekoliko podataka i društvenih kronika svakodnevnog života (vrućih tračeva preko seoskih taraba) brzo se može shvatiti da se brakovi sklapaju kasnije i traju kraće nego prijašnjih desetljeća. DZS navodi i najkritičnije godine braka za razvod. Najviše brakova okončava se nakon 25 i više godina, a najmanje tijekom prve godine veze. Stopa razvoda niska je među brakovima koji su trajali od jedne do devet godina, a u sljedećoj kategoriji, onih koji su se razveli nakon 10 do 14 godina braka, brojka razvoda znatno skače i to je ujedno drugo najkritičnije doba za brak.
Ali nemojte se uplašiti ovih crnih statistika. Svaki brak je jedinstven i nema univerzalnog recepta za bračnu sreću. Sva naša sreća nije u rukama krilatog božanskog dječaka s povezom na očima, s lukom i tobolcem punim ljubavnih strijela, ni božice rođene iz morske pjene, nego u našim. Bračnu sreću ne donosi sudbina, nego naše odluke, a ljepota ljubavi ne nalazi se u jednoj čarobnoj večeri s nekoliko stotina gostiju i s nizom od pet delikatesnih jela, ne krije se u skupoj bijeloj haljini i raskošnim cvjetnim aranžmanima i ne može se pronaći u sjaju zlatnog prstena. Ljubav nije nešto što možemo konzumirati ili kupiti, zatim odbaciti, zaboraviti ili zamijeniti. Ljubav se ne može osvojiti, nego jedino darovati. Ona je uvijek slobodna.
Na početku ove priče moja mama je pila blago zaslađenu tursku kavu, a ja instant mješavinu iz velike šalice, ali obje smo bile jednako zahvalne na tom malom komadiću kućne sreće. Takva je i ljubav. Ima bezbroj lica, ali isto srce. Forma vezanja parova danas je drukčija, ali naša potreba da živimo u intimnoj zajednici nije nestala. Prva dva desetljeća 21. stoljeća bilježe rast kohabitacije, odnosno izvanbračne zajednice, zajedničkog života neovjenčanog komadom papira ovjerenim u matičnom uredu, a promjenom tipa rada u Europskoj uniji i povećanom slobodom kretanja stanovništva ustalio se termin “apart together”, što znači da su parovi skupa, ali ne žive zajedno. Poput žene-sokola iz istoimenog filma iz sredine osamdesetih i muškarca-vuka takvi su parovi zajedno, ali su odvojeni jedno od drugoga, jer rade u jednoj državi, a u susjednoj državi imaju bračnog partnera, romantičnu vezu ili žive s nekim zajedno. Život u trećem tisućljećju promijenio je naš pogled na brak, ali ne i našu želju da nekoga volimo i budemo voljeni.
S brakom ionako ništa sretno ne završava. Brak je sretan završetak samo u svijetu mašte. Ljubavne priče završavaju izgovaranjem zavjeta samo u romantičnim knjigama i filmovima, ali u stvarnom životu tek počinju i jedna od najvećih zabluda ljudskog srca je ideja da je brak mirna i sigurna luka kako je mislio mladi odvjetnik Newland Archer iz Pulitzerom nagrađenog klasika. On i blaga i naizgled naivna May Welland savršen su par visokog društva u New Yorku s kraja 19. stoljeća, ali i junaci tragične ljubavne priče koja govori o svim kušnjama ljudskog srca. U filmskoj adaptaciji iz 1993. Daniel Day-Lewis glumi uglednog odvjetnika zaručenog za ljepoticu iz visokog društva, ali kad se zaručničina nekonvencionalna sestrična grofica Ellen Olenska usred brakorazvodne parnice vrati u New York sva njegova uvjerenja nađu se na kušnji. Ta raskošna drama, protkana spletkama, čežnjom i zabranjenim strastima, osjećajem krivnje i dužnosti, razbija iluzije glavnog junaka o društvu kojem pripada i njegovom braku s May. Iako su se brojne društvene konvencije kroz stoljeća promijenile, brakovi današnjice još uvijek se nalaze na udaru vjetrova i nisu lišeni bračnih kušnji. Ponekad su pjenušavi od strasti ili kristalno mirni kao more za vrijeme bonace, ali ne postoji brak koji se nije izgubio u magli neizgovorenih zamjerki i neoproštenih uvreda, koji nije padao u ponore ljutnje, ponosa ili potisnutih želja i koji se nije iznova gradio u zagrljajima, suzama i poljupcima. Ne postoji bračna luka koju nije poharao uragan i nema ništa strašnije nego obećati se drugome ne znajući kakve oluje dolaze, ali ni ništa ljepše od pogleda osobe koja svakog dana čuva našu sreću, a nesreću čini podnošljivom.
- Autorica romana „Doba nevinosti“ Edith Wharton (1862-1937) jedna je od najcjenjenijih američkih romanopisaca. Bila je prva žena koja je 1921. primila Pulitzerovu nagradu za književnost.
- 1885. godine Edith se udala za američkog bankara Edwarda Whartona. Njihov brak nije bio sretan. Suprug je vodio buran život, imao brojne ljubavnice i rasipao obiteljski novac. Wharton je 1907. odlučila pobjeći od supruga u Francusku i tek je 1913., nakon 28 godina braka, uspjela postići službeni razvod. Edith je u svojim memoarima napisala da je u Francuskoj upoznala novinara Mortona Fullertona, jedinu osobu prema kojoj je osjećala istinsku ljubav. Svoju vezu su dugo skrivali od očiju javnosti.
Viktorija Majačić