Poznati županjci

Županjski kraj, u koji ubrajamo sva mjesta od Babine Grede do Đurića u Cvelferiji, od davnina iznjedrio je mnogobrojne poznate ljude koji su svojim radom i djelima stekli svjetsku slavu. Nisu svi rođeni baš u Županji, neki su samo dio života ovdje proveli, ali svi oni nosili su Županju i okolna sela u srcu i rado se sjećali života tu.

Ova lista, najpoznatijih, nazovimo ih zajedničkim imenom, županjaca, nikako nije konačna ni potpuna niti će to ikada biti, i još uvijek je u izradi, ali možemo sa sigurnošću tvrditi da je najpotpunija.  Popis je napravljen po godini rađenja. Ukoliko smo nekoga zaboravili ili smatrate da pripada na ovaj popis obavezno nam javite.

MIJAT STOJANOVIĆ 1818.- 1881.

Mijat Stojanović, pedagog, etnograf. Rođen je u Babinoj Gredi 26. rujna 1818. godine. Pučku školu završio u rodnom selu, a potom upornim radom stekao zvanje učitelja polažući ispite na Vinkovačkoj gimnaziji. Bio je narodni učitelj u Bosanskom Šamcu, Velikoj Kopanici, Županji, Sremskim Karlovcima, zatim u Ogulinu i Gospiću.

Godine 1850. za svog službovanja u S. Karlovcima upoznao se sa V. S. Karadžićem koji ga je podržao da i dalje skuplja etnološke vrijednosti naroda Slavonije, što je Mijat Stojanović revno radio do kraja svoga života. Izdao je nekoliko vrijednih zbirki etnografskog sadržaja: „Zbirka narodnih poslovicah“ (1835), „Uprave za dobro i kreposne vladanje i nekoje poslovice za mladež“ (1844), „Slike iz domaćeg života slavonskog naroda i iz prirode sa dodatkom“ (1865), „Pučke pripovjetke i pjesme“ (1867), te još dugi niz članaka i napisa po raznim časopisima. Bio je politički vrlo angažiran, borio se protiv dualističke monarhije koja je nastala na štetu jugoslavenskih naroda, zalagao se za suradnju južnoslavenskih naroda i druge tada napredne ideje. Značajan je po tome što prvi sakuplja kod nas u Slavoniji duhovno narodna blago. Umro je u Zagrebu, 18. rujna 1881. godine.

IVAN MARTINOVIĆ (1848.-1927.)

Ivan Martinović, nastavnik i povjesničar (Štitar, 1848. – Zagreb, 1927.). Glavnu osnovnu školu završio u Vinkovcima nakon koje se kao učitelj vježbenik zapošljava u rodnom Štitaru. Doškolovao se uz stalno službovanje u Gundincima, Posavskim Podgajcima, Županji, Novoj Gradiški, Brodu i napokon 1892. dobiva mjesto na Učiteljskoj školi u Zagrebu. Bio je aktivan član Hrvatskog pedagoško – književnog zbora i njegov predsjednik od 1909. do 1912. U 1918. preuzeo je brigu o Hrvatskom školskom muzeju koji je vodio sve do svoje smrti. Surađivao je u mnogobrojnim časopisima prvenstveno se baveći poviješću školstva. Autor je knjige Povijesne crtice o školstvu Brodske pukovnije i brodskog okružja (Zagreb, 1912.).

Ivan Martinović , hrvatski pedagog, metodičar ,učitelj i povjesničar školstva. Rođen je u Štitaru 30. siječnja. 1848. Prof. Ivan Martinović primio je temelj svojega duhovog razvitka u velikoj krajiškoj zadruzi Martinovića.

Ta stara štitarska graničarska zadruga iz koje je potekao prof. Martinović bila je na mjestu kuće u sadašnjoj Strossmayerovoj ulici na broju 88. ( preko puta zadruge Napredak –danas kuća obitelji Pavić )

U Štitaru je završio njemačku općinsku školu, a u Vinkovcima pukovnijsku glavnu školu. Neko vrijeme poslije toga radi kao učitelj – pripravnik u Štitaru, a onda je naredbom krajiških vlasti imenovan narodnim učiteljem u Šiškovcima.

Godine 1868. položio je prijemni ispit i završio dvogodišnji pedagoški tečaj u Petrinji. Nakon toga imenovan je učiteljem u Gundincima. Od godine 1871. ponovno u Petrinji pohađa pedagoški tečaj za učitelje građanski škola. Nakon završetka tečaja ostaje u Petrinji i dobiva mjesto učitelja u novoosnovanoj vježbaonici petrinjske učiteljske škole. Za svoj marljivi rad i zalaganje 1873. nagrađen je odlaskom u Beč na Svjetsku izložbu. Tom je zgodom prisustvovao skupštini slavenskih pedagoga. Težeći osobnom usavršavanju, uz potporu Zemaljske vlade,od 1875. pohađa „ Bečki pedagogij“ kojeg uspješno završava 1878. Time je prof. Martinović stekao najvišu moguću naobrazbu koju je u to vrijeme mogao steći učitelj.

Iz života u Beču ostala je anegdota koju je zabilježio pokojni vlč. Luka Vincetić koji je u rodbinskoj vezi s prof. Martinovićem.

Profesor Martinović redovito je istom bečkom ulicom išao na predavanja u „ pedagogij „ a bio je naočit, zgodan i jak čovjek. Jednom prilikom ga je zaustavio otmjeni stariji bečki gospodin i počeo se raspitivati tko je on, što radi tu itd. Kad je saznao da je oženjen reče; Šteta, moja Vas kći već duže vremena prati i zanima se za Vas. Sklona Vam je, no pošto ste oženjeni nažalost od toga nema ništa.

Po povratku iz Beča službuje u Podgajcima i Županji. O njegovom radu u Podgajcima u zapisniku komisije brodske pukovnije stoji;

„ Učitelj je Martinović ovu od prije zanemarenu školu doveo do najljepšeg uspjeha u obuci te za to zaslužuje najveće priznanje“

Nakon toga službuje u građanskim školam u Novoj Gradiški i Slavonskom Brodu. Njegov rad u tim školama na visokoj je razini i uživa veliki ugled među građanstvom. U to vrijeme počinje njegov rad u učiteljskim udrugama i borba za unaprjeđenje školstva. Godine 1892. biva premješten u Zagreb, najprije u vježbaonicu uz učiteljsku školu a ubrzo na mjesto profesora u istoj školi. Tu ostaje do umirovljenja 1909. godine. Zanimljivo je spomenuti da je, već kao zreli profesor, od 1892 – 1895 pohađao predavanja na Filozofskom fakultetu – uvijek je bio svjestan da još puno toga ne zna.

Godine 1906. uz potporu zemaljske vlade odlazi na studijsko putovanje po Austriji, Njemačkoj i Švicarskoj s ciljem proučavanja tamošnjeg školstva.

Iako je bio domoljub, koji je uvijek isticao značaj hrvatskih učiteljskih institucija, učiteljskih društava i odgoja hrvatske mladeži ipak se nikada nije bavio politikom. Zalaganjem za rad hrvatskih učiteljskih institucija, širenje prosvjete i obrazovanja mladih smatrao je pravim načinom borbe za slobodu svog naroda i njoj je posvetio cijeli svoj život.

Prigodom odlaska u mirovinu Zemaljska vlada mu se posebnim pismom zahvalila na:

„ u svakom pogledu uzornom i ćudorednom vladanju, revnom i vjernom službovanju kao i na naprednoj i uspješnoj pedagogijsko-didaktičkoj vještini“

Rad prof. Martinovića naročito je vrednovan u okviru njegovog rada u Hrvatsko pedagoško – književnom zboru čije je dopisni član od 1881., od 1895 „pravi“ do kraja života, pa doživotni „ počasni“ član. Dugi niz godina bio je član upravnog odbora Zbora i njegovih komisija a predsjedao je i 3. Odsjekom zemljopis-prirodoznanstvo. Njegova nastojanja vezana uz obrazovanje učitelja za rad s gluhonijemom djecom, kao i ostalom djecom s poteškoćama u razvoju, izrada i sudjelovanje u izradi nastavnih planova za pojedine predmete, nastojanja da u njih, osim obrazovnih, ugradi i stjecanje takvih znanja koje će učenika pripremiti za praktičan život, svrstavaju ga u red naših najistaknutijih pedagoga toga vremena. Prof. Martinović je 1909. godine izabran za predsjednika Hrvatsko pedagoško – književnog zbora na mandat od tri godine.

Velike su njegove zasluge prilikom ustanovljenja Hrvatskog školskog muzeja na čijem je čelu bio do smrti . Umro je 24. srpnja 1927. u Zagrebu a pokopan je na Mirogoju.

DAVID SCHWARTZ ( 1852.-1897. )

David Schwarz (Zalaegerszeg, Mađarska, 20. prosinca 1852. – Beč, 13. siječnja 1897.), izumitelj židovsko-mađarskog podrijetla, Županjac koji je izumio duraluminij i – Zepelin! Živio je u Županji od svoje trinaeste godine, a poslije u Zagrebu na Zrinjevcu. Upisuje obrtnu školu te izučava trgovački zanat. Bio je trgovac građevnim drvom iz Spačvanskog bazena. U Županji provodi veći dio svoga života te upoznaje svoju suprugu Melani. Svjestan nepotpunih i opasnih rješenja na balonima, želi napraviti upravljivu zračnu letjelicu. Na svoj prototip prvi od izumitelja ugrađuje benzinski motor. U Petrogradu pod pokroviteljstvom cara Aleksandra III. gradi prvi upravljivi zračni brod na svijetu.

Nakon optužbi da je austrijski špijun uništava svoju konstrukciju i bježi u Njemačku gdje uz potporu tadašnje vlade na polju Tempelhof kraj Berlina ponovno gradi zračni brod, a s tvorničarom Karlom Bergom u Njemačkoj pronalazi novu aluminijsku leguru pod nazivom dural.

Godine 1890. izradio je nacrte prvog zračnog broda („dirižabla“) s rebrima i uzdužnicama od duraluminija. Krajem 19. stoljeća duraluminij je bio poznat i pod imenom Schwarzov aluminij. Načinio je zračni brod duljine 48 m, promjera 12 m, širine 13,5 m.

Prvi neslužbeni let bio je izveden 1896. godine, kada se brod podigao tek jedan metar. Prvi službeni let bio je predviđen za 15. siječnja 1897. no dva dana ranije dok se očekivao Schwarzov dolazak u Berlin, on u Beču umire od posljedica moždanog udara.

Nakon njegove smrti mehaničar Ernest Jagels 3. studenog 1897. uzdiže Schwarzov brod na 464 metara gdje se dešava nezgoda uslijed ispadanja remena s remenice za pogon bočnih elisa. Nacrte od Schwarzove udovice Melanie Schwarz kasnije kupuje njemački general, grof Ferdinand von Zeppelin, za 15 000.00 maraka.

JOSIP BENKOVIĆ (1856.- 1937.

Josip Benaković, klasični filolog, prevodilac. Rođen 15.3.1856. u Štitaru umro 24.12. 1937. u Zagrebu

Klasični filolog, prevoditelj, učitelj i profesor. Prevodio je rimske autore Horacija, Ovidija i Vergilija te druge, surađivao s brojnim tadašnjim časopisima.

Rodio se u Štitaru 15. ožujka 1856. godine u obitelji roditelja poljodjelaca. Pučku je školu završio u Županji, a Gimnaziju u Vinkovcima 1877. godine gdje je i maturirao. Klasičnu je filologiju studirao i diplomirao u Zagrebu na Mudroslovnom fakultetu. Poslije diplomiranja vraća se u Vinkovce i službuje kao gimnazijski profesor od 1880. do 1896. g. prijateljujući s onodobnim vinkovačkim intelektualcima i ljudima od pera, posebno s Josipom Kozarcem. Politički je aktivan, bio je uz Strossmayera i Narodnu stranku što je jasno očitovao na izborima 1896. g. kada je glasao protiv unionističkih (mađaronskih) kandidata. Upravo je zbog toga iste godine premješten u Gimnaziju u Požegu i ondje službuje do izborne pobjede Hrvatsko-srpske koalicije 1906. g. Te iste godine biva prebačen u Zagreb u kojem ostaje do kraja života.
Preminuo je na Badanjak 1937. godine kada je imao 81 godinu. Na Mirogoju se od njega oprostio njegov požeški đak prof. dr. sc. Stjepan Ivšić.

Josip Benaković pripada skupini manje poznatih hrvatskih filologa koji su stručno djelovali na prijelazu stoljeća. Premda svoju kroatističku (purističku ) i uopće filološku djelatnost nije okrunio knjigom, njegov doprinos hrvatskoj filologiji nije neznatan. Pogotovo to vrijedi za njegove Priloge čistoći hrvatskog jezika u kojima se jasno očituje njegovo dobro poznavanje problematike i osjećaj za mjeru, koji je i kod poznatijih hrvatskih purista nerijetko znao zatajiti.
Tri su glavna ogranka Benakovićeva filološkog rada.

Prevođenje je prvi, a ujedno najnepoznatiji ogranak jer su svi Benakovićevi prijevodi ostali u rukopisu, kako oni s latinskog na hrvatski (Vergilije, Horacije) tako i oni s hrvatskog na njemački jezik (Smrt Smail–age Čengića). Matica hrvatska planirala je objaviti Benakovićeve prijevode Horacija, ali je iz nepoznatih razloga ostalo samo planom.
Drugi ogranak rada čine prilozi koji se tiču klasične filologije.
Treći ogranak Benakovićeve filološke djelatnosti čine njegovi prinosi kroatistici koji su manje brojni od njegovih prinosa klasičnoj filologiji, ali ih premašuju opsegom i važnošću.
Prilozi klasičnoj filologiji
Plodovi se Benakovićevog bavljenja klasičnom filologijom mogu razvrstati u četiri skupine. Prvu od njih čine prilozi metodici nastave latinskog jezika. Najopsežniji je u toj skupini i najvažniji Benakovićev članak Nešto o metodi učenja latinskog jezika. Taj je članak, kako sam kaže, rezultat njegovog razmišljanja o tome kako želi upoznati djecu o važnosti učenja latinskog jezika.
Člankom O metodi obuke latinskog u I. gimnazijskom razredu Benaković zagovara učenje latinskog jezika od prvog razreda gimnazije o čemu tada nije postojalo suglasje. Opširnim člankom Hoće li u 20. vijeku ostati latinski i grčki jezik općena i isključiva osnovna priprava k višim zvanjima izjašnjava se protiv širenja realne gimnazije na štetu humanističke odnosno za ravnotežu između humanizma osnovanog na grčkoj i rimskoj kulturi i humanizma modernog doba osnovanog na modernim književnostima i privrednim naucima.
Benakovićevim bi se radovima, u ovoj drugoj skupini, mogli pribrojiti još neki radovi s težištem u praktičnoj metodici, npr. Kako ćemo prevoditi grčki i latinski pasiv na hrvatski jezik ili njegove bilješke i primjedbe o gimnazijskim udžbenicima latinskog jezika kojima je upozoravao autore udžbenika na nedostatke koje je uočio te im predlaže kako da te nedostatke otklone i poboljšaju svoje djelo.
Treću skupinu Benakovićevih prinosa klasičnoj filologiji čine njegove književne obznane, tj. recenzije i osvrti na pojedine knjige s područja klasične filologije. One su namijenjene školi, npr. Latinske slovnice i širem čitateljskom krugu, npr. Martićev prije¬vod Metamorfoze Publija Ovidija Nasona.
Četvrtu skupinu Benakovićevih prinosa klasičnoj filologiji čine radovi koji u svom naslovu imaju riječ pripomena ili riječ bilješka, a odnose se na rječnike hrvatskog i latinskog ili hrvatskog i grčkog jezika. U radovima iz ove skupine, kao i u većini radova iz spomenutih triju skupina, jasno se očituju dobre značajke Benakovićevog filološkog pera: pozorno čitanje i oprezno preporučivanje. Sve primjedbe, sva upozorenja i svi prijedlozi teže samo jednome – da školske knjige, o kojima je riječ, budu što bolje.

VIKTOR BRUNŠMID (1857.-1925.)

Viktor (Vladoje) Brunšmid, trgovac, poduzetnik i tiskar (Županja, 8. XII 1857 — Županja, 7. I 1925).

Od oca Matije preuzeo je trgovačku tvrtku mješovitom robom, koja je sve do Brunšmidove smrti poslovala pod imenom »Matija Brunšmid i sin«. B. se bavio i drugim poduzetničkim poslovima. God., 1883, otvorio je prvu tiskaru u Županji i bio suvlasnik male ciglane »Brunschmied i Weinberger«.

Jedan je od osnivača Prve županjske štedionice (1894) i dugogodišnji član njezina ravnateljstva.

.

FERDO JUZBAŠIĆ “SELIM” ( 1866. – 1905. )

Ferdo Juzbašić – Selim, (1866.-1905) se smatra prvim književnikom Županjske posavine; rođen je u Županji. Pravo će završiti u Zagrebu i, ako se zabilježi obvezna djetinjstvena pisnička škola svakoga krajiško-graničarskoga djeteta, ona pohađana uz usmena predvečernja kazivanja priča prožetih tajinstvom i avetima, na tom mjestu izravno započinje pjesnička sudbina Juzbašićeva.

Premda popularan i nazočan u brojnim periodicima svojega vremena i premda članom Društva hrvatskih književnika od samih početaka (1900), nije od kritike dočekao pozitivnoga suda (K. Čorkalo). Juzbašić je naime, uz zbirku autorski pripremljenih izabranih pjesama pod naslovom Spomenci (1898) objelodanio i desetak pjesama stiliziranoga rodoljubnoga naboja. Ono što će ostati izvan književnih čitanja jest razaznati kako u tim pjesmama progovara jedan vrlo suzdržani pravaš, i tako se tim dijelom Juzbašićeva pjesničkoga opusa može samo nešto temeljitije vratiti podacima o etosu, o svjetonazoru autora. Malo će te pjesme reći o pjesničkome umijeću. Juzbašić je napisao i devetnaest pjesama pod nazivom Razbibrige, i ostavio ih neobjelodanjenima.
Sedamnaest je tih Razbibriga ostalo u rukopisu.

Juzbašićev zaigrani osjećaj za ritam dosada je uglavnom u ostalim pjesmama, u pjesmama iz Spomenaka, pročitan kao metrička neuvjerljivost. Međutim, upravo Razbibrige upućuju na Juzbašićevu umješnost povezivanja formalnih i stilskih tekstualnih kretnji u pravcu podupiranja tematske zaigranosti. Na taj način ulazi se u trag jednog intuitivnog lakostihovnog pjesništva, bidermajerske blagohumorne osjetljivosti.
Knjiga Spomenci je međutim tiskana u Zagrebu i recepcijski preskočena, pa joj je naknadno dati pokrajinski ton i vratiti zavičajnoj, posavskoj i graničarskoj recepciji, u kojoj je neprevidivo protobegovićstvo.

SREĆKO ALBINI ( 1869.-1933. )

U Županji je rođen i SREĆKO ALBINI (Županja, 10.12.1869. – Zagreb 18.4.1933.), skladatelj, dirigent i ravnatelj zagrebačke Opere, autor brojnih orkestralnih i klavirskih djela. Najpoznatiji je po operetama Barun Franjo Trenk i Mala baronesa.

Rođen je u Županji 10. prosinca 1869.g. od majke Marije pl. Albini i oca Adolfa Schwarza u današnjoj ulici Veliki kraj. U Županji je ostao do 9. godine, kad je otišao na školovanje u Graz i Beč. Završio je trgovačku akademiju po želji svojih roditelja, međutim se obrtništvom nikad nije bavio. Družio se s hrvatskim glazbenicima i studirao kompoziciju kod poznatog teoretičara dr. Wilhelma Mayera i posve se posvetio dirigentskom i skladateljskom zvanju. Već sa 25 godina angažiran je kao dirigent u kazalištu u Grazu, gdje se i oženio Josefinom Mally s kojom je imao dvoje djece – Alfreda i Ernu.

Djelovao je kao skladatelj i dirigent u Grazu, Zagrebu i Beču i za to vrijeme primio mnoga priznanja i skladao svoja najpoznatija djela. Bio je direktor opere u Zagrebu te širi repertoar, angažira nove snage, vrstan je organizator, a u njegovo vrijeme izvodi se niz novih naslova klasičnoga repertoara i nova djela hrvatskih autora. Uz popijevke za glas i glasovir, jednu kantatu, nešto glasovirskih i orkestralnih skladbi te scenske glazbe, stvorio je i operu Maričon, balet Na Plitvička jezera, operete Nabob, kasnije prerađenu kao Bosonoga plesačica, Mala baronesa, Madame Troubadour…, a najpoznatija je svakako Barun Trenk, koja je izvođena po cijelom svijetu više od 400 puta.

U svoja djela unosio je elemente slavonske pučke glazbe. Iako se pojavio u vrijeme krize bečke operete, Albini je ipak u tom žanru pronašao najveće mogućnosti svoga skladateljskog izraza. Umro je u Zagrebu 18. travnja 1933. i sahranjen na Mirogoju.

JOSIP LOCHERT (1871.–1946.)

JOSIP LOCHERT

Josip Lochert rođen je u Županji 1871. godine, a medicinu je studirao u Grazu. Nakon završetka fakulteta 1898. godine dolazi u Zagreb gdje radi kao sekundarni liječnik u Zakladnoj bolnici, zatim kao primarni liječnik u Vojnoj bolnici i sekundarni liječnik u Bolnici milosrdnih sestara. Radio je još i kao gradski liječnik u Bosanskoj Dubici, kao općinski liječnik u Vinici te kupališni liječnik u Varaždinskim toplicama.

Za vrijeme Prvoga svjetskog rata radio je kao vojni liječnik u Osijeku i Varaždinu te u Čačku u Srbiji.Godine 1918. postaje glavni liječnik vojnog saniteta Narodnog Vijeća, a godinu dana kasnije pristupio je u zdravstveni odsjek Vlade Hrvatske i Slavonije. Godine 1920., kao šef odsjeka, zadužen je da vodi zdravstvenu politiku Hrvatske. Dr. Josip Lochert zaslužan je za osnivanje prve škole za sestre pomoćnice u Hrvatskoj, tj. škole za medicinske sestre u Zagrebu, koja je osnovana 1921. godine.
Dr. Josip Lochert također je bio jedan od članova odbora za izgradnju i uređenje Škole narodnog zdravlja u Zagrebu 1925. godine. Godine 1925. prestaje biti šef zdravstvenog odsjeka Vlade Hrvatske i Slavonije te postaje šef-liječnik Bratimske blagajne i šef-liječnik Varaždinskih toplica.

U Zagrebu je uredio moderni bolnički stacionar na početku Drugoga svjetskog rata, koji poslije postaje bolnica za liječenje ozljeđenika. Dr. Lochert postaje 1945. godine pročelnikom Gradskoga narodnog odbora u Zagrebu te ravnateljem bolnice za liječenje ozljeđenika Zemaljskog zavoda za socijalno osiguranje. Bio je vrlo aktivan i na sportskom planu te je tako bio predsjednik Hrvatske tenis lige, Akademskog tenis kluba i prvi predsjednik sindikalnoga fiskulturnog društva Slavija.

Dr. Josip Lochert umire u Zagrebu 1. svibnja 1946. godine.

FRANJO HANAMAN (1878.-1941.)

Franjo Hanaman (Drenovci, Vukovarsko-srijemska županija, 30. lipnja 1878. – Zagreb, 23. siječnja 1941.), znameniti hrvatski kemičar i metalurg, izumitelj prve ekonomične električne žarulje s metalnom niti.

Franjo Hanaman se rodio u hrvatskoj obitelji kao drugo dijete Gjure Hanamana i Emilije Mandušić. Pučku školu završio je u Brčkom 1887. godine, a maturirao je 1895. u Zemunu na Realnoj gimnaziji. Nakon mature otišao je studirati u Beč, gdje je 1899. diplomirao na Kemijskom odjelu Tehničke visoke škole. Slijedeće godine postaje asistentom dr. Georga Vortmanna na katedri analitičke kemije, gdje upoznaje dr. Alexandera Justa, znanstvenika koji ga je zainteresirao za rad na poboljšanju električne žarulje s metalnom žarnom niti. U travnju 1903. godine dr. Just i Hanaman su u Beču zaštitili svoj prvi postupak za dobivanje volframovih žarnih niti (postupak supstitucije) patentom D. R. P. No. 154262. Patent je nazvan Verfahren zur Herstellung von Glühlkörpern aus Volfram oder Molybdän für elektrische Glühlampen. Žarulje s nitima dobivenim ovim postupkom trošile su samo oko 1,5 W po jednoj Hefnerovoj svijeći, za razliku od žarulja s ugljenom niti, koje su trošile 3-4 W. Glavni nedostatak žarulja s volframovim nitima dobivenih tim postupkom bila je krhkost niti.

Njegov izum volframove žarne niti upotrijebljen je i u unaprjeđivanju ranih dioda i trioda dok su još bile u obliku vakuumskih cijevi jer volframova žarna nit ima bolja svojstva od ugljenove žarne niti koja se do tada rabila. Poslije studija u Beču i Berlinu, te višegodišnje asistenture na Tehničkoj visokoj školi u Beču, došao je za profesora kemijske tehnologije i metalurgije na Tehničkom fakultetu u Zagrebu. Sa svojim suradnikom Aleksandrom Justom unaprijedio je rasvjetnu tehniku i pronašao metodu nitriranja željeza plinovitim amonijakom.

Godine 1922. izabran je za redovitog profesora anorganske kemijske tehnologije i metalurgije, kada osniva i Zavod za anorgansku kemijsku tehnologiju i metalurgiju na tadašnjem Kemičko-inženjerskom odjelu. Iste godine postaje dekan Kemičko-inženjerskog odjela Tehničke visoke škole. Nakon 31. kolovoza 1926. godine kada Tehnička škola postaje Tehnički fakultet, postaje prodekan. Od 1939. pa do kraja života bio je pročelnik Odjela za rudarstvo i metalurgiju Tehničkog fakulteta.

Vodio je institut za ispitivanje materijala u tzv. Aeronautičkom arsenalu u Beču, te bio generalni direktor Jugoslavenske industrije motora d.d. u Zagrebu. Bio je i glavni urednik “Arhiva za kemiju i tehnologiju”. Pokopan je na zagrebačkom Mirogoju.

MARIJAN MATIJEVIĆ (1878.-1951.)

Marijan Matijević (Duboki Dol kod Gračaca, 10. siječnja 1878. – Zagreb, 21. prosinca 1951.), hrvatski hrvač grčko-rimskim stilom i dobrotvor.

U svojoj rodnoj Lici postao je legenda već za života, što zbog svoje snage što zbog svoje dobrote i domoljublja. Nadimci su mu bili Lički Samson, Junak iz Like, Čovjek medvjed i Herkul zlatna srca. Osvajač je mnoštva zlatnih medalja i odlikovanja za prikazanu snagu od kojih se ističe orden velike turske zvijezde od turskog cara Abdula Hamida II. za osvojeno prvenstvo svijeta u hrvanju i drugim teškoatletskim igrama 1904. godine. (ovaj izvor govori o Abdulu Hamidu V.

Marijan Matijević rođen je 1878. godine hrvatskoj obitelji oca Franje Matijevića i majke Ike Krpan kao jedno od šestoro djece. Živio je u selu Grabu na dijelu koje lokalno stanovništvo zove Mrtve Bare. Težak život koji je nametao lički krš natjerao je Marijana da se od djetinjstva navikne na težak fizički rad. Sam za sebe je znao reći da se rodio ondje “gdje rđa sja i junaci niču”. Kao mladić je bio pružni radnik. Matijevića je sudbina odnijela u Njemačku, u Berlin, kada je imao svega 19 godina gdje se i zaposlio. U jednim Berlinskim novinama pročitao je da u cirkusu nastupa poznati prvak u teškoj atletici te da na dvoboj u hrvanju izaziva suparnike za nagradu od 500 zlatnih maraka. To je bila prekretnica u Marijanovu životu i početak njegove egzbicionističke karijere. Ušavši u ring zgrabio se s protivnikom, podigao ga i otresao o pod ringa. Nakon tog meča, 1900. godine priključio se cirkusu. Ubrzo se osamostalio te je obišao svijet demonstrirajući svoju snagu. Zanimljivo je da je na plakatima ispod njegove slike na hrvatskom jeziku pisalo „Junak iz Like“.

Na jednoj velikoj priredbi u SAD-u voditelj predstave ga je najavio kao „najjačeg Austrijanca“, jer je tada Hrvatska bila u sastavu austro-ugarske monarhije. Marijan ga je ispravio i rekao: „Poštovana gospodo, nisam ja Austrijanac. Ja sam Hrvat, rođen u kršnoj i ponosnoj Lici, u podnožju Velebita – starca, di vukovi viju, di lisice laju, di skakavci žito pojedoše. Tamo di se rđa sije, a niču junaci …. di namjernik dobri nikada zanoćiti neće pod vedrim nebom, gladan i žedan, i gdje zlonamjeran tuđin nikad nije miran omrčao niti spokojan osvitao ….“.

U New Yorku 12. travnja 1927. godine u hotelu na prijemu kod prijatelja i zemljaka Nikole Tesle i profesora Mihajla Pupina, Marijan je donirao novac od nekoliko produkcija koje je organizirao za Teslu i njegove izume, a Pupin je za uspomenu uzeo komad potrganog lanca kojeg je Marijan tu večer pred gostima u šali izlomio kao suvenire prisutnima.

Kroz tu svoju egzibicionističku karijeru hrvao se protiv mnogih protivnika i nikada nije izgubio, a posebno težak poraz nanio je Primu Carneri, svjetskom prvaku u boksu iz Italije koji je potkraj karijere također zarađivao raznim egzibicijskim nastupima. Primo je bio div visok preko dva metra i težak oko 120 kilograma, no unatoč takvo divovskom izgledu Matijević ga je s lakoćom podigao i bacio preko konopaca ravno u gledalište. U gomili hvalospjeva i biografija o veličanstvenom Carneri lukavo se prešućuje poraz koji mu je nanio „Junak iz Like“! Matijević je osvojio brojne kolajne i zlatna odličja kao na primjer u Turskoj od posljednjeg cara Abdula Hamida II. u Carigradu a proslavio se i na sjevernoameričkom kontinentu. Neke od demonstracija snage koje je redovito prikazivao bile su: savijanje debele željezne šipke, razbijanje kamena od 150 kilograma na prsima, dizanje teške bačve zubima i još mnoštvo nevjerojatnih stvari koje su tog “Ličkog Herkula” proslavile u svijetu.

Od mnogih priča koje i dan danas kruže posebno su fascinantne dvije:

1.) u New Yorku, u luci rukama je povukao dva trgovačka broda povezana konopom,

2.) golim rukama je držao zrakoplov u polijetanju. Za zrakoplov je bio privezan konopac, pilot je pritiskao papučicu gasa, a Marijan, primivši konop rukama, nije mu dopustio da se mrdne s mjesta.

Dopuštao je da na njega stave 600 kilograma težak kamen te da ga nosio dok ga macolama ne razbiju. „Ljudi, čudo neviđeno, taj čovjek savija oko vrata željezo, za što je potrebno 20 konjskih snaga“, napisano je u jednom listu u američkom Santiagu 1929. nakon njegova impresivnog nastupa. Fosne od osam centimetara lomio je rukama na glavi, rukama je savijao željezo, koje pojedinci nisu mogli ni nositi. Hrvatski Samson držao je jednu bačvu piva od 50 litara u zubima, a drugom je, također od 50 litara, udarao po onoj prvoj dok obruči ne popuste i ne poteče pivo.

U SAD-u postoje fotografije kako dva konja potpomognuta s 20 ljudi bezuspješno pokušavaju rastaviti Marijanove ruke. Marijan je zubima savijao željezni novac kao žvakaću gumu, prstima derao špil od 80 karata, bocu šampanjca ili piva nikad mu nije otvorio konobar jer je laganim stiskom prstiju drobio grlo. Imao je toliko snažna pluća da je iz lonca od pola litre srebrni novčić mogao ispuhati kao papirić. Nakon što su se i svojim očima uvjerili u Marijanovu snagu članovi kluba “Atletion Comision” dodijelili su mu zlatnu kolajnu s natpisom “Worlds strongest man” – najjači čovjek na svijetu.

1907. godine gostuje u Rijeci na sveškolskom sletu. Protivnicu su mu bili poznati talijanski hrvači: Eto, Tiberija, Zavattij, Attili, Corti te Fernando Duvari. Svladao ih je, a nakon toga podmuklo ga je napao veći broj Talijana. Priča se da ih je bilo oko 200. U tom okršaju Matijević je zadobio nekoliko uboda nožem te lom desne ruke. Prevezen je u bolnicu u Budimpešti te se oporavljao ravnih osam mjeseci.

Sutradan je riječki Novi list, u kojem je urednik bio Frano Supilo, donio opširno izvješće. Ogorčeni na takvu podmuklost, Riječani su napadali Talijane, razvila se neopisiva tučnjava koju su morali smiriti mornari s ratne flote.

Nakon što se oporavio, oženio se Židovkom Irenom Kohn, kćerkom nekadašnjeg poznatog vlasnika hotela “Kej” u Orašju na Savi. Bilo je to 1914. godine. Sa Irenom je imao čak jedanaestero djece. Potom je otišao na turneju po SAD-u i za 17 minuta svladao tadašnjeg nepobjedivog estonskog atletu Komarosa. Otputio se i do Kine gdje su Kinezi imali prilku diviti se njegovoj natprirodnoj snazi, posebice kad su gledali kako rukama lomi konjske potkove i kada je bio jači od para konja kojima nije dopustio da pokrenu kola.

Marijanova snaga bila je zagonetka mnogima međutim liječnici su uz pomoć rendgenskih snimki utvrdili da Matijevićeve mišiće na rukama, grudnom košu i vratu, prekriva dvostruko koštano tkivo. [4] Osim u snazi Marijan je bio rekorder i u jelu. Nerijetko za ručak bi pojeo četiri kilograma telećeg mesa, a kada bi se dobro iscrpio „stradalo“ bi čitavo janje. Novac mu nije puno značio. Sve što bi zaradio slao bi Crvenom križu u Hrvatsku, bolnicama i nemoćnoj djeci. Sebi je ostavljao tek toliko koliko bi mu trebalo za život. Bio je izrazito vitalan do poznih godina. Sva svoja odlikovanja i sve jubilarne zlatnike, sav papirni novac, sve dragocijene vrijednosti, priznanja i nagrade prodao je pod lomljeno zlato i kada se Županja elektrificirala donirao je za struju, a sam je imao petrolejku do kraja života.

Godinu dana prije smrti u Županji je na kolodvoru gurao natovarene vagone. Kada su ga pitali može li još uvijek učiniti nešto kao u mladosti, rekao je da više ne može šakom zakucavati čavle u dasku, ali da još može zadržati jedan par konja. Sedam dana prije smrti posljednji je put nastupio u Županji, tražio je nekog da se s njim pohrva i ako ga taj pobijedi, poklonit će mu za nagradu svih svojih 40-ak odlikovanja koje je svojom snagom zaradio u svijetu. Dovoljno hrabrog i jakog protivnika nije bilo.

Prigodom jednog njegovog javnog nastupa u jednoj hali, oznojen se našao na propuhu, jer je hala bila otvorena s obiju strana[nedostaje izvor]. Uslijedila je upala pluća koja je rezultirala smrtnim ishodom, umro je 1951. u Zagrebu u 74. godini života, a pokopan je na mjesnom groblju u Županji.

Nagrade i priznanja
kolajna posljednjeg turskog sultana Abdula Hamida V. koji ga je osobno u Ankari odlikovao kolajnom Velike turske zvijezde 1904., kao pobjednika svjetskog prvenstva u hrvanju u Carigradu

FRAN FUNTAK (1882.-1961.)

Fran Funtak (Harkanovci, 1882. – Županja, 1961.), hrvatski arhitekt. Školovao se u Grazu te na Politehnici u Budimpešti. Po povratku sa školovanja zapošljava se 1905. godine u vukovarskom poduzeću Josip Banheyer i sin unutar kojega se vrlo brzo afirmira, radeći na području cijele Hrvatske kao jedan od glavnih projektanata mostova i ostalih građevina od armiranog betona, materijala koji se tada tek počeo šire upotrebljavati u građevinarstvu. U prvoj, secesijskoj fazi svoga stvaralaštva (1905. – 1918.) projektira šezdesetak što većih što manjih mostova na području od Krapine do Zemuna među kojima se nalazi i najveći armiranobetonski most uopće podignut u Hrvatskoj prije kraja Prvog svjetskog rata, na Velikom Strugu kod Jasenovca, koji u tri luka premošćuje ukupni otvor od 100 metara. Osim toga projektira i prvi realizirani armiranobetonski zvonik u Hrvatskoj kalvinske crkve u Vukovaru, 1910. godine. Radi i pojedine industrijske objekte (vodotornjeve u Vinkovcima i Vukovaru) javne objekte (Mađarska škola u Vukovaru, 1911.), te stambene (vila Streim na Vučedolu u Vukovaru podignuta 1918. god., također u cijelosti od armiranog betona).

Nakon završetka Prvog svjetskog rata otvara vlastito građevinsko poduzeće i usredotočuje projektantsku aktivnost na Vukovar i okolna mjesta. U samome gradu koji 1920-ih godina doživljava razdoblje naglog razvitka podiže niz reprezentativnih građanskih stambenih zgrada, te vila (kuće Pfeffermann, 1923., Pifat, 1927., pregradnja vlastite obiteljske kuće, 1922., itd.). Radi i u Osijeku (kuće Gromann, Stanković i Podmenik, iz 1922-1923.), te Vinkovcima. Najznačajniji objekti koje podiže u međuraću svakako su međutim sakralne gradnje, među kojima se osobito ističu dvije [sinagoga|sinagogalne] građevine: veliki hram u Vinkovcima podignut 1922. godine (srušen tijekom Drugog svjetskog rata) i Zidduk – hadin kuća, «mrtvačnica» na židovskom groblju u Vukovaru iz 1928. (sačuvana do danas), te crkve u Batini (1920. godine), Krndiji (1932.-1937.) i Šidu (1932. –1934.). Svi ovi objekti, od kojih kvalitetom iskaču spomenuta kapela na židovskom groblju i crkva u Krndiji, karakterizira uporaba art-deco oblikovnog rječnika s primjesom međuratnog klasicizma. Tridesetih se godina okreće polagano moderni, kako se osobito jasno vidi na građevinama poput kuće Njegić (1935.) i vile Mihelić (1939.) u Vukovaru.

U međuratnom Vukovaru Fran Funtak nije bio samo najplodniji i najznačajniji projektant već i čovjek koji je umnogome utjecao na urbani razvitak grada. Njegov je privatni ured služio Gradskom poglavarstvu kao inženjerski ured za cijeli grad, a po Funtakovom se regulacijskom planu iz 1930-ih godina Vukovar izgrađivao sve do 1945. Nakon obnove Jugoslavije, zbog sudjelovanja u vlasti NDH, preseljen je s obitelji u Županju gdje se zapošljava u podružnici osječkog građevinskog poduzeća «Norma» unutar kojeg izvodi jedan od kapitalnih objekata tadašnje NR Hrvatske – Sladoranu, tvornicu šećera u Županji. Nakon raspada «Norme» radi u županjskom građevinskom poduzeću «Radnik» kao glavni projektant. Projektira brojne škole (Štitar, Drenovci), stambene zgrade (Županja, Račinovci), te gospodarske objekte. Umire u istom gradu, 1960., u 78. godini života.

FERDO GALOVIĆ (1887.-1931.)

Ferdo Galović, pisac (Županja, 8. IV. 1887 — Zagreb, 12. XI. 1931). Gimnaziju je polazio u Vinkovcima te Osijeku gdje je maturirao 1906. Studij filozofije i klasičnih jezika započeo je u Zagrebu a završio u Beču 1910. Tijekom studija sudjelovao je u pokretu sveučilišne omladine.

U prvom svjetskom ratu bio je zarobljen na talijanskoj fronti kraj Soče i poslije pristupio dobrovoljačkoj legiji te završio na solunskoj fronti gdje se razbolio. Nakon rata novinar je u Narodnoj politici te osječkoj Hrvatskoj obrani, potom napušta novinstvo i djeluje kao profesor u Vukovaru. Profesorski ispit položio je 1922. u Zagrebu. U književnosti javio se pjesmama u Luči 1905/06. pod pseudonimom Ljuba Ivić kojim je potpisao većinu književnih radova. God. 1909. preuzeo je od Lj. Marakovića uredništvo revije hrvatskoga katoličkog đaštva Luč gdje ostaje dvije godine.

Stihove je objavljivao i u Hrvatskoj obitelji, Za vjeru i dom, almanahu Naše kolo (Sombor), Selu i gradu, a objelodanio je i nekoliko proznih sastavaka o svom zavičaju (Zapisci, Hrvatska prosvjeta 1914) te filozofskih članaka (o Platonu, Luč 1907/08). U njegovoj poeziji ima tragova Kranjčevićeve refleksivnosti i Matoševa artizma; J. Andrić nazvao ga je pjesnikom melankolije i idiličnih slavonskih krajolika.

STJEPAN GRUBER (1899.-1970.)

Stjepan Gruber, povjesničar, muzealac (Zagreb, 17. VIII. 1899 — Županja, 7. IV. 1970). Gimnaziju završio 1917. u Vukovaru, diplomirao 1923. zemljopis i biologiju na zagrebačkom Filozofskom fakultetu.

Bio je srednjoškolski nastavnik u Vukovaru, gdje 1924. pokreće i uređuje list Novi privrednik, potom u Novoj Gradiški, Krku, Koprivnici, Osijeku iVirovitici. Od 1945. djeluje u Županji, najprije u prosvjeti, a od 1953, kada je utemeljio zavičajni muzej, do umirovljenja 1960. kao kustos i upravitelj.

Objavio je zapise o muzejskoj problematici i arheološkim iskapanjima u časopisu Vijesti muzealaca i konzervatora Hrvatske (1957, 1959, 1961–65, 1968), a biografske natuknice i mjesnu kronologiju u Županjskom zborniku (1967, 1969) koji je pokrenuo i uređivao.

Autor je brošure Andrija Kozarac, radnički prvoborac Županje (Županja 1958), suautor Muzejskog vodiča muzeja u Županji (1963) i demografsko-sociološke studije Selo Štitar (Županja 1962) te urednik knjižice Županjci u borbi (Županja 1960), Zbornika Slavonskih muzeja (1969) i Turističkog vodiča Županje (Županja 1970).

Članke je objelodanjivao i u Glasu Slavonije, Vinkovačkim novostima, Vukovarskim novinama, Vjesniku. U Županji je poticao kulturni i turistički život (1964. utemeljio ogranak MH).

Od 1991. županjski muzej nosi njegovo ime.

MARTIN ROBOTIĆ (1904.-1968.)

Martin Robotić rođen je 14.3. 1904., vrstan pedagog, kazališni stvaralac, slikar i pjesnik.Završio učiteljsku školu i Visoku pedagošku školu u Zagrebu. Radio kao učitelj pučkih škola, profesor učiteljskih škola (Kastav, Banja Luka, Šibenik, Čakovec, Osijek, Slavonski Brod) te profesor i ravnatelj gimnazije u Županji.

S tim odlikama obogaćivao je sebe, ali i druš­tvo. Za života je stekao ugled, zadužio Županju. Gradski trg nosi njegovo ime, što je lijepo. Potrebno je i lijepo obnavljati sjećanja na županjske ugle­dnike što evo sa zadovoljstvom i činimo.

Rođen je 14. ožujka 1904. u Maradiku u Srijemu i živio je 64 godine. Otac Blaž mu je bio učitelji kao takav dobio poziv na službovanje u Bošnjacima. U tom mjestu Robotić je po­lazio pučku školu, a višu pučku realnog smjera u Županji. Još kao učenik Martin je poka­zivao nadarenost za pisanu ri­ječ. Sastavljao je i objavljivao pjesme u „Smilju“, „Anđelu čuvaru“, „Čarobnom vrelu“, „Vjernom drugu“, „Omladi­ni“.

Odlazi u Zagreb na daljnje školovanje. Prvo upisuje sre­dnju tehničku školu da bi onda kasnije nastavio školovanje na Kraljevskojmuškojučiteljskoj školi. Tu se uistinu dobro os­jećao i svi njegovi talenti, a bili su mnogobrojni na području umjetnosti, došli su do izra­žaja. Iz toga vremena potječu i mnogobrojne pjesme koje je objavljivao u „Vijencu“ i dru­gim listovima i revijama za književnost.

Nakon završene učiteljske škole 1923. godine stupa na prvi posao, i to u svojim Bošnjacima. Zatim sli­jede premještaji koji su ini­cirani dekretima Ministarstva prosvjete za Hrvatsku i Sla­voniju. Prvo u Kraljevicu, pa nakon završenog vojnog roka u Udbinu. Zatim upisuje i za­vršava Višu pedagošku školu u Zagrebu. Naravno, boravak u Zagrebu iskoristio je za do­bivanje mnogih spoznaja, is­kustava pogotovo onih obra­zovnih, ali i kulturnih koje će kasnije obilno koristiti u svom individualnom, ali i društve­nom radu.

Pet godina službuje u Kastvu. To razdoblje u Istri je izuzetno plodonosno u pedagoškom smislu. Maksimalno je bio an­gažiran u školskim i izvan­školskim aktivnostima. Poseb­no se istaknuo sa svojom ka­zališnom grupom i kao or­ganizator, režiser i glumac. Iz Kastva prelazi u Banju Luku i predaje na učiteljskojškoli di­daktiku i metodiku. Piše po­eziju, kritičke osvrte i na ka­ zališna ostvarenja, a u slo­bodno vrijeme vrlo uspješno igra šah. Školske godine 1938./39. prelazi na učiteljsku školu u Šibenik, predaje prak­tičnu pedagogiju. U tom pred­metu bio je pravi umjetnik. Bio je slušan i voljen, njegova se riječ pamtila i poštivala.

Na­kratko je bio u Splitu i zatim se seli u Čakovec. S Katarinom Benaković, uči­teljicom iz Županje, 1940. go­dine sklapa brak. Od tada radne (i ratne) godine provodi u Osijeku. Bio je u naponu stvaralačke dobi te razvija bo­gat stručni, književni i znan­stveni rad. Tada je napisao svoje najznačajnije djelo „Me­todiku računske i mjerstvene nastave“ u izdanju Pedagoško-književnog zbora Hrvat­ske. Služba je zahtijevala svoje, pa je tako Robotić ponovno po­slan u Šibenik u tamošnju učiteljsku školu kao predavač metodike.

Uskoro prelazi u Split gdje radi kao profesor u Viškojpedagoškojškoli. Bu­dući da je zasnovao obitelj, sve teže mu je padao odvojeni život, sve više je čeznuo za povratkom u Slavoniju. Ta mu se želja i ispunila, počeo je raditi u Slavonskom Brodu u novoosnovanom pedagoškom centru. U 1953. godini započinje raditi u Županji, u današnjojškoli „Ivana Kozarca“. Bio je izu­zetno marljiv i društveno ak­tivan. O raznim pedagoškim pitanjima je držao predavanja i pokretao razne inicijative u kulturnom i društvenom ži­votu.

Iako je Generalkomanda u Za­grebu izdala rješenjev o ot­varanju gimnazije u Županji još davne 1836. (!) godine, to se dogodilo tek 1954. Robotić je bio direktor Gimnazije od prvog dana njezina rada do odlaska u mirovinu 1965. go­dine. Naravno, za osnivanje Gimnazije njegove su zasluge bili ogromne. Bolest ga je dugo mučila, nagrizala, dvije godine liječio se u bolnici „Rebro“ u Zagrebu. Umro je u 64. godini života, 29. siječnja 1968. go­dine.

MLADEN POZAJIĆ ( 1905. – 1979. )

Rođen je u Županji 6. ožujka 1905.g. od oca Dragutina i majke Marije, Mice, rođene Smajić. Kad je njegova obitelj odselila u Veliku Goricu, školovao se u Zagrebu, gdje je kasnije studirao dirigiranje kod Frana Lhotke, kompoziciju kod Blagoja Berse i solo pjevanje kod Milana Reisera. Diplomirao je 1927. s glavnim predmetom dirigiranjem, a kasnije se usavršavao u Parizu i Beču.

Još za vrijeme studija započeo je dirigentsku aktivnost koja ga je pratila cijeli život. Djelovao je još i kao pijanist, korepetitor, pedagog i skladatelj na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, gdje je bio i dekan 1941–45. Nakon II. svjetskog rata radio je u Sarajevu kao dirigent Opere i Filharmonije te kao profesor na Muzičkoj akademiji. Ostvario je izvanredno uspješna gostovanja u zemlji i inozemstvu kao zborski i orkestralni dirigent.

Karakteristično za Pozajića bilo je njegovo djelovanje kao zborovođe. Vodio je mnoge zborove u Zagrebu (Sloga, Oratorijski zbor Sv. Marka, Jablan, Radić, Zora, Lisinski, Sloboda), a najznačajniji je njegov rad s komorno-vokalnim ansamblom Zagrebački madrigalisti, koji je osnovao 1931. Djelovao je i kao simfonijski dirigent. Surađivao je s raznim orkestrima i gostovao u nizu europskih zemalja.

Kao skladatelj Pozajić je ostavio manji broj djela. Pisao je orkestralnu, komornu, vokalnu, glasovirsku i glazbeno-scensku glazbu te obrade i transkripcije narodnih napjeva. Njegovu glazbu odlikuje uporaba folklornih elemenata.

Umro je 28. ožujka 1979.g. u Sarajevu, a sahranjen je na zagrebačkom Mirogoju.

MELITA LORKOVIĆ ( 1907. – 1987. )

Rođena je u Županji 25. studenog 1907.g. u obitelji Pozajić od oca Dragutina i majke Marije, Mice, rođene Smajić. Kasnije je njezina obitelj preselila u Veliku Goricu, a Melita je išla u školu u Zagreb. Nakon srednje glazbene škole upisala je Muzičku akademiju u Zagrebu i studirala klavir u klasi prof. Svetislava Stančića.Diplomirala je klavir 1928.g., a slijedeće godine se udala za inžinjera Radoslava Lorkovića s kojim je imala dva sina – Hrvoja i Radovana koji je još živ i nalazi se u Švicarskoj.

Predavala je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i Beogradu te na Nacionalnome konzervatoriju u Kairu. Od početka koncertantne djelatnosti 1937. uživala je ugled jedne od najistaknutijih hrvatskih reproduktivnih umjetnica. Za to vrijeme održala je mnogobrojne koncerte po cijelom svijetu i dobila velik broj nagrada i priznanja. Stekla je velik ugled opsegom repertoara, bogatom stilskom karakterizacijom i velikom pijanističkom snagom u svim tipovima klavirske literature.

U svojoj karijeri imala je preko 300 koncerata, a zadnji je održala 1977. na memorijalu u Čakovcu. Odgojila je cijeli niz koncertanata, klavirskih pedagoga i glazbenih umjetnika. Bavila se još i redakcijom notnih izdanja, prevodila je knjige i snimala radioemisije o najznačajnijim pijanistima.

Umrla je u Zagrebu 1. studenog 1987. i sahranjena na Mirogoju.

IVAN DEGREL (1909.-1976.)

Ivan (Ivo) Degrel, novinar i skladatelj (Županja, 17. V. 1909 — Florencio Varela kraj Buenos Airesa, 27. V. 1976). U Osijeku završio gimnaziju i u glazbenoj školi učio violončelo, potom u Zagrebu diplomirao pravo te učio kompoziciju u F. Dugana st. Još za studija počeo se baviti novinarstvom (Omladina, 1927; Luč, 1928), a od 1932. član je uredništva Hrvatske straže i, nakon njezine obustave, uredništva Hrvatskoga glasa (1941).

Po završetku rata emigrirao u Austriju i kraće vrijeme predavao glazbu u internatu školske mladeži na Tanzenbergu kraj Maria Saala. Od 1949. djelovao u Buenos Airesu, gdje se usavršavao u kompoziciji u J. Pahisse te od 1953. do kraja života vodio Hrvatski pjevački zbor »Jadran«. S tim je ansamblom redovito priređivao koncerte, katkad uz sudjelovanje orkestra. Također je bio stalni suradnik Hrvatske revije.

Skladati počinje još kao srednjoškolac, a u Zagrebu stvara prva zapaženija djela (Hrvatska misa; Ave Maria). U Argentini je, osim zborova i popijevaka, napisao i nekoliko orkestralnih skladba. Svoja djela temelji na romantičarskoj tradiciji, a za građu uzima motive hrvatskoga pučkog melosa. Kao novinar pisao je pretežito o socijalnim problemima i političkim prilikama u dnevnicima i časopisima Luč (1932—33–1934—35), Obitelj (1935, 1944), Hrvatska prosvjeta (1939), Hrvatski dnevnik (1939–40), Radnička zaštita (1939–40), Nezavisna Država Hrvatska (1942), Nova Hrvatska (1942), Klasje naših ravni i Spremnost (1945).

U Hrvatskoj reviji objavio je, osim povijesno-političkog teksta Tragovima hrvatskog suvereniteta (1957, 3), i napise o glazbi i hrvatskim glazbenicima (1964–65, 1970). U knjizi Kobna 1918, napisanoj na temelju niza predavanja koja je održao u Društvu hrvatskih katoličkih studenata u Buenos Airesu, izlaže podatke o različnim gledištima i dvojbama hrvatskih političara u doba stvaranja planova o budućoj državi SHS. Autobiografske crtice Moj put do glazbe objavio u časopisu Obitelj (1944, 1/2).

KRUNOSLAV TKALAC (1910.-1978.)

Krunoslav Tkalac, nastavnik i povjesničar (Novi Slankamen, 1910. – Županja, 1978.).

Nakon završene učiteljske škole i pedagoške akademije predavao je u raznim mjestima Srijema te u Pleternici, Babinoj Gredi i Županji. Već u mirovini 1970. Godine preuzeo je ravnateljstvo županjskog Muzeja i bio urednik Županjskog zbornika te predsjednik Ogranka Matica Hrvatska 1970./71. Svoj znanstveni interes dolaskom u Županju posvetio je proučavanju povijesti ovog kraja.

Objavio je 54 rada iz povijesti Slavonije 18. i 19. stoljeća.

jedno od najpoznatijih je Babogredska kompanija u sastavu brodske graničarske regimente.

Umro je 1979. Godine u Županji.

RUDOLF ŠVAGEL – LEŠIĆ (1911. – 1975.)

Rudolf Švagel–Lešić (Županja, 29. IX. 1911. — Vodnjan, 30. XI. 1975), hrvatski akademski kipar, slikar i medaljer.

Osnovnu školu i četiri razreda građanske škole završio je u Županji. Na kiparski odjel Roberta Jeana Ivanovića i Davorina Hotka, na Obrtnoj školi u Zagrebu upisao se 1927. godine. Dvije godine kasnije (1929) imao je prvu samostalnu izložbu, i to u Zagrebu. Te, 1929. godine upisao se na Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, odjel slikarstva i kiparstva. U akademskoj godini 1930/1931, kao talentirani student, dobio je stipendiju za Pariz, gdje je studirao u klasi Jeana Bouchea.

Sudjelovao je na velikoj kolonijalnoj izložbi i za torzo “Sjećanje” dobio brončanu medalju. Izlagao je u Londonu i u Liegeu. Godine 1932. nastavio je studij u Zagrebu, u klasi profesora Frana Kršinića i Ive Kerdića. Akademiju je završio 1933. godine i tada se vratio u Županju, gdje je otvorio atelje. Radio je kao slobodni umjetnik te vodio tečajeve keramike.

Studirajući u Parizu, u žarištu likovnih avangardi, Švagel-Lešić pripadao je generaciji koja se suočavala sa značajnom promjenom kipar-ske forme, što se odvijala u rasponu od Rodina do Brancusija, i koja je sebi postavila zadaću razvijanja kreativnog pristupa u kiparskom stva-ranju u rasponu između figurativnog predstavljanja i forme na granici apstrakcije. Kao student kiparstva i još neizgrađen umjetnik, Švagel–Lešić, međutim, tada zauzima poziciju izvan modernističkih tokova u skulpturi, sazrijevajući primjenom normi akademskog realizma u svom pristupu kiparstvu. Isto je i s njegovim kasnijim radovima koji se zadr-žavaju na deskripciji ili idealizaciji. Ipak, u detaljima nekih njegovih djela nazire se i utjecaj suvremenog oblikovnog jezika, na tragu art décoa. Povratkom iz Pariza 1931., Rudolf Švagel-Lešić nastavlja studirati na Kr. akademiji za umjetnost i umjetni obrt u Zagrebu, gdje u akademskoj godini 1931./1932. upisuje peti semestar kiparskog odjela Roberta Frangeša Mihanovića. Na trećoj godini studija Frangeš mu je predavao modeliranje po prirodi, Kerdić obradu kovina, a Kršinić drvorezbarstvo i obradu kamena. Kako bi mogao nastaviti školovanje, od Banske uprave dobio je 1931. godine jednokratnu novčanu pomoć od 5.000 dinara.

RUDOLFsvagelj-lesic

 Čini se kako je povratak u Zagreb rezultirao promjenom Švagel–Lešićeva raspoloženja i odnosa prema prilikama u ishodišnoj sredini. Isprva predan i vrlo marljiv student, kojemu je na temelju iskazanog ta-lenta zasluženo bila dodijeljena stipendija, sada pokazuje slabiji interes za studij i rijetko pohađa predavanja. U matičnoj knjizi Akademije na- vodi se kako zaključkom sjednice od 11. 6. 1932. ostaje u VI. semestru neocijenjen, a uz to dobiva opomenu zbog neredovitog polaska obuke. Preporučeno mu je ponavljanje školske godine. Zaključkom profesorskog zbora na sjednici od 28. 2. 1933. godine, odbijena mu je molba za naknadno polaganje ispita iz četiri predmeta.  U indeksu su mu, ipak, za peti i šesti semestar akademske godine 1931./1932. potvrđeni svi potpisi kao i ocjene svih predmeta.

Godine 1935. godine odselio se u Vukovar jer je dobio narudžbe od grofa Eltza. Godine 1939. stiže u Osijek i otvara atelje pri Franjevačkom samostanu, gdje je i stanovao. Radio je skulpture za crkve u Osijeku i Valpovu te nadgrobne spomenike.

Poslije Drugog svjetskog rata (1945) nova vlast ga je pritvorila, dok su njegovi radovi zatečeni u ateljeu uništeni. Osuđen je na deset godina zatvora, od kojih je dvije godine proveo u Staroj Gradiški i Lepoglavi, nakon čega je uvjetno pušten kući. Godine 1947. ponovno je osuđen pa je još dvije godine zatvora proveo u Lepoglavi.

Godine 1953. dobio je mjesto profesora likovnog odgoja, prvo u Lepoglavi, pa u Jasenovcu i Bosanskoj Dubici. Nakon nekoliko godina progona i izolacije, 1960. doselio se u Vodnjan, gdje je i umro 1975. godine. Pokopan je na mjesnom groblju, gdje je imao i kiparsku radionicu.

Djela:
Poprsje Josipa Kozarca, Vinkovci.
Skulptura Katarina Hepburn iz 1927. godine, Zavičajni muzej Stjepana Grubera, Županja.
Ženski akt, 1938. (sadra, 62 × 36 × 38 cm), GLUO, Osijek
Josip Kozarac, 1938. (patinirana sadra, 39 × 25 × 27 cm), GLUO, Osijek
Ženski akt (patinirana sadra, 52 × 20,5 × 16 cm), GLUO, Osijek
Vladko Maček, plaketa (patinirana sadra, 37 × 29 × 2 cm), GLUO, Osijek
Anđeo, mramorna skulptura iz 1936. (Mjesno groblje, Županja)

Uvršten je i u Leksikon zagonetača Jugoslavije jer je tridesetih godina 20. stoljeća zagonetao u “Mladosti”, “Obitelji”, “Omladini” i dr. Najčešće je ilustrirao zagonetke koje su sastavljali kasniji književnik i slikar Ivo Balentović i Rudolfov brat Franjo Švagel. Zajedno s njima osnovao je enigmatski klub u Županji.

IVO BALENTOVIĆ ( 1913. – 2001. )

Ivo Balentović (Županja, 25. travnja 1913. – Županja, 4. kolovoza 2001.), pjesnik, novelist, romanopisac, pisac za djecu, književni prevoditelj, urednik, novinar i putopisac.

Ivo Balentović rođen je u Županji 1913. godine. Osnovnu i građansku školu realnog smjera polazio je u Županji, ostale razrede gimnazije polaže kao đak dopisnih škola. Od 1930. bio je laborant u Tvornici tanina, zatim je tehnički crtač u građevinskom poduzeću. Usporedo je bio dopisnik osječkoga Hrvatskog lista. Između dva svjetska rata surađivao je u ˝Jutarnjem listu˝ i Hergešićevu ˝Obzoru˝. Tijekom drugog svjetskog rata u Zagrebu radi kao radijski novinar, objavljuje u ˝Hrvatskom narodu˝ te od konca 1942. godine do kraja rata kao politički neangažiran slobodni novinar radno boravi u Bugarskoj. Potkraj lipnja 1945. godine vraća se u Zagreb. U Jugoslaviji doživljava sumnjičenja i progone zbog neodlaska u partizane. Nakon 1948. godine postaje nepoćudan zbog braka s bugarskom državljankom.
Godine 1961. napušta rodnu Županju i odlazi u Umag, gdje je, između ostalog, radio i kao pismoslikar. U Umagu je pokrenuo osnivanje ogranka Matice hrvatske. Bio je član Društva hrvatskih književnika od 1972. godine i Društva hrvatskih književnih prevoditelja te Matice hrvatske. Surađivao u reviji ˝Marulić˝, ˝Glasu koncila˝ i ˝Vijencu˝ a pojedina Balentovićeva književna ostvarenja emitirana su na valovima hrvatskih radijskih postaja Zagreb, Osijek, Vinkovci i Županja. Dobitnik je više književnih nagrada i priznanja.

Ivo Balentović počinje pisati i objavljivati 1930.-tih godina dvadesetog stoljeća i prve objavljene knjige su mu ˝Život za opanke˝ iz 1936. godine i ˝Krvavi ples˝ (pjesme) iz 1939. godine.

Balentovićeva djela prevedena su na bjeloruski, bugarski, talijanski i češki jezik. Kao prevoditelj poeziju i prozu prevodi sa slovenskog, makedonskog i bugarskog jezika (djela Elisavete Bagrjane, Emilijana Staneva, Blage Dimitrove). Pisao je pod pseudonimom (Ivo Posavac, Ivo Dragić, V. Bežanski) a ponekad i samo pod inicijalima (I. B.). Od 1967. do 1993. godine izdaje vlastiti književni list ˝Susreti˝.
Napisao je prvi kulturno-povijesni vodič Umaga i okolice, 1964. godine, tiskan na hrvatskom, njemačkom i talijanskom.

Bavio se također i športskom publicistikom objavljujući knjigu ˝Prva lopta˝ 1980. godine (2. izd. ˝Prva lopta u Hrvatskoj˝, ABA Zagreb, Županja-Umag-Zagreb, 1995.) te kao urednik i pisac sudjeluje u nizu monografija o nogometnom klubu Graničar iz Županje.

Za Ivu Balentovića — Posavca (pseudonim pod kojim se krio za druge Jugoslavije) rečeno je i da je »nadahnuti i iskreni hrvatski rodoljub i humanist«. S pravom. Ako još dodamo da je surađivao u reviji »Marulić«, »Glasu koncila«, »Vijencu« i da su pojedina njegova književna ostvarenja emitirana na valovima hrvatskih radijskih postaja Zagreb, Osijek, Vinkovci, Županja i drugima, onda možemo reći da smo o Ivi Balentoviću iznijeli samo mali dio iz životnoga puta i stvaralaštva čovjeka kojega su uspoređivali s Ivom i Josipom Kozarcem i Ivanom Brlić-Mažuranić. Balentović je pisao i o mnogim manje poznatim hrvatskim književnicima, primjerice o Mari Švel-Gamiršek, a hrvatski sport posebno je zadužio knjigom Prva nogometna lopta (1951. i 1980).

Iza Ive Balentovića ostala su mnoga djela bugarskih pisaca koja je prevodio, a Književni susreti, tiskani u Umagu (trideset brojeva), priča su za sebe kada je riječ o Balentovićevu doista golemu književnom opusu.

Na gradskom groblju kod Županje, u nazočnosti kulturnih djelatnika iz Zagreba, Osijeka, Vinkovaca, Umaga i Županje te ostalih građana županjske Posavine, u predvečerje prvoga ponedjeljka kolovoza 2001. pokopan je Ivo Balentović — Posavac, književnik i pisac slavonske i bosanske Posavine s djelovanjem i na istarskom području.

Od svojih književnih početaka iz 1936. godine pa do smrti 2001. godine Ivo Balentović objavio je tridesetak knjiga, ponajviše pripovjedne proze, zatim pjesama, putopisa, rasprava i ogleda.

Djela:
Život za opanke, (novele) (Jastrebarsko, 1936.)
Krvavi ples, (pjesme) (Matica hrvatska Pododbor, Županja, 1939.).
Polomljene grane, (Narodna prosvjeta, Zagreb, 1942.)
Kako je minula Buga, (roman), (Biblioteka Hrvatskog lista, Osijek, 1944.)
Ciganske varijacije, (pjesme) (vlastita naklada, Zagreb, 1954.) (pod pseudonimom Ivo Posavac)[6] (suautor Ferdo Bačić)
U sjeni šume, (Društvo radnika pisaca N.R Hrvatske, Zagreb, 1955.) (suautor Ferdo Bačić)
Balkanske priče, (Krug, Vinkovci, 1956.)
Ljubav, smijeh i suze, (kratke priče), (vlastita naklada, Vinkovci, 1959.)
Tin u anegdotama, (1960., 2. izd. Vinkovci–Umag, 1991.) (suautor Salih Alić)
Boema, (vlastita naklada, Umag, 1961.)
Među šumama i vodama, (crtice), (vlastita naklada, Rijeka, 1962.)
U sjeni zaborava, (životopisi Mate Blaževića i Josipa Lovretića), (Vinkovci 1963.)
Balada o rastanku, (pjesme), (Matica hrvatska Umag, Umag, 1969.)
Dječak i limena truba, (Hrvatsko književno društvo Sv. Ćirila i Metoda, Zagreb, 1969., 2. izd. Mladost, Zagreb, 1993., češko izd. Kluk z cirkusu, Albatros, Prag, 1990.) (prijevod na češki Emil J. Havlíček, ilust. Nadežda Bláhová.)
Preko devet brda i dolina, (novele) (vlastita naklada, Umag, 1973.)
Gole priče, (vlastita naklada, Umag, 1973.)
Proljetni nemir, (priče) (vlastita naklada, Umag–Zagreb, 1978.)
Sreća je nešto drugo, (kratke priče), (Društvo književnika Hrvatske – Sekcija za Slavoniju i Baranju, Vinko

Ilija Lešić – Bartolov (1915.- 1985.)

Ilija Lešić – Bartolov (Bošnjaci, 1915.- Županja, 1985.) bio je hrvatski zavičajni pisac, pjesnik i kulturni djelatnik.

Ilija Lešić rođen je 19. srpnja 1915. godine u Bošnjacima, gdje je završio pet razreda osnovne škole te dvije godine opetovnice. Nakon školovanja zaposlio se kao pisar u gradskom poglavarstvu u Vukovaru. Na početku Drugog svjetskog rata mobiliziran je u domobrane s činom topničkog narednika, u kojima je bio do kraja rata.
Po završetku Drugog svjetskog rata položio je stručni ispit za administrativnog manipulanta te se zaposlio u Šumskoj manipulaciji Vrbanja gdje nije ostao dugo. Vrlo često je mijenjao mjesto zaposlenja pa tako tijekom svog radnog vijeka radi u Vinkovcima, Dvoru na Uni, Sisku, Slavonskom Brodu dok se konačno nije smjestio u Županji gdje će provesti ostatak svog života.[1]
Kao zaljubljenik u povijest proučavao je povijest i kulturni identitet svog rodnog sela Bošnjaci te ostalih sela zapadnoga Srijema. Bio je tajnik Matice hrvatske – ogranka u Županji te je kao idealist koji je štovao i istraživao povijest i običaje svoga kraja bio član “Društva prijatelja muzeja”.
Umro je 21. srpnja 1985. godine u Županji, gdje je i pokopan.[2]

Važnija djela
“Hajduk Ilijica i druge pripovijetke”, Vlastita naklada, Županja, 1977.
“Marika”, Vlastita naklada, Županja, 1971.
“Priče iz granice – drugo, dopunjeno i izmijenjeno izdanje”, priredio Vinko Juzbašić, Vlastita naklada i Piksel print, Bošnjaci, 2018.
Pjesma: “Vesela je Šokadija”

FERDO BAČIĆ (1915.-1980.)

Ferdo Bačić, pjesnik i novelist (Županja, 20. I 1915 — Zagreb, 4. VIII 1980). Potječe iz težačke ohitelji. Osnovnu (1923–1927) i građansku školu (1927–1931) završio je u Županji. Najprije radi kao volonter u sudu u Županji, a od 1933. do 1935. je odvjetnički vježbenik. Od 1937. do 1939. u sudu je u Vinkovcima, a do 1943. u Čazmi. Zatim odlazi u NOB, gdje je bio borac 2. moslavačke brigade. Poslije rata radio je u banci u Novoj Gradiški, u Ministarstvu ribarstva (1947–1951) i Sekretarijatu za unutrašnje poslove NRH (1951–1956) i dr. Bio je član Društva pisaca radnika. — U književnosti se javio pjesmom Hrvatskom oraču u zborniku Hrvatski orač (Vinkovci 1940). Pjesmom i prozom surađivao je u publikacijama: Mladost (1947), Republikanska božićnica (kal. 1947–1953), Izvor (1948–1949), Ribarstvo Jugoslavije (1949), Slobodni dom (1949–1951), Pionir (1951–1953), Seljačka sloga (1952), Koraci (1953, 1954), Zmaj (1954, 1955), Žena u borbi (1954), Narodni list (1955), Lovački vjesnik (1956, 1958), Priroda (1956), Novosti (kal. 1957), Riječka revija (1957), Ogledi (1961), Revija (1961). Od 1951. do 1954. Radio-Zagreb emitirao je više njegovih priča i crtica. S Ferdom Škrljcem napisao je libreto za komičnu operu Zamijenjeni mladoženja, a više je skladatelja (J. Stojanović, R. Matz, Z. Bradić, L. Županović) uglazbilo cikluse njegovih pjesama. Glavni odbor Sindikata Hrvatske nagradio mu je pjesmu iz lirske poeme Izlet u Zavičaj (1949), a Savez kulturno-prosvjetnih društava u Zagrebu pjesmu Zadružna (1953). Ciklusom Proljetna simfonija zastupljen je u zbirci Koloplet (Zagreb 1954), a prilozima u Zagorskom kalendaru (1963). U rukopisu je ostavio stihove za djecu, roman Kacige i violine i pripovijest Esterin dnevnik.

DJELA: Radosno doba. Zagreb 1954. — Ciganske varijacije (zajedno s I. Posavcem i I. Balentovićem). Zagreb 1954 (1953!). — U sjeni šume (zajedno s I. Balentovićem). Zagreb 1955. — Mali Obren u ratu i druge pripovijesti. Zagreb 1955. — S proljetnim vjetrom. Zagreb 1956. — Naše gljive. Zagreb 1958. — Dijadem za Muneveru. Zagreb 1969.

LIT.: Ivo Balentović (Ivo Posavec): Ferdo Bačić, Radosno doba (predgovor). Zagreb 1954, 4. — Isti: Umjesto kritike – burgijanje. Glas Slavonije, 12(1954) 2878, str. 8. — Đ. M.: Radosno doba. Virovitički list, 2(1954) 14. VIII, str. 42. — G. Milošić i Miroslav Mađer: Još jednom o Ciganskim varijacijama. Glas Slavonije, 12(1954) 2784, str. 8. — V. D.: Ciganske varijacije dvojice Slavonaca. Ibid., 2772, str. 8. — Danko Oblak: Bačićev Mali Obren u ratu. Vjesnik, 16(1955) 3320, str. 5. — Novak Simić: Ferdo Bačić, Mali Obren u ratu (bilješka o piscu). Zagreb 1955, 151. — B. Stančić: Radosno doba od Ferde Bačića i U sjeni šume od Ferde Bačića. Novine mladih, 14(1955) 28(525), str. 2. — Nova zbirka stihova iz Slavonije. Glas Slavonije, 14(1956) 3445, str. 6. — Dionizije Švagelj: Viđeno i neviđeno Ferde Bačića. Ibid., 17(1959) 4459, str. 6. — Ivo Balentović (I. P.): In memoriam Ferdo Bačić. Županjski vjesnik, 3(1980) 29. VIII, str. 6.

NADA SUBOTIĆ (1931. – 2016.)

Nada Subotić

Nada Subotić (Bošnjaci, 11. listopada 1931. – Zagreb, 28. siječnja 2016.),bila je hrvatska kazališna, televizijska i filmska glumica.

Nada Subotić rođena je 11. listopada 1931. godine u Bošnjacima kod Županje. Osnovnu školu i gimnaziju pohađala je u Vinkovcima. Glumom se počela baviti još za vrijeme gimnazijskog školovanja. Akademiju dramske umjetnosti završila je 1954. u Zagrebu, a od rujna iste godine članica je kazališta Gavella, na čijoj je pozornici provela cijeli svoj radni vijek, sve do odlaska u mirovinu 1990. Nastupala je na radiju i televiziji (“Posljednji Stipančići”, “Sezona lova”, “U registraturi”, “Čovik i po”). Potkraj 2005. proslavila je pedesetu godišnjicu umjetničkoga rada u kazalištu ulogom Mag Folan u predstavi “Ljepotica iz Leenanea” Martina McDonagha u kazalištu Mala scena u Zagrebu.

U Parizu se udala za književnika Juru Kaštelana s kojim je dobila jedno dijete, kćer Ladu, dramaturginju i dramatičarku] Preminula je 28. siječnja 2016. godine u Zagrebu u 85. godini života.

Filmografija

Televizijske uloge Uredi
“Večernja zvona” (1988.)
“Nepokoreni grad” (1982.)
“U registraturi” (1974.)
“Čovik i po” kao Paulina (1974.)


Filmske uloge
“Kotlovina” kao doktorica Perak (2011.)
“Ispod crte” kao Irma Požgaj (2003.)
“Tajna Branka Gavelle” kao gošća dokumentarca (2002.)
“Put u Raj biznis klasom” (2002.)
“Krhotine – Kronika jednog nestajanja” kao Marija (1991.)
“Adagio” (1989.)
“Sokol ga nije volio” kao Staza (1988.)
“Večernja zvona” kao časna sestra (1986.)
“Crveni i crni” (1985.)
“Nitko se neće smijati” kao Marija (1985.)
“Istarska rapsodija” (1978.)
“Slučaj maturanta Wagnera” (1976.)
“Basna” (1974.)
“Zaista zamršen slučaj” (1973.)
“Putovanje” (1972.)
“U gori raste zelen bor” kao Nikolina žena (1971.)
“Mirisi, zlato i tamjan” (1971.)
“Overnjonski senatori” (1970.)
“Čamac za kron-princa” (1969.)
“Sezona lova” (1968.)
“Posljednji Stipančići” (1968.)
“Kruh” (1968.)
“Protest” kao Marija (1967.)
“Kroz šibe” (1967.)
“Cintek” (1967.)
“Službeni položaj” (1964.)
“Pred smrt” (1964.)
“Arina” (1963.)
“Ženidba” (1960.)

VANJA DRACH (1932.-2009.)

Vanja Drach hrvatski kazališni, televizijski i filmski glumac. Bošnjaci 1, veljače 1932. – Zagreb 6. rujna 2009.

Vanja Drach je rođen u Bošnjacima pokraj Županje 1. veljače 1932. kao Ivan Drach, u obitelji cijenjenog vinkovačkog trgovca koji umire već 1943. nakon čega odrasta samo s majkom. Nakon gimnazije, gdje stječe nadimak Vanja radi problema oko učenja ruskog jezika, odlazi na studij medicine u Zagreb, ali nakon godinu dana napušta fakultet i upisuje Kazališnu Akademiju (kod prof. Gavelle).

Nakon završenog studija glumi dvije godine u Dramskom kazalištu Gavelli (tada Dramsko kazalište), te po nagovoru Bojana Stupice prelazi u Hrvatsko narodno kazalište. Godine 1975. prelazi kod Relje Bašića u „Teatar u gostima“ gdje u sljedećih pet godina gostuje po cijeloj Hrvatskoj, Jugoslaviji i međunarodno s brojnim uspješnicama. Nakon tog razdoblja vraća se u HNK, iako igra i dalje u gotovo svim kazalištima u Zagrebu. Izuzetno je značajan njegov rad na Hrvatskom radiju (prije Radio Zagreb) gdje desetljećima surađuje u dramskom programu, te u programima proze i poezije (Dnevnici i pisma, te Poezija naglas) koje je uređivao Danijel Dragojević.

Iako je poznatiji kao kazališni glumac gdje je s velikim uspjehom igrao brojne značajne uloge u antičkim dramama, djelima ruskih, francuskih, engleskih i američkih]] klasika i modernista, te ulogama iz domaćeg repertoara, pri čemu je osobito bio uspješan u tumačenju Krležinih uloga, Vanja Drach je odigrao više od dvadesetak značajnih, uglavnom karakternih, uloga u filmovima različitih žanrova (debitirao u H-8 (1958.) Nikole Tanhofera). Često je s uspjehom nastupao i u kratkim igranim filmovima (npr. Branka Majera i Vatroslava Mimice) te u TV dramama i serijama.

Za svoj rad dobio je brojne nagrade. Još davne 1962. dobio je Nagradu grada Zagreba za ulogu Franza von Gerlacha iz Sartreovih Zatočenika Altone, potom dvije Sterijine nagrade, nagradu Dubravko Dujšin (Vjesnik) dobiva 1986. za ulogu Orlanda u Krležinom Putu u raj, a Nagradu Orlando 1990. za ulogu Polonija u Shakespeareovom Hamletu. Dobitnik je i nekoliko Nagrada hrvatskoga glumišta. Nagradu Zlatni smijeh (Dani Satire) dobiva za ulogu Serebrjakova u Ujaku Vanji 1997. godine. 2006. godine primio je i Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo.

Umro je 6.9.2009. u Zagrebu.

IVAN HERMAN (1937. – 2000.)

Ivan Herman rođen je 9. kolovoza 1937. u Slankamenu, Srijemu. Obitelj dolazi u Županju 1944. gdje Ivan nastavlja školovanje. Tako u Županji polazi tadašnju sedmogodišnju školu, koju završava 1952. Iste godine upisuje srednju Školu za primijenjenu umjetnost u Zagrebu na kiparskom odsjeku: Sadra u klasi prof. Bahorića, Tajdera i Dužaneca. Nakon mature odmah upisuje i Akademiju primijenjene umjetnosti u Beogradu na odsjeku slikarstvo – grupa keramika u klasi prof. Ivana Tabakovića, inače jednoga od osnivača grupe Zemlja. Slijede studijska putovanja u Austriju, Grčku, Francusku i Italiju.

Budući da je imao stipendiju kotara Vinkovci, prvo mu je radno mjesto nakon diplome 1962. bilo kao likovnog pedagoga i nastavnika likovnog odgoja u Osnovnoj školi Boris Kidrič u Županji. Gotovo usporedno predaje i povijest umjetnosti na Gimnaziji Vladimir:’Nazor. Kako usprkos toga nije imao punu zakonom određenu satnicu, radi istovremeno i na osnovnim školama li Cerni i Štitaru. Bio je i predsjednik Aktiva likovnih pedagoga osnovnih škola našeg područja i biva biran nekoliko godina uzastopno. Od 1976. radi u Srednjoškolskom centru Vladimir Nazor, a od 1990. u istom Centru samo na Gimnaziji sve do smrti 2000.

Od 1966. uključuje se u rad Matice Hrvatske sve do njezine zabrane 1971. Inače sklon šali i satiri 1963. započinje pisanje humoristične kolumne za tvornički list PPK-a Županja, i to do 1967. kao Tuca Gromoderac, kada ime mijenja u Frola Traktorista i započinje pisanje svojih humorističnih osvrta u Županjskom vjesniku sve do njegova gašenja 1990. Istovremeno se kao isti lik jedanput tjedno javlja i na lokalnoj radio postaji.

Herman je u najvećoj županjskoj manifestaciji, Šokačkom sijelu, bio od samog njegovog početka 1968., a potpuno se uključuje kao voditelj izbora za najljepšu Šokicu f969. 1970. se u program uvodi Frolina večer tj. Večer Frole Traktoriste koju vodi punih 30 godina. Ova Frolina večer se 1983. spaja s Izborom ljepotice, budući da je bio isti voditelj. Gubitkom Hermana kao voditelja nestalo je djelomice i punine tih za Županjce veselih i dragih okupljanja na Sijelu.

U vrijeme domovinskog rata 3 godine svakodnevno na Hrvatskom radiju Županja vodi emisiju Gardo, Bog! koja je bila namijenjena kako pučanstvu, tako i hrvatskim braniteljima. Slijede nastupi na javnim snimanjima TV emisija vezanih za život šokadije, kao Sijelo u Đakovu, Bećari, Svatovac i Vic kazivanja. Njegovi tekstovi uvršteni su u antologiju Pučko stvaralaštvo Slavonije i Baranje (M. Grgurovac, 1982., Društvo književnika Hrvatske, Ogranak Vinkovci), povremeno piše kolumne u Slavonskom obzoru (Privlačica, 1-7, 1993/94), u Glasu sela (SI. Brod, 1993.). U izdanju KIC Privlačica (Mali dukat, knjiga IX, 1985) izašla mu je zbirka tekstova Zapisi Frole Traktoriste.

U povodu 100-te obljetnice igranja nogometa u Hrvatskoj 1980. izradio je idejno rješenje za spmenik nogometnoj lopti, a 1981. za spomenik prvog igranja tenisa. Autor je grba Grada Županja, općine Bošnjaci, općine Retkovci, mnogih prepoznatljivih znakova tvrtki, amblema i plaketa. Nositelj je mnogih nagrada: 1973. kao zaslužni likovni pedagog, 1979. za rad u prosvjeti i kulturi nagrada i plaketa Mijat Stojanović, nagrada Grada Županja, 1999. orden reda Danice Hrvatke S likom Marka Marulića, posthumno priznanja za iznimni doprinos u promicanju radijske kulture kroz priredbe šokačkog Sijela od Strane 00 39. ŠS 2006., te Zlatnog grba Grada Županja 2007.

Nositelj je Spomenice Domovinskog rata. Bio je član HDL-a – Podružnice za Slavoniju, Osijek.

Ivan Herman preminuo je 30. 4. 2000. godine.

AMALIA BROECKER –JAKOB (1942. -)

LJUBICA AMALIA BROECKER-JAKOB rođena je 1942. u Županji.

U Zagrebu je završila studij stranih jezika i literature i predavala kao profesor na raznim školama, na zagrebačkoj televiziji i Pedagoškoj akademiji, pisala radne bilježnice za njemački jezik i – slikala. 

slikarica i spisateljica, profesor germanistike i literature, likovni pedagog, “Gestalt-terapeut”, Kunstterapeut,

U gradovima Zapadne Europe, Trstu, Milanu, Essenu, Münchenu, živi više od dva desetljeća. Izlaže, studira, čita pred publikom, tiska knjige pjesme, bavi se “kunstterapijom”, putuje Afrikom, Amerikom, od Santa Fee do Pekinga, od Lanzarote do Indije. Upoznavši svoje duhovne učitelje krenula je putem duhovnosti, starog znanja, mistike, putevima pomirenja tijela i duha, integracije.

Nakon godina života provedenih u Italiji i Njemačkoj, vraća se početkom devedesetih u Hrvatsku i otvara atelje u staroj istarskoj kući u Kavranu nedaleko Pule, gdje nastavlja stvarati svoju umjetnost iz svog neiscrpnog kreativnog vrela. Objavila je četiri knjige pjesama i proze. Razvila je jednu intuitivnu metodu slikanja kojom nastaju čudesne slike lijevom rukom i zatvorenih očiju. Brojni sudionici njenih radionica su je iskusili i oduševili se njome.

Član je Bavarskog udruženja umjetnika i obrtnika i umjetničkog kruga “Veliki Kraj” u Županji. Iza autorice su mnogobrojne samostalne i zajedničke izložbe, rukom rađene lutke, a pred njom – terapijski rad posvećen svima koji su krenuli u potragu upoznati samog sebe, svijet tišine Istre i posvećenosti u tajne koje se otkrivaju samo onima koji ih traže.

PETAR AVRAMOVIĆ (1946.-)

Petar Avramović je rođen 31. kolovoza 1946. godine u Županji, gdje 1966. godine završava gimnaziju. Slikarstvom se bavi tridesetak godina. Nakon 24 godine rada u društvenim djelatnostima 1995. godine odlazi u samostalnu djelatnost uz što se intenzivno bavi slikarstvom. Član je Hrvatske likovne zajednice u Zagrebu od 1995. godine.

Sudjelovao je na bezbrojnim likovnim kolonijama i izložbama, a nadaleko je glasovit po mnogobrojnim donacijamaom slika kako u Županji i okolici tako i diljem Hrvatskie, pa je tako između ostalog pomogao izgradnju bolnice u Novoj Biloj, te obnovi Lipika pod nazivom «Lipiku s ljubavlju«.

Živi i radi u Županji, Braće Radića 103, telefon: 032/839-061.

SAMOSTALNE IZLOŽBE:  Županja 1989., 1992., 1995., 1996., 1998., 1999., 2002., 2003., 2004., 2005., 2006., 2007., 2008., 2009., 2010. 2011., 2012., 2013., 2014. I 2015., u  Domu Hratske vojske Dugo Selo 1995. pod nazivom “Županja – 1000 dana opće opasnosti”, u Centru za kulturu grada Belog Manastira 2006. te u Vinkovcima 2009. godine.

SKUPNE  IZLOŽBE: Izložbe “Kluba likovnih stvaratelja” općine Županja: 1982., 1983., 1984., 1985., 1986., 1987., Bošnjaci 1984., Štitar 1985., Izložbe galerije “Veliki kraj” Županja: Osijek 1993., Zagreb1993., Varaždin 1994., Županja 1996. i 1998., Likovna kolonija “Rabra” Vrbanja: Vinkovci 1995.,  2005.,  2006., 2008. i  2010., Likovna kolonija “Privlačica” Vinkovci 1997. i 1999., Lipik “Lipiku s ljubavlju” 1997., Vrbanja “Vrbanjsko ljeto” 1997.,  1999.,  2004.,  2006.,  i  2008., Likovna kolonija “Nuštar 2006. “, Izložbe: Avramović – Kokanović, Županja 2001., Avramović – Beuk, Babina Greda 2004., Likovna kolonija “Babina Greda” 2005.,  2006., 2007.,  2008. i 2009., Brođanci – Bizovačke toplice 2003. i 2004., Izložba HDLU –  Vinkovci 2005., 2009. i  Županja 2009., Izložbe “LUŽ ‘08” Županja – 2008. 2009. 2010. 2011. i 2012., Dječji dom Sv. Ana Vinkovci: 2008. 2009. 2010., Vinkovačke jeseni 2011. godine.

SKUPNE IZLOŽBE U INOZEMSTVU: Baja (Mađarska) izložba likovne kolonije “Rabra” 1993. , Trogen (Švicarska) galerija “Veliki kraj” 1994., Umjetnička kolonija “Terra Tolis” Tolisa (Bosna i Hercegovina) 2001., Izložba HDLU – Vinkovci; Siget 2006. i Pećuh 2006.

 

Ivan Jelić (1947.-2008.)

Ivan Jelić rođen je u Bošnjacima 26. prosinca 1947. gdje je završio pučku školu. Gimnaziju je završio u Županji, a na Filozofskom fakultetu u Zagrebu završio je studij povijesti i arheologije. Zaposlio se 16. srpnja 1970. u županjskom muzeju, gdje je radio do ožujka 1981, kada je prešao u Slavonski Brod na mjesto kustosa tadašnjega Muzeja radničkog i narodnooslobodilačkog pokreta za Slavoniju i Baranju. Iz ove ustanove prešao je 1986. u Centar za povijest Slavonije i Baranje. Iz ovoga razdoblja potječe i teška prometna tragedija u kojoj su poginula dva njegova najbolja prijatelja, što je u svojim mislima neprestano nosio. U Centru je ostao do gašenja ove ustanove 1991. Te je godine postao ravnatelj Muzeja Brodskog Posavlja i na toj zahtjevnoj funkciji radio je do 1994., kada su počele pripreme za osnivanje Podružnice za povijest Slavonije, Srijema i Baranje Hrvatskog instituta za povijest.

Jedan je od utemeljitelja ove znanstvene ustanove, jedine te vrste u Slavoniji. Tu je radio do svoje prerane smrti. Umro je 10. siječnja 2008. u 19,30 poslije podne. Iako se više posvetio povijesnoj znanosti, i njoj najviše žrtvovao svoje vrijeme i talente, dr. Jelić se s puno ljubavi posvećivao i muzeologiji. Priredio je oko 20 izložbi, od kojih su mnoge popraćene katalozima s kulturno-povijesnom tematikom. Iz toga razdoblja njegovoga radnoga vijeka svakako mu pripada velika zasluga što je osnovao, uz pomoć donacije Vanje Radauša, galerijski odjel u županjskom muzeju (1972.).

S prof. Višnjom Plemić pokrenuo je i bio jedan od urednika glasila županjskog muzeja “čardak”. Prelaskom u Brod, njegovom inicijativom pokreće se Zbornik Muzeja radničkog i narodnooslobodilačkog pokreta, i član je redakcije toga stručno-muzejskoga glasila u kojemu je sudjelovao s važnim i sada, kad su u pitanju teme koje obrađuje, nezaobilaznim prilozima. Prelaskom u Centar za povijest Slavonije i Baranje mogao se više posvetiti znanstvenom radu. Rezultat tih intelektualnih napora je i obranjena doktorska dizertacija kod dr. Antuna Bauera pod naslovom “Mreža muzeja novije historije na području Slavonije”, na Fakultetu organizacije i informatike u Varaždinu Sveučilišta u Zagrebu.

Kao ravnatelj Muzeja Brodskog Posavlja, u teška ratna vremena, bio je angažiran na izgradnji nove zgrade Muzeja, koja je 1994. i dovršena. U vrijeme velikosrpske agresije na Hrvatsku, u kojoj je i Slavonski Brod bio izložen velikim opasnostima, a potom i izravnim svakodnevnim granatiranjima i rušenjima, dr. Jelić je pokazao dalekovidnost muzealca zaštitnika građe ustanove koja mu je bila povjerena: najveći i najvažniji dio muzejskoga fundusa dao je izvesti iz Broda i skloniti u druge gradove u Hrvatskoj.

Uz redovni posao u struci, dr. Jelić je na različite načine djelovao i na promicanju i zaštiti digniteta nacionalnih i kulturno-znanstvenih vrijednosti hrvatskog naroda. Bio je tajnik Matice hrvatske 1971-72., i u to vrijeme orga-11 nizirao dolaske i nastupe dr. Franje Tuđmana, kasnijega predsjednika Republike Hrvatske, u županjski i bosanski kraj. To vrijeme “matičara” nad njim je neprestano lebdjelo, obilježavajući ga kao čovjeka sklonog hrvatskom “nacionalizmu”. To ga je pratilo i u vrijeme kada je bio predsjednik Kulturnoumjetničkog društva “Tomislav” u Županji (1978-1981.), a preispitivala se i njegova “podobnost” kao delegata u Republičkom SIZ-u za znanost za tadašnje općine Slavonski Brod, Slavonska Požega i Županja.

čast predsjednika Muzejskog društva Slavonije i Baranje obavljao je 1983-1985. Poslije obnavljanja Matice hrvatske 1990. izabran je za prvoga predsjednika Ogranka MH u Slavonskom Brodu. Bio je i prvi predsjednik Hrvatsko-albanskog društva, te osnivač i prvi predsjednik Atletskoga kluba “Maratonac” u Slavonskom Brodu, kao i član redakcije agencije u osnivanju Brodska riječ -Brodski pisci. Dr Ivan Jelić napisao je tri knjige (Povijest Crvenog križa u Županji, Povijest zdravstva na području županjske općine,Krvavi bošnjački izbori 22. svibnja 1897.), a četvrta je bila u pripremi za 2008. (Demokratske promjene, uvođenje višestranačja i izbori na području Brodsko-posavske županije 1990-1995.; koautor je mr. sc. Mario Kevo).

Uz to napisao je sedamdesetak znanstvenih, stručnih i preglednih članaka te prikaza i recenzija. Uredio je tri knjige, jedan zbornik, a kao član uredništva ili redakcija sudjelovao je u uređivanju još desetak publikacija. Autor je triju feljtona objavljenih u Večernjem listu, te više desetaka stručnih i popularno-znanstvenih priloga u lokalnim novinama i radio postajama kao i emisijama HTV-a i Hrvatskog radija posvećenih kulturno-povijesnoj baštini. (Opširniji izvod iz bibliografije dr. Jelića može se naći u časopisu Podružnice Scrinia slavonicasv. 6, Slavonski Brod 2006., 27-32).

Pri kraju života teško je trpio. Rečenica u kojoj se oslikava ova plemenita duša ostala je posebno u pamćenju autora ovih redaka: “Carissime, neljudski me boli! Ali kako ću vikati, kad ljudi spavaju oko mene, ne mogu ih ja buditi!” U srijedu 9. siječnja, kada mu je podijelio sakrament, vlč. Ivan Šešo je rekao: “Ovo je plemenit čovjek! To otkriva njegovo lice.” Iako nije mogao govoriti, sudjelovao je u molitvi, na razna pitanja potvrđivao je kimanjem gleve ili smiješkom. Sjetih se Marka Aurelija koji veli u Samome sebi: “Kad smrt dođe, čovjek je treba dočekati sa smiješkom.” Sutradan nije mogao više ni na takav način komunicirati. Otišao je u 19,30 u nazočnosti kćeri. Kao ponornice slijevamo se u zemlju. Ali, nešto duboko u nama govori nam da ne može nestati zauvijek onaj za koga je pisano da je stvoren na Sliku Božju. Tu je Sliku Ivan Jelić ugledao sa smiješkom. I otišao nam pripraviti put.

JOSIP ŠARČEVIĆ (1949. – 2009.)

Rođen je 1949. godine u Bošnjacima. U rodnom mjestu je 1964.  završio osnovnu školu i zatim 1968. gimnaziju u Županji.

Studira povijest i filozofiju od 1968. do 1973.g. na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

1971. Sudjeluje u “Hrvatskom proljeću” i vlastitim umijećem izbjegava hapšenje.

1973. godine diplomirao je povijest i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.Vjenčao se sa med. sestrom Anu Jakšić iz Bošnjaka.Nakon odsluženja vojnog roka u Rumi (artiljerija), radio je na Gimnaziji Matije Antuna Reljkovića u Vinkovcima kao profesor povijesti i filozofije.Bio je sudionik Domovinskog rata. 

Posljednjih godina bavio se snimanjem video uradaka, pisanjem i kreiranjem online sadržaja za podučavanje povijesti.

Nakon duge i teške bolesti preminuio je 28. prosinca 2009. godine.

ZLATKO KOKANOVIĆ (1951.)

Zlatko Kokanović (8.2.1951.), slikar, slikar naivac (?), slikar tehnikom ulja na staklu što nije baš čest slučaj u ovim krajevima Hrvatske; slikar mrtvih priroda i živih sjećanja; slikar uspomena; slikar ljetnih, jesenskih i zimskih slavonskih pejsaža; slikar zaustavljenih pogleda, slikar ugođaja sjete, nostalgije, prošloga mira i uhvaćene tišine; slikar postojanstvenih, zaustavljenih motiva negdašnjih svakodnevnih životnih prostora, (ne)uporabnih stvari i predmeta iz spavaćih soba, noćnih ormarića, natkasla i šifonjera, mirisnih dunja i jabuka, svijećnjaka i vezenih šlingerajskih čarolija baka, cura i snaša na firanglama, stolnjacima, prekrivačima i tabletićima.

– K`o Ivo Andrić opisom ljudi i događaja, – Kokan bojom, nijansom, tonovima boje i filigranski točnim detaljem i cijelom površinom formata slike proizvodi učinke uokvirenog dojma stvarnosti motiva koji je predmet njegove naslikane priče, pjesme, pripovjetke i pejsažnog romana… Njegove slike nisu narodne pjesme ni šansone, one su više od toga. Njegove slike su najbolji mogući dokumentarci kakve do sada nisu snimili ni BBC, ni National Geographic, niti će ih ikada moći snimiti i zabilježiti.

Njegove slike ne može proizvesti ni Kodak Digital, ni Dolby studios… – Njegove slike su komorne simfonijske etide i sonate naših starih kuća, naših prošlih živôta, živôta naših roditelja kojima smo zahvalni za sve dobro što nosimo sobom i u sebi kao uspomenu na njih. Svaka Kokanova slika je Rezultat, konačni Zaključak, Dobitak – suma summarum slikarskog talenta, majstorske vještine, iskusne rutine i provjerenog znanja pretvaranja misli, dojmova i zapažanja u širom otvorene prozore na bijelim galerijskim zidovima, pred koje staneš i gledaš uz čudotvorni ugođaj da je netko umjesto tebe prelistao i tvoje pamćenje.

Njegove Slike su slikarsko Djelo. Pred nijednom Kokanovom slikom nećete ostati ravnodušni, i ni za jedenu nećete reći da je ne želite za sebe. I nije čudo, i nije slučajno, i nije baš „bezveze“ da su sve Kokanove slike nastale baš u Županji, i to u Velikom kraju. Ne (!) ove slike ne mogu ni nastati u stambenoj zgradi, ni u Novom naselju ili Kolodvorskoj. Ove slike su doslovce izrasle iz Kokanove šokačke duše, slavonske rapsodije odanosti i ljubavi za svoje i svoga.

Čast svakome, ali Kokan je Šokac, i, gospodin. Šokac par excellence. On je to zajedno sa svojim slikama, jer one su njegova vrlina i njegovo bitno, dominantno osobno određenje. Oni pravi likovni kritičari i recenzenti mogli bi mi pripetat pored likovnjačke nekompetentnosti i možebitnu prijateljsku naklonjenost slikaru Kokanoviću, – a ja im odgovaram da živim u gradu u kojem živi i stvara i slikar Zvonimir Mihanović, ma što to kao gola činjenica značilo.

KREŠIMIR NEMEC (1953.-)

Prof. dr. sc. Krešimir Nemec rođen je 29. svibnja 1953. godine u Županji. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Zagrebu. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirao 1977. godine (grupe: Jugoslavenski jezici i književnosti i Komparativna književnost). Magistarsku radnju obranio je 1981., a doktorsku disertaciju (“Integracija i organizacija diskurzivnog u suvremenoj pripovjednoj prozi”) 1985. godine.
Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu zaposlen je od 1979. godine u zvanju asistenta, zatim docenta (1986), izvanrednoga profesora (1991) i redovitoga profesora (1996). Od 2001. godine redoviti je profesor u trajnom zvanju. Za člana-suradnika HAZU izabran 2000. godine; za redovitoga člana 2008.
Od 1986. do 1988. bio je predavač hrvatskoga jezika i književnosti na Sveučilištu Ruhr u Bochumu; 1999. i 2003. godine predavao kao gost na Sveučilištu Humboldt u Berlinu, a šk. god. 2004.-2005. radio kao gost-profesor na Sveučilištu u Klagenfurtu.
Sudjelovao je na brojnim znanstvenim skupovima u zemlji i inozemstvu. Po pozivu predavao na stranim sveučilištima: Ljubljana, Graz, Pariz, Budimpešta, Pečuh, Szombathely, Klagenfurt, Skopje, Berlin, Göttingen, Hamburg, Beč, Helsinki. Član je Društva hrvatskih književnika, Hrvatskoga filološkog društva, hrvatskoga PEN-a te uredničkoga odbora edicije “Stoljeća hrvatske književnosti”. Uređivao je biblioteku “L” Zavoda za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta, časopise “Most” i “Encyclopaedia moderna”, a sada je član uredništva “Fluminensie” i glavni urednik Akademijina časopisa “Forum”. Objavio je više od 150 znanstvenih radova u zemlji i inozemstvu. Priredio za tisak djela brojnih hrvatskih pisaca (Šenoa, Gjalski, Kovačić, Kozarac, Becić, Lorković, Zagorka, Nehajev, Majer, Sudeta, Andrić, Krleža, Desnica, Cvitan, Stahuljak i dr.). Surađivao je u brojnim međunarodnim projektima i priredio tematske brojeve stranih časopisa posvećene hrvatskoj književnosti (Die Horen, Revue svetovej literatury).

Za svoj znanstveni rad nagrađen je sljedećim nagradama:

1999. Državna nagrada za znanost
1999. Nagrada Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti za književnost
2001. Nagrada Filozofskog fakulteta u Zagrebu za “Povijest hrvatskog romana”
2003. Nagrada Josip i Ivan Kozarac za “Povijest hrvatskog romana”
2004. nagrađen nagradom Brandenburške akademije znanosti u Berlinu za izniman doprinos znanosti o književnosti
2004. Nagrada Filozofskog fakulteta u Zagrebu za “Leksikon hrvatskih pisaca”
2005. Herderova nagrada za književnost na Sveučilištu u Beču
Veliki zlatni dukat Vukovarsko-srijemske županije (2012)Objavljene knjige

Pripovijedanje i refleksija, Osijek, 1988.
Vladan Desnica, Zagreb, 1988.
Med literarno teorijo in zgodovino, Ljubljana,1990.
Der kroatische Roman der achtziger Jahre, Zagreb, 1990.
“Večernji akt” Pavla Pavličića i “Mor” Đure Sudete, Zagreb, 1994.
Povijest hrvatskog romana od početaka do kraja 19. stoljeća, Zagreb, 1994.
Tragom tradicije, Zagreb, 1995.
Čitanka iz hrvatske književnosti XX. stoljeća (s M. Šicelom i J. Skokom), Zagreb, 1995.
Antologija hrvatske novele, Zagreb, 1997.
Povijest hrvatskog romana od 1900. do 1945. godine, Zagreb, 1998.
Mogućnosti tumačenja, Zagreb, 2000.
Leksikon hrvatskih pisaca (ur.), Zagreb, 2000.
Hrvatski pripovjedači (ur.), Zagreb, 2001.
Povijest hrvatskog romana do 1945. do 2000. godine, Zagreb, 2003.
Putovi pored znakova. Portreti, poetike, identiteti, Zagreb, 2006.
Čitanje grada. Urbano iskustvo u hrvatskoj književnosti, Zagreb, 2010.

MARKO ŽIVKOVIĆ (1956. – )

zivkovic_marko

Marko Živković rođen je u Kostrču (BiH), 29. lipnja 1956. Nakon osnovne škole u Županji upisuje Školu primijenjenih umjetnosti, grafički smjer u Sarajevu koju završava 1976., a iste godine upisuje Akademiju likovnih umjetnosti (grafički smjer) u istom gradu, gdje je i diplomirao 1981. u klasi profesora Dževada Hoze.

Od 1981.do 1982. radi kao nastavnik likovnoga odgoja u osnovnoj školi. 1983. godine dobiva status profesionalnog umjetnika od Z.U.H.-a u Zagrebu. 1984. H.D.L.U. – Osijek mu dodjeljuje atelier u Ružinoj ulici br. 5 u kojemu radi do danas.

Studijski je boravio u Kölnu, Stuttgartu, Beču, Budimpešti, Parizu. Uz grafiku i crtež bavi se i slikarstvom. U crkvi Srca Isusova u Bugojnu radi fresku i križni put, a u Đakovu u crkvi Dobroga pastira radi križni put. 1982. preuzima tiskanje mape grafika posvećene 250. obljetnici rođenja M. A. Reljkovića (urednik A. Babić, predgovor D. Švagelj) za izdavača Narodno sveučilište Nada Srijemac iz Vinkovaca, u tehnici visokog dubokog tiska u kojoj je i sam jedan od autora. 1998. počinje raditi na novoosnovanoj Školi za tekstil, dizajn i primijenjene umjetnosti u Osijeku kao nastavnik grafičkih tehnika, crtanja i slikanja i pisma, a radio je i na opremanju grafičke radionice.

Član je Hrvatskog društva likovnih umjetnika Osijek, član je International Christian Media (ICMC) u odjelu za tradicionalne medije (traditional media unit) od utemeljenja u Schefieldu (Austrija) 1995. Sudjelovao je na nekoliko konferencija kršćana–umjetnika (u Mittersillu 1993., Budimpešti 1995., Osijeku 1999.). Dobitnik je i mnogih nagrada i priznanja: Ex Aequo (1989.), 12. Biennale slavonaca (1989.), 15. Zagrebačka izložba Jugoslavenske grafike (1988.), velika diploma za crtež na 9. Internacionalnom biennalnom festivalu portreta crteža i grafike u Tuzli (1999.). Do sada je imao dvadeset samostalnih i više skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu.

SLAVKO ŽIVKOVIĆ (1962. – 2010.)

Slavko Živković rođen je u Županji 28. siječnja 1962. U Županji je pohađao osnovnu i srednju školu. Diplomirao je 1988. grafiku na Akademiji za likovne umjetnosti u Beogradu. Nakon toga odmah je nastavio postdiplomski studij grafike na istoj Akademiji, ali ga zbog rata nije uspio završiti. Umro je u proljeće 2010. te sahranjen u Županji.

SUZANA NIKOLIĆ (1965.)

suzana_nikolic

Suzana Nikolić, rođena je u Županji 22. lipnja 1965. Poznata hrvatska kazališna, televizijska i filmska glumica. Osnovnu školu i nižu muzičku školu (klavir i flauta) završila u Županji. Maturirala je 1984. u Obrazovnom centru za jezike u Zagrebu. Diplomirala 1989. godine na Studiju glume Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu. U kazalištu, na televiziji, radiju i na filmu profesionalno nastupa od 1986. U stalnom radnom odnosu, kao član glumačkog ansambla Zagrebačkog kazališta mladih, od 1992. – 2001. godine. Kao glumica, osim u matičnom kazalištu, nastupala u Hrvatskom narodnom kazalištu, Dramskom kazalištu Gavella, Teatru &TD, Glumačkoj družini Histrioni te na Dubrovačkim ljetnim igrama.

Na Akademiji dramske umjetnosti, Odsjek glume, Katedra za scenski govor, od 1991. godine radi kao nastavnik vanjski suradnik – asistent prof. Tonka Lonze. 1998/99. je provela šest mjeseci na stručnom usavršavanju na sveučilištu u New Yorku, Tisch School of the Arts, kao Fulbrightov stipendist.

Godine 2001. je izabrana za docenta na Akademiji dramske umjetnosti, kolegij Scenski govor, disciplina Gluma.

Godine 2004. postaje urednica hrvatskog izdanja knjige Mihaila Čehova Glumcu o tehnici glume. Iste godine Michael Chekhov Association (MICHA –USA) dodjeljuje joj naslov Master teacher of Michael Chekhov Technique.

Godine 1998. nagrađena je Zlatnom Arenom za epizodnu ulogu Višnje u filmu Snježane Tribuson Tri muškarca Melite Žganjer (1998). Suzana Nikolić je udana za snimatelja i sveučilišnog profesora Enesa Midžića. 1996. su dobili kćer Anu Midžić.

Televizijske uloge:

  • “Stipe u gostima” kao Lana Ivić (2008.-danas)
  • “Zora dubrovačka” kao Nada (2013.)
  • “Tito” kao Marija Broz (2010.)
  • “Lud, zbunjen, normalan” kao Helena (2008.)
  • “Naša mala klinika” kao Hloverka Lili (2007.)
  • “Zlatni vrč” kao Marijana (2004.)
  • “Novakovi” (2000.)
  • “Tuđinac” (1990.)

Filmske uloge:

  • “Kotlovina” kao Seka (2011.)
  • “Zagrebačke priče” (2009.)
  • “Duga mračna noć” kao Jelka (2004.)
  • “Radio i ja” (2004.)
  • “Generalov carski osmijeh” (2002.)
  • “Holding” kao Ksenija (2001.)
  • “Pomor tuljana” (2000.)
  • “Tri muškarca Melite Žganjer” kao Višnja (1998.)
  • “Zavaravanje” (1998.)
  • “Prepoznavanje” kao inspektorova žena (1996.)
  • “Sedma kronika” kao Vedrana (1996.)
  • “Posebna vožnja” (1995.)
  • “Olovna pričest” (1995.)
  • “Vukovar se vraća kući” (1994.)
  • “Papa Sixto V” (1992.)
  • “Jaguar” (1992.)
  • “Under Cover” kao Anna (1991.)
  • “Ljeto za sjećanje” kao grofica (1991.)
  • “Lude gljive” (1990.)
  • “Diploma za smrt” kao Vlasta (1989.)
  • “Leo i Brigita” kao Ljubica Ljubinović (1989.)
  • “Sokol ga nije volio” kao Margita (1988.)
  • “Tečaj plivanja” (1988.)
  • “Ljubi, ljubi, al’ glavu ne gubi” (1981.)
  • “Gersla” (1979.)

MLADEN VULIĆ (1969.)

Mladen Vulić, županjac rođen u Vinkovcima, 1. rujna 1969. je hrvatski kazališni, televizijski i filmski glumac.

Televizijske uloge
“Drugo ime ljubavi” kao Božidar Novosel (2020.)
“Na granici” kao policajac Mate Butigan (2018. – 2019.)
“Počivali u miru” kao Sep (2017.)
“Čista ljubav” kao Mario ‘Rus’ Akrap (2017. – 2018.)
“Crno-bijeli svijet” kao kapetan Džoni (2015.)
“Zora dubrovačka” kao Miho Martinović (2013. – 2014.)
“Stella” kao Franjo Klarić (2013.)
“Larin izbor” kao Alen Dijak (2011. – 2013.)
“Stipe u gostima” kao Krce (2011.)
“Najbolje godine” kao Fliga (2010.)
“Mamutica” kao Džo (2010.)
“Bitange i princeze” kao Fako (2008.)
“Bibin svijet” kao Denis (2007.)
“Balkan Inc.” kao Brko (2006.)
“Odmori se, zaslužio si” kao tip s bojom (2006.)
“Olujne tišine 1895-1995” kao Franjo Paprat (1997.)
Filmske uloge
“F20” kao Martinin otac Mate (2018.)
“Svećenikova djeca” kao poštar (2013.)
“Cvjetni trg” kao Macko (2012.)
“Korak po korak” kao bradonja #1 (2011.)
“Nije kraj” kao Nikola (2008.)
“Lov u Bosni” (2007.)
“Crveno i crno” kao Prga (2006.)
“Libertas” kao Niko (2006.)
“Duh u močvari” kao Kovačević (2006.)
“Stolac za ljuljanje” (2005.)
“Lopovi prve klase” kao Pačino (2005.)
“Pušća Bistra” kao Branko Folnegović (2005.)
“Muklo” (2005.)
“Ta divna splitska noć” kao Nike (2004.)
“Infekcija” kao snimatelj (2003.)
“Konjanik” kao Mujaga Lulić (2003.)
“Chico” (2001.)
“Alma Mahler” (2001.)
“Je li jasno, prijatelju?” kao zapovjednik (2000.)
“Tri muškarca Melite Žganjer” kao Marko (1998.)
“Novogodišnja pljačka” kao policajac (1997.)
“Kako je počeo rat na mom otoku” (1996.)
“Isprani” (1995.)
Sinkronizacija
“Vlak dinosaura” kao tata pteranodon (2.-4. sezona), gradonačelnik Kosmoceratops, rak samac Ranko i ostali likovi (2016. – 2018.)
“Rango” kao Duh Zapada (2011.)
“Kung Fu Panda 2” kao majstor Krok (2011.)
“Svemirska avantura” kao profesor i crni pas (2010.)
“Ples malog pingvina” kao šef galeb i Nev (2006.)

INDIRA VLADIĆ (COLONIA) (1973.-)

indira7

Hrvatska pjevačica i vokal grupe Colonia, Indira Vladić, rođena je u 15. rujna 1973. u Županji. Druga je kćer oca Franje i majke Ismete. Indirina starija sestra zove se Emilija, a mlađa Sanela. S tek navršenih devet godina pošla je u glazbenu školu “Srećko Albini” u Županji, gdje je ostala punih šest godina. Kao dijete je bila vrlo živa i razigrana.

Ime je dobila po indijskoj premijerki Indiri Gandhi kojom je otac bio opčinjen.

U dvanaestoj godini počela je svirati klarinet u gradskoj limenoj glazbi u Županji i s njima bila punih 13 godina. Nakon klarineta svirala je i harmoniku, koja joj je savršeno zvučala kad bi na njoj izvodila neku klasiku.

U osmom razredu osnovne škole osniva bend s četiri prijateljice “Zauvijek mladi”. Bend se brzo raspada i slijede godine Indirinog lutanja po raznim grupama. Jedno vrijeme bila je u grupi BIS. Iz tog razdoblja prati je nadimak Rambo.

U jesen 1993. zapošljava se u Županijski ured za opću upravu, gdje je provela četiri godine radeći po osam sati dnevno i pokušavajući da zaradi što više novca, koji bi uložila u glazbu.

Godine 1996. na jednom sprovodu u Županji zamijetio ju je Boris Đurđević i pojavio se na pragu njezinog doma. Predložio joj da pjeva u bandu koji još nema ni ime, ali on je, priča Indira, bio siguran da će uspjeti.

Kada nitko nije vjerovao da bi još jedan dance bend mogao uspjeti “Colonia” 1997. izdaje CD “Vatra i led”. Već prvim albumom zasjeli su na vrh s kojeg se nisu skinuli do danas.

Prvi album prodan je u 36 tisuća primjeraka, drugi u 42, a treći premašuje 60 tisuća primjeraka.

Za dance glazbu su se, kaže, opredijelili zato što su i Boris i Tomislav Jelić radili kao DJ-evi po klubovima, pa su dobro znali što ona znači ljudima željnim ritma i plesa.

2001. godine Indira upoznaje Narcisa Mujkića, a nakon samo šest mjeseci veze oženili su se. Iako sama Indira ponavlja da su imali sretan i uzbudljiv brak, ljubav je puknula 2010. godine.

2014. se udaje za Miroslava Levaka.

Josip Mišić (994.)

Josip Mišić, iz Bošnjaka kod Županje (rođen u Vinkovcima, 28. lipnja 1994.) je hrvatski nogometaš, koji trenutačno nastupa za zagrebački Dinamo. Igra na poziciji veznjaka.

Profesionalnu karijeru je započeo u Osijeku, klubu kojem je proveo veliki dio omladinske karijere. Svoj prvi nastup za klub upisao je u kvalifikacijskoj utakmici za Europsku ligu protiv andorskog kluba Santa Colome.

U prosincu 2014. godine, potpisao je četverogodišnji ugovor sa Rijekom.[1] Za klub s Kvarnera je odigrao tri uspješne sezone i u tom periodu uzeo dva trofeja.

U siječnju 2018. godine, Mišić je potpisao petogodišnji ugovor sa portugalskim Sportingom.[2] Portugalski klub je za njega isplatio 3 milijuna eura.

Dana 17. siječnja 2019. godine, stigao je na jednogodišnju posudbu u grčki PAOK.[3] U međusobnom dogovoru dvaju klubova stajala je opcija kupnje na kraju posudbe. Velika čast dodijeljena mu je na kraju sezone, kada su ga navijači PAOK-a odabrali za najboljeg igrača kluba.[4] Dana 22. ožujka 2020. godine, nakon odlično odrađene sezone(5 pogodaka, 8 asistencija) klubovi su ušli u pregovore za otkup igrača. Ipak, zbog pandemije COVID-19 u svijetu, grčki klub nije bio spreman isplatiti 2 milijuna eura.

Dana 19. listopada 2020. godine, Mišić je stigao na jednogodišnju posudbu u zagrebački Dinamo.[5] Prvi nastup u “modrom” dresu upisao je 19. prosinca 2020. godine, u domaćoj pobjedi 4:0 nad Varaždinom.[6] Dana 2. lipnja 2021. godine, Dinamo je otkupio Mišićev ugovor za dva milijuna eura.[7]

Reprezentativna karijera
Od samog početka je nastupao za mlađe uzraste reprezentacije Hrvatske. Za hrvatsku nogometnu reprezentaciju debitirao je 11. siječnja 2017. godine na China Cupu, na kojem je Hrvatska nastupila sa gotovo svim igračima iz hrvatske lige.

Broj utakmica i golova po reprezentaciji i godini
Reprezentacija Godina Odigrane utakmice Golovi
Hrvatska 2017. 2 0
Ukupno 2 0
Priznanja
Klupska
Rijeka

Prvak Hrvatske (1): 2016./17.
Hrvatski kup (1): 2016./17.
Sporting CP

Portugalski kup (1): 2018./19.
PAOK

Prvak Grčke (1): 2018./19.
Grčki kup (1): 2018./19.
Dinamo Zagreb

Prvak Hrvatske (1): 2020./21.
Hrvatski kup (1): 2020./21.

Priredio Zoran Lucić