Prvo čovjek , zatim inženjer i ostale titule.
Veliki čovjek.
Kako hrvatska definicija kaže za veliki: lokalni vođa čija moć počiva na karizmi, osobnim sposobnostima i ekonomskim vještinama.
Njegova karijera je bila politička i privredna ( tako je zabilježeno u tekstovima) a ja dodajem humanist.
Ne želim pisati o vrhunsko uspješnoj političkoj karijeri.
Želim pisati o briljantnoj privrednoj karijeri i Radi Pavloviću, tihom, plemenitom čovjeku.
Samo je jedna osoba do sada pisala o ovom posebnom čovjeku. Hvala mu.
Danas sam čitala na Wikipediji ( na Hrvatskom) o Županji. U djelu povijesti nema podataka od 1955. godine sve do 1991.???
Pod poznatim ,(nema značajnim), osobama, ima samo: muzičar koji je osnovao grupu, skladatelj i dirigent, pjevačica, glumica i autor stripova.
Želim vam pisati o čovjeku koji nije uvršten u poznate osobe Županje. On je na listi nepoznatih osoba Županje( kao i mnoge druge značajne osobe).
Čovjek koji je odgovoran za ogroman ekonomski razvoj Županje i njenog kraja.
Rade Pavlović dipl. ing.
Idemo iz početka.
1955 godine dolazi iz Zagreba, sa suprugom i malešnim sinom,u Županjsku tvornicu šećera Boris Kidrič, kao mladi inženjer Elektrotehnike, kako bi odradio stipendiju koju mu je šećerana dala.Tada nije ni sanjao da će u Županju utkati 16 godina svoje najbolje mladosti.Posvetio se ekonomskom razvoju ovog kraja.
1961. kao direktor tvornice, ista se obnavlja i modernizira i postaje najmodernija tvornica šećera u ondašnjoj državi.
Bili Županja bila grad kasnije??
1962.uspješno stvara PPKŽ, njegovo veliko životno ostvarenje i djelo.
Zaposleni su ljudi mnogi iz najsiromašnijih i najnerazvijenijih krajeva. Svi različitih boja, kao najljepša duga.Mnogi su bili nepismeni. Od samog početka organizirani su tečajevi pismenosti za osobe koje su to željeli.
Sagrađeno je urbano naselje Kolonija-Šećerana.Nigdje i nikada poslije je tako naselje izgrađeno. Plansko, s tekućom vodom, unutarnjim WC,hrastovim podom, duplim staklom prozora i šalufne, bašćice, vrt za povrće i voćke, svinjce, kokošinjce, šupu za drva i ugalj,Svaka obitelj je imala stan. Radnici i stručni zaposlenici su živjeli u istom naselju.Sagrađene i financirane su osnovna škola, gimnazija, sportska igrališta, prekrasan park, restoran, kino, knjižnica, kuglana, trgovina,pekara, mesnica, brijačnica ,frizeraj i pijaca. Imali smo svog doktora i zubara.Nesmijem zaboraviti najmoderniji dječiji vrtić koji i dan danas postoji i jednako je lijep. Imali smo sve, kao u priči. Sve zahvaljujući tvornici pod upravom Rade Pavlović.
Uprava tvornice je vjerovala u 8 sati rada, 8 sati rekreacije, svakome po volji i 8 sati spavanja.Šećerana je dala kruh gladnim.
Rade ili drug Rade kako su ga svi oslovljavali,pored svog ogromnog posla , često se prošetao tvornicom, upoznavao zaposlene:stručne, visoko obrazovane i fizičke radnike Sve. Znao je njihova imena i o njihovim obiteljima.Tako je ponekada pričao s mojom mamom. Mama je radila kao čistačica u kupatilima i bila ponosna na svoj rad. Znao je da sam bila čista odlikašica i da sam željela biti medicinska sestra.
1965. kada sam završila O.Š. Boris Kidrič, podnijela sam molbu za upis u Školu za medicinske sestre u Vinkovcima . Nisam primljena. Nisam razumjela. Imala sam sve petice.Jedino što sam mogla, upisala sam se u gimnaziju ( nisam znala što sam mogla s time), i otišla s izviđačima na logorovanje.Tjedan dana poslije stiglo mi je pismo od mame( koje joj je netko drugi napisao, ona je bila nepismena), da je drug Rade došao do nje na poslu i upitao je dali sam se ja upisala u medicinsku školu uVinkovce. Nepravdu nije volio. Rekao je mami da mu donese moje dokumente iz gimnazije. Upisao me je u Školu za medicinske sestre, dao mi stipendiju ( sve bez moga znanja)i istu mi na kraju oprostio.
Za vrijeme školovanja shvatila sam zašto nisam bila primljena u prvom redu.
Bila sam hrvatsko, siromašno dijete, bez protekcije, nevažno.
Vrlo, vrlo uspješno sam završila školu.
1971. Rade odlazi u Zagreb u Sabor i dalje, višlje.
Iz istih razloga ali ovaj put nisam dobila plaćeni posao u županjskom Domu Zdravlja, ali su me uspješno nagovorili da radim za radni staž. Nakon 13 mjeseci sam se osvijestila i sa suprugom otišla u Australiju. Nisam to požalila.
Ima izreka da samo jedan čovjek može uništiti svijet, tako isto samo jedan čovjek može spasiti svijet.To je istina.Rade je promijenio moj svijet.Otključao mi je vrata u budućnost bolju, a sve ostalo ostavio meni na volju.
Da nisam putovala u Vinkovce u medicinsku školu ne bih srela mog supruga Ceranca, ne bih danas živjela u Australiji koja mi je ostvarila sve snove. Ne bih ja postala uspješna u svojoj profesiji i činila dobro bolesnim.Ne bih danas imala divnu ,vrlo uspješnu djecu, moje unuke. Moja djeca su visoko obrazovana. Između njh dvoje imaju četiri fakulteta.
Našla sam Radu nakon 43 godine i po prvi puta ga zagrlila, poljubila i zahvalila mu se. Pitala sam ga zašto mi je pomogao.
Odgovorio je „Bilo je pravo. Mogao sam.Jer sam htio, i ja sam u takvoj situaciji bio”.Tada ,2010. pitala sam ga zašto ne napiše spomenar svoga života. On me je pogledao i pitao” Zar bi itko današnjih dana to želio čitati? “Moj odgovor je bio: “ mnogi”Od tada smo u kontaktu. Svaki puta kad smo u Evropi posjetmo ga.
2020.Naravno knjigu je napisao,- Staza moga života.? Sada ju čitam ponovo.Njegov je život kao šipak pun koštica, pun teškog rada i uspjeha.
Hvala jačoj sili što se Rade rodio.Hvala toj sili koja me je nanijela na stazu njegovog života.Ja mu zahvalu dajem u mojim pjesmama.To je sve što mogu. Njegovo će ime zauvijek ostati u mojim knjigama širom svijeta.
Rade Pavlović je osoba koja je imala najveći uticaj na moj život.
Volio je ljude, pomagao svakome, bio pristupačan. On ,sam kaže da su 16 godina života u Županji bile njegove najsretnije.
Ovo su njegove riječi:
“ Županjo, grlim te pjesmama,
ljubim te uspomenama.”
PS. Oprostite na pravopisnim greškama. 53 godine života van Hrvatske je dugo, dugo vrijeme.
Ruža Dabić-Bučak
