Županja

BREAKING NEWS

Županja

Grad Županja se prostire uz lijevu obalu najvećeg meandra rijeke Save u sjeveroistočnom dijelu Republike Hrvatske. Županja je smještena u prostranoj i plodnoj slavonskoj ravnici, okružena rijekom Savom i brojnim vodotocima, a bujnost njenom kraju daju i guste šume hrasta lužnjaka iz glasovitog spačvanskog bazena.

Dobar geostrateški i geoprometni položaj Županji omogućuje njezin smještaj uz autocestu Zagreb – Lipovac i neposredna blizina graničnih prijelaza s Bosnom i Hercegovinom te Srbijom i Crnom Gorom.

Prema popisu stanovništva iz 2001.g., zajedno s prigradskim naseljem Štitar Županja je brojala 16 383st. Do 1991.g. kada dobiva status grada Županja je administrativno, privredno i kulturno središte županjske Posavine, koja je obuhvaćala brojna sela u okolici i premda su ona danas samostalne općine, i dalje gravitiraju Županji. To su : Bošnjaci, Cerna, Šiškovci, Gradište, Babina Greda, Vrbanja, Posavski Podgajci,, Soljani, Drenovci, Gunja, Račinovci, Đurići, Rajevo Selo, Strošinci i županjsko prigradsko naselje Štitar. Županjska Posavina se danas sastoji od grada Županje i 7 općina ( Bošnjaci, Cerna, Gradište, Vrbanja, Drenovci, Gunja i Babina Greda ).Županja s okolicom tako broji više od 50 000 st. Zbog svog položaja, geoklimatskih i prirodnih obilježja Županja je grad s razvijenom poljoprivrednom, prehrambenom i drvoprerađivačkom industrijom i obrtima. Nadaleko je poznata i županjska kulturno – povijesna i etnografska baština, opjevana i oslikana u brojnim književnim, glazbenim i likovnim djelima.

Županja u prošlosti

Nažalost, Županja i njezina okolica nemaju sustavno istraženu prošlost, premda su se njome bavili brojni znanstvenici, lokalni povjesničari, publicisti i naročito djelatnici Zavičajnog muzeja Stjepana Grubera u Županji. Među istraživačima županjske povijesti se posebno ističu povjesničari Ivan Jelić, Krunoslav Tkalac, Manda Zelić, arheolozi Višnja Plemić i Boško Marijan, etnolog Janja Juzbašić, lokalni kroničar Karlo Bušić – Jelić, književnik Ivo Balentović te publicisti Stjepan Tomić i Miro Maričić.

Značajne publikacije u kojima su objavljivani tekstovi o županjskoj povijesti su ŽUPANJSKI ZBORNIK, koji izlazi od 1967.g. u izdanju ogranka Matice hrvatske i ČARDAK, nekadašnje glasilo muzeja u Županji.

Županjom su se sporadično bavili i drugi hrvatski znanstvenici, poput Stjepana Pavičića, Rudolfa Horvata, Mirka Markovića, Zlatka Virca itd.

Županja u prapovijseti

Na području Županje i županjske Posavine čovjek je živio još u prapovijesti, o čemu svjedoče brojni arheološki nalazi. Prilikom zaštitnih arheoloških istraživanja uz južni trak autoceste Zagreb – Lipovac između Županje i Babine Grede, djelatnici Muzeja u Županji su 2000.g. otkrili i istražili brojne nalaze, koji mijenjaju dosadašnja saznanja o županjskom području u prapovijesti. Ta su se istraživanja nastavila i 2004.g. na području uz autocestu od Županje prema Bošnjacima. Iz razdoblja paleolitika i mezolitika sigurnih tragova nastambi i ljudi nema na ovom području. Nađeni su pak ostaci kostiju velikih životinja, poput mamuta, bizona i gorostasnog jelena. Tragovi oružja na njihovim kostima ukazuju da je tu ipak boravio i paleolitički čovjek.

U neolitiku, kad ljudi prelaze na sjedilački način života i počinju se baviti poljoprivredom, na županjskom tlu nalazimo prve tragove nastambi i naselja. Tome su pogodovali iznimno povoljni uvjeti – blizina rijeka i potoka bogatih ribom, plodna ravnica, guste šume. Ono što je otežavalo život i ipak ga odavde odvlačilo su česte poplave Save, koje su prisiljavale stanovništvo da se udalji i krene dalje.

Na županjskom tlu nalazimo na tragove starčevačke i sopotske kulture. Nađene su brojne nastambe zemuničkog tipa, nešto kamenog oružja i oruđa i keramike u Županji, Štitaru i na Šlajsu. Najvažnija nalazišta iz razdoblja sopotske kulture su Dubovo i Dubovo Košno , koja se nalaze sjeverno od Županje uz auto – cestu, nedaleko motela “Rastovica”. Tamo je nađeno niz ostataka nastambi, kanala, žitnih jama, oružja, oruđa i keramike iz razdoblja neolitika. Pojavom metala u razdoblju eneolitika, započinje razvoj obrta i trgovine i na županjskom području. Na tlu grada Županje nije nađeno puno ostataka iz eneolitika, tek nešto temelja pravokutnih kuća i komadi bakrenog i brončanog oružja. To je doba utjecaja značajne obližnje kulture – vučedolske pa se pretpostavlja da značajnija otkrića iz ovog razdoblja tek slijede.

Iz brončanog razdoblja na tlu Županje nađeno je nešto oruđa, oružja i keramike, a naročito su značajni nalazi brončanih i bakrenih sjekira – keltova, nađenih u Štitaru, Županji i na Šlajsu. Tada se osjećaju utjecaji okolnih kultura – vinkovačke, slavonsko-srijemske i belegiško-vatinske.

Iz razdoblja starijeg željeznog doba ( halštata ) nalazimo u Županji velika željezna koplja, koja govore o sve umješnijoj obradi metala. Mnogo je značajnije pak razdoblje mlađeg željeznog doba ( latena ), kada na županjsko tlo sa sjevera prodiru Kelti, čijih će nalaza više biti na povišenim mjestima u okolnim naseljima. Kelti donose lončarsko kolo, majstorsku obradu metala i stakla i uvelike trguju, o čemu svjedoče i sporadični nalazi rimskih republikanskih novaca. Na tlu Županje nađeno je i nekoliko keltskih koplja.

Antičko doba počinje kada u 1. st. županjski kraj dolazi pod vlast Rimljana. Ostaci rimske materijalne kulture u Županji su malobrojni i svode se na ostatke novca, keramike i oružja. Ovo je tranzitno područje na rimskoj cesti Siscia – Sirmium, a i blizina kolonije Cibalae marginalizirala još više županjsko područje. O drugim prapovijesnim ostacima i nalazima na tlu županjske Posavine bit će riječ pri obradi povijesti pojedinih općina.

Srednji vijek

Tijekom seobe naroda županjsko je područje tranzitno. O dolasku Hrvata, koji grade prva trajnija naselja na županjskom tlu svjedoči starohrvatska nekropola na lokalitetu Daraž između Županje i Bošnjaka.

U ranom srednjem vijeku ovo je područje ipak slabo naseljeno, zbog poplava, močvara i gustih šuma. Razvojem feudalnih odnosa, naročito od 1102.g. kada županjski kraj ulazi u Hrvatsko – ugarsku personalnu uniju, sve se više počinje iskorištavati poljoprivredni kapacitet kraja, isušivati močvare i krčiti šume. Tako će nastati i prva naselja, koja će ući u sastav vukovske župe. Vlasnici posjeda će biti uglavnom stranci, odani ugarsko – hrvatskim vladarima. Među njima treba spomenuti feudalne obitelji Senta- Magoč, Gutt – Keledi, i Talovce.

U pisanim izvorima se ime Županja ne spominje sve do 16. st., a povjesničar Ivan Jelić smatra da je do tada Županja bila malo naselje u posjedu obližnje Selne i obuhvaćala je brojne zaselke današnjeg županjskog i bošnjačkog atara. Ne zna se kako je i kada Selna propala kao imanje. Moguće je da je napuštena i razorena tijekom turskih osvajanja.

U pisanim izvorima Županja se prvi put spominje na tzv. Lazarusovoj Velikoj karti Ugarske iz 1528. godine i to kao Zapanablatia (Županje Blato). A potom se naselje Županja na zemljovidima spominje na glasovitoj Mercatorovoj karti iz 1554.g. kao ZUPANA BLACIA ( Županje Blato ). Podrijetlo imena Županja Ivan Jelić dovodi u vezu s pojmom župa, župan, a možda i s prezimenom aljmaškog plemića Ivana Župancija. Naziv Blato se može povezati s močvarnim i blatnim terenom kojim je tada Županja obilovala.. Od kraja 19.st. koristi se samo naziv Županja.

U srednjem vijeku stanovništvo ovog kraja činili su pretežito katolici, ali zanimljivu činjenicu da nema župe i župne crkve neki autori dovode u vezu s prodorom krstjanske hereze iz Bosne koju je vjerojatno prihvatio dio katoličkog stanovništva.

Tursko razdoblje

najstarija kuca u Zupanji iz turskog doba – obitelji Nemec.jpg

O županjskom području u doba turske vladavine nemamo gotovo nikakvih istraženih činjenica. Većina podataka je još uvijek pohranjena u turskim arhivima. Županja i okolica će u 16.st. pasti pod Turke prodorom Husrev – bega iz Bosne. Jedna od najznačajnijih posljedica tog prodora je pustošenje kraja, što je bilo olakšano pristupačnim ravničarskim terenom. Tijekom turskog osvajanja bit će srušeni i uništeni svi plemićki posjedi, izgrađeni uglavnom od drva. Zato su vrlo rijetki ostaci predturske arhitekture u ovom dijelu Slavonije. Ono što je poznao jeste da se velik broj domicilnog stanovništva odselio, ili preuzelo muslimansku vjeru, a doselilio se i veliki broj muslimanskih obitelji. Svim selima nemetnute su porezi i obaveze.

Tko je i kako živio u županjskom kraju možemo dijelom doznati iz knjige koju je 1983. u Ankari objavio Bruce W. McGowan: “Sirem sancağı mufassal tahrir defteri“. Ovaj defter (kod nas bi se reklo tefter), porezna knjiga Srijemskog sandžaka, napisan je oko 1570. godine za Sulejmanovog nasljednika, sultana Selima II.(zvanog Pijanac). Ona daje presjek stanja nekih 30-ak godina nakon turskog osvajanja, u vrijeme kada su rane od pustošenja bile dijelom zaliječene, a ovaj prostor prestao biti ratno poprište jer se granica turskog carstva pomaknula daleko na zapad.

Popisana su sva sela (kariye-i), kasabe i varoši sandžaka Srijem, koji je bio podijeljen na manje upravne jedinice kadiluke inahije. Županjska Posavina je pripadala nahiji Posaviya u kadiluku Nijemci.

U nahiji Posaviya popisano je 26 naselja sa 358 kuća, dakle oko 3580 stanovnika, a najveća su bila: Cerna sa 45 kuća,Rajevo selo ( Rahova ) sa 34, Babina Greda sa 31, Županje Blato sa 23 i Gundinci sa 22 kuće.

356 kuća je bilo kršćanskih, iako ne znamo koliko je pripadalo katolicima starosjediocima ili doseljenicima, a koliko pravoslavnima.

Doseljeni Vlasi, koje Turci naseljavaju na poluprazne prostore, su bili uglavnom pravoslavne vjere, ali ni u jednom naselju ove nahije nije upisan pop ili kaluđer što je pravilo za vlaška pravoslavna naselja u istočnom i sjevernom dijelu Srijema. Vlasi su turcima služili u učvršćivanju vlasti u pokorenim krajevima i u vojnim pohodima, a bili su uglavnom stočari. Imali su znatne porezne olakšice pa su vlaška sela plaćala manje poreze, a birali su i svoje lokalne starješine: primićure i knezove.

U nahiji Posaviya u 8 naselja se spominje knez ( Cerna, Račinovci, Gunja, Rajevo selo, Vrbanja, Subotište, Virdovo i Jarak ), što može značiti da je u tim mjestima vlaška doseljenička struja bila snažnija, iako ne mora značiti da je svugdje činila i većinu stanovništva. Postojanje katoličke župe u Cerni u 16. i 17. stoljeću, ali i veliki porezi koje su plaćali stanovnici nekih spomenutih sela, govori o vjerojatnom prisustvu znatnijeg katoličkog stanovništva u njima. Uspoređujući osobna imena ljudi i u drugim selima je bilo vlaških doseljenika, koji su izgleda bili malobrojniji pa nisu starosjediocima nametnuli svoj sustav vlaške samouprave. O doseljavanju svjedoči sam popis koji uz ime nekih kućedomaćina bilježi obilježje – doselaç, tj. Doseljenik.

više o tome u ŽUPANJA U JEDNOM TURSKOM POPISU

Oslobađanje od turske vlasti

Nakon turskog neuspjeha pod Bečom 1683.g. stanovništvo Slavonije je podiglo ustanak protiv Turaka, a islamsko stanovništvo napušta ovaj kraj. Istovremeno, dio katolika se povlači na sjever. Turci odlaze iz Županje 1691. g. i Županja se uključuje u sastav Habsburške Monarhije. Mirom u Srijemskim Karlovcima 1699.g. Sava, a time i Županja postaje granica između dva carstva – Osmanlijskog i Habsburškog, što će imati važne posljedice za ovaj kraj jer će doći do važnih demografskih, etničkih i privrednih promjena.

Na opustošeno županjsko tlo, potaknuti od austrijskog vojskovođe Eugena Savojskog, iz Bosne dolazi veliki val katoličkog stanovništva etničkog naziva Šokci, o čijem imenu i podrijetlu još postoje brojne znanstvene polemike, a koje će odigrati značajnu ulogu u formiranju županjske ruralne tradicije i kulture.

Nakon mira u Požarevcu 1718.g. kada Austrija nakratko dobiva Bosansku Posavinu, dio županjskog stanovništva seli na desnu obalu Save dobivajući posjede na obradu. Tako i danas slični običaji, govor i prezimena vežu stanovništvo slavonske i bosanske Posavine.

Nakon mira u Beogradu 1739.g kada Sava konačno postaje granica, opet dolazi do naseljavanja Šokaca iz Bosne. Oni tada postaju nositeljima kulture i tradicije, smatrajući se pogrešno autohtonim stanovnicima Slavonije, ali s pravom «temeljašima» Županje. Među brojnim županjskim obiteljima koje su zabilježene još u 18. st. treba spomenuti obitelji: Bačić, Galović, Oršolić, Benaković, Juzbašić, Balentović, Bušić, Filipović, itd.

RAZDOBLJE VOJNE KRAJINE (18. I 19. ST. )

Godine 1702.. Županja je uključena u sastav slavonskog dijela Vojne krajine ( granice ), što će povući za sobom velike promjene i značajne posljedice, a i samo naselje će dobiti na važnosti. Preko Županje se počinje razvijati trgovina s Turskom, naročito solju, pa se gradi neka vrsta carinarnice na Savi kod Županje.

No, puno važnije su promjene u načinu života stanovništva. Stanovnici postaju graničari – kmetovi i vojnici, s vojnom stalnom obvezom od 16. do 60. god. Ta dvostruka obveza stanovništva otežat će život i učvrstiti specifičnu društvenu i krvnu zajednicu – kućnu ( obiteljsku ) zadrugu. To je zajednica u kojoj pod istim krovom živi nekoliko generacija obitelji, koji zajednički i uz podjelu rada obrađuju zajedničko imanje i na taj način i u slučaju rata i mobilizacije dio zadrugara ostaje na imanju i nastavlja ga obrađivati. Graničarski život je bio vrlo otežan brojnim obvezama, porezima i radnim rentama ( rabotama ) i strogom disciplinom.

Sredinom 18. st. Županja ulazi u sastav 7. brodske pukovnije ( regimente ) i sjedište je 11. kumpanije ( satnije ). Pod njezinom su upravom bili Bošnjaci, a od ? i Štitar. Iz 18. st. potječe i najznačajniji arhitektonski spomenik Županje- graničarski čardak, koji je služio kao protuturska promatračnica i jedini je takva sačuvana građevina na tlu Hrvatske. Danas je u njemu smješten Zavičajni muzej Stjepana Grubera.

Demografske promjene u 18. st. povećat će broj stanovništva Županje pa će 1717. g. u Županji pečujska biskupija osnovati prvu župu, koja je obuhvaćala i Bošnjake, Štitar te nekoliko zaselaka. Prema biskupovom opisu prilikom njegove kanonske vizitacije 1729.g., županjska crkva je posvećena svetom Ivanu, drvena je i nalazi se u središtu mjesta. 1755. se spominje izgradnja nove drvene crkve, a izvješće kazuje da u Županji tada živi 708 stanovnika u 136 obitelji. Današnju crkvu Mučeništva sv. Ivana Krstitelja Županjci će sagraditi 1800.g

Reforme Marije Terezije u slavonskoj Vojnoj krajini odrazit će se i na županjskom tlu. Prije svega, mijenja se arhitektonski oblik mjesta kroz započinjanje procesa ušoravanja – povezivanja raštrkanih zaselaka cestama i infrastrukturom u jedinstveno naselje te gradnja kuća uz cestu. Taj će se proces nastaviti i u prvoj polovici 19.st. Marija Terezija potiče i razvoj poljoprivrede i svilarstva.

Prema podacima Državnog arhiva u Osijeku, u sklopu obrazovnih reformi Županja 1774..g. dobiva prvu pučku školu s 40 polaznika. Germanizacija je popraćena dolaskom stranih, pretežito njemačkih vojnih časnika, a i danas se u svakodnevnom govoru Županjaca mogu naći brojni germanizmi, koji djelomično potječu i iz ovog razdoblja.

Premda je život stanovništva težak i opterećen porezima i obvezama, Županja polako, ali sustavno dobiva na značaju u svojoj okolici .Uz poljoprivredu se polako razvijaju i jačaju druge privredne djelatnosti. Sve je jača trgovina s Bosnom, a preko Županje se odvija i važan riječni promet, kojim se povezuje žitni put iz Ukrajine preko Mađarske, Vojvodine i Hrvatske do mora. Značajno je napomenuti da kod Županje redovno pristaje i hrvatski parobrod «Sloga» na relaciji Sisak- Zemun, koji je 1845. potonuo upravo kod Županje. Nažalost, upravo je ovo razdoblje vrlo slabo istraženo, pogotovo njezina politička povijest.

Sredinom 19.st. dolazi do razvoja školstva u Županji. 1830.g. se otvara pučka škola na hrvatskom jeziku, a 1836.g. je odobreno otvaranje niže gimnazije u Županji, no do toga nije došlo iz danas nepoznatih razloga. 1861. u Županji se otvara narodna čitaonica, prva u slavonskom dijelu Vojne krajine. Danas je u njezinoj zgradi smještena Gradska knjižnica « Tena « , Turistička zajednica Županje i Hrvatski radio Županja.

Druga polovica 19. stoljeća se može definirati kao ključna za razvoj Županje kao grada, a to je uvjetovano brojnim privrednim i političkim čimbenicima. Doba je to opće industrijalizacije u Hrvatskoj, a Županja se plovnim putovima i izgradnjom cestovnog prometa sve više povezuje sa svijetom i svjetskim tržištem.

Godine 1860. se uz postojeće vojne otvara i prva ugovorna pošta u Županji s upraviteljem Josipom Benakovićem. U tom razdoblju započinje izgradnja paromlinova, a županjski kraj zbog plodne ravnice, bogatih šuma i jeftine radne snage postaje privlačan stranim i domaćim kapitalistima. Godine 1868. u Županji se otvara prvo Gospodarsko društvo.

Međutim, ono što otežava proces industrijalizacije i prodor kapitalističkih odnosa je vojnokrajiški sustav, koji je u 19.st. izgubio svoju funkciju. Autarkična privreda kućnih zadruga zatvara stanovništvo u ruralni privredni aspekt. Konačno je 1873. formalno, a 1880. g. i službeno ukinuta Vojna krajina, a njezino područje ušlo pod jurisdikciju hrvatskog bana. Time započinje novo razdoblje za Županju. Novom podjelom na okružja ( kotareve ) Županja 1873.g. postaje središte kotarskog ureda, dok se u susjednim Bošnjacima nalazio kotarski sud.

ŽUPANJA NA KRAJU 19.STOLJEĆA

Područje istočne Slavonije i zapadnog Srijema bilo je početkom 19. stoljeća prekriveno prostranim višestoljetnim šumama u kojima se isticao nadaleko poznati hrast lužnjak. Bogatstvo tih šuma privuklo je na županjsko područje potkraj 19.st. brojno stanovništvo iz drugih krajeva Hrvatske, kao i strance ( između ostalih i Engleze ), koji su presudno utjecali na život u Županji. Ukidanjem Vojne granice došlo je i do velikih gospodarskih promjena prodorom novih i slobodnijih kapitalističkih odnosa. Ovamo dolaze poduzetnici koji razvijaju snažnu drvno – prerađivačku proizvodnju. Još sredinom 19. stoljeća u okolici Županje počelo se s eksploatacijom ogromnih slavonskih hrastova ta izradu dužica, a intenzivno iskorištavanje počinje oko 1880.g. kada je u Županji podignuta tvornica tanina.

Strani doseljenici će sa sobom donijeti i svoje urbane životne navike pa će i domaće stanovništvo Županje doživjeti velike promjene, koje će se odraziti na njihov mentalitet, svakodnevicu, zanimanja i kulturni život.

Godine 1862. počinje velika sječa tih šuma koje su kupili strani poduzetnici i trgovci radi izvoza hrastovine i bačvarskih dužice u zemlje zapadne Europe.. Prema podacima, 1870. je u slavonskoj Posavini šuma prekrivala površinu od oko 130000 katastarskih j., a 1925.g. preostalo je samo 9330 katastarskih.j.šume.

Privučeni činjenicom da u našim šumama postoje obilne količine otpada koji ostaje prilikom skraćivanja hrastovog stabla i kojeg nitko ne koristi te propada u šumama a sadrži najveći postotak tanina, nekolicina Engleskih poduzetnika već je 1878. godine ispitivala teren i mogućnosti gradnje tvornice tanina. Zahvaljujući jeftinoj radnoj snazi i sirovinama, Englezi su početkom osamdesetih godina 19. stoljeća izgradili tvornicu tanina i osnovali tvrtku «The Oak Extract Company Ltd. To je tada bila prva takva tvornica u Hrvatskoj i zemljama Balkanskog poluotoka, a radila je od 1883. do 1936.g. Osim u Županji, tvornice tanina su postojale na području Slavonije u Belišću i Đurđenovcu , ali je županjska bila najvažnija.

Prvi Englezi dolaze u Županju već 1880.g. Za privremeni smještaj vodstva tvornice Englezi su izabrali i unajmili jednokatnicu bivšeg zapovjedništva 11. graničarske kompanije (danas je to zavičajni muzej). Početna glavnica je bila oko 70000 funti sterlinga. Među prvim dioničarima tvornice tanina spominju se Alfred Lafone, Forrest Mortimer, braća Charles i David Miller, a nešto kasnije i Gumning Miller. Većina je kasnije napustila Županju i o njima se malo zna, osim o Gumningu Milleru, koji je ostao u Županji, sve do svoje 1893.g. smrti. Prije svoje smrti svoje dionice je prepisao na Fredericka Hepburna, koji će imati kasnije važnu ulogu među dioničarima tvornice tanina, posebice u njezinim posljednjim godinama rada. On će se ženidbom sa Županjkom Katarinom Horvatoviić doživotno vezati uz Županju. Katarina je postala simbol tzv. županjske Pepeljuge, « šokačke lady», kako ju je nazvao književnik Ivo Balentović, nekog tko je iz agrarnog, siromašnog svijeta ušao u raskoš.

Tvornica tanina se nalazila na području uz Savu, na mjestu današnjeg teniskog igrališta, stadiona NK Graničar i zgrade ŠUP-a bivšeg srednjoškolskog centra Vladimira Nazora. Zapošljavala je nekoliko stotina radnika. Tvornički je krug ograđen imao površinu 8 kat.jutara. Upravno i tehničko vodstvo tvornice i postrojenja obavljali su Englezi, a ostale poslove radnici najčešće iz Dalmatinske zagore, kojima su se priključivali domaći ljudi, bivši ratari i stočari. Uz tvornicu tanina bila je smještena tvornica bačava u vlasništvu Ferdinanda Schwartza. Godišnje je tvornica izvozila oko 6000 tona tanina, najviše u Veliku Britaniju, zatim u Njemačku, Nizozemsku i Švicarsku.

Unatoč teškim uvjetima i dugom radnom danu, a stoga i čestim štrajkovima, radnici su bili zadovoljni radom u tvornici, naročito u zadnjoj fazi rada, kada brigu o radnicima preuzima Fred Hepburn. Tada su radnici imali i životno osiguranje, a Fred je, prema riječima njegove posluge, vodio brigu o onemoćalim i siromašnim radnicima.

Engleski dioničari napuštaju Županju 1912. godine, a tvornica tanina prelazi u posjed domaćeg društva. Dioničari i članovi uprave bili su: Fred Hepburn ( tehnički ravnatelj), Mavro Binder ( predsjednik uprave), Dragutin Binder (komercijalni ravnatelj),te Zoltan Polgar, Milan Schwartz i Hugo Weinberger, dioničari. Zanimljivo je da su dioničari, premda Županjci, također stranog podrijetla, uglavnom židovskog. Oni u tom periodu igraju značajnu ulogu u Županji, donoseći svoje građanske navike.

S vremenom opada potražnja za taninom pa 1936.g. tvornica potpuno prekida rad, a dioničar Fred Hepburn otkupljuje sve dionice i time postaje vlasnik te ostaje sa suprugom Katarinom u stambeno-poslovnoj zgradi. Fred umire 1940. godine, a Katarina postaje jedina nasljednica zgrada i zemljišta bivše tvornice. Nakon Drugog svjetskog rata imanje joj je konfiscirano, pa ona odlučuje napustiti Županju te odlazi u Englesku k rodbini svog muža, a zemljište ne prodaje, već ga poklanja NK Graničaru sa željom da se na njemu izgradi sportski stadion, koji je dovršen 1946.g.. Inventar tvornice i postrojenja rasprodani su ili zaplijenjeni tijekom Drugog svjetskog rata i u poratnim godinama.

Može se s pravom zaključiti da su, uz opću industrijalizaciju i urbanizaciju, tvornica tanina i ambijent i osobe vezane uz nju dali neizmjerni doprinos razvitku Županje kao grada na prijelazu u 20.stoljeće., a utjecaji bili iznimno jaki i u županjskoj okolici.

Naravno, nije samo tvornica tanina utjecala na prijelaz Županje iz agrarnog u urbano mjesto, ali postoje brojne posljedice izravno ili neizravno nastale pod utjecajem pojedinaca, koji su upravljali tvornicom ili su s tvorničarima bili povezani. Premda su u početku stavljali jasnu razliku između sebe i stranaca, Županjci su s vremenom počeli prihvaćati njihove životne navike.

Pojava industrije na županjsko je tlo privukla mnogobrojno strano stanovništvo, iz drugih krajeva Hrvatske i Austro – Ugarske pa i šire. Iz popisa stanovništva vidi se da je neposredno pred početak rada tvornice tanina Županja brojala 2600 st., a već 1890. ih je bilo oko 3500. Uz domaće šokačke obitelji od tog vremena se u Županji pojavljuju i stranci, uglavnom ugostitelji, obrtnici i radnici, poput obitelji Brunschmidtt, Bačoka, Weinberger, Balko, Matjeta, Nemec, Švagl itd. Oni su uglavnom židovskog, njemačkog, slovačkog i češkog podrijetla. Uz njih, bilo je u Županji i okolici dosta stanovnika podrijetlom iz Like i Gorskog Kotara, koji su radili kao šumski radnici i kirijaši.

Osim broja stanovništva, promijenilo se i osnovno zanimanje stanovništva. Raspadom kućnih zadruga nakon razvojačenja Vojne krajine i razvitkom industrije, dosta pripadnika zemljoradničkih obitelji postaju radnici u tvornicama ili otvaraju vlastite obrte, koji su dotad bili «rezervirani» za strance. ( npr. Andrija Juzbašić postaje mesar, Matija Vučićević otvara gostionicu ).

Tipična nošnja županjskog kraja, koja je bila statusni simbol seljačkog stanovništva, počinje se mijenjati i poprimati građanska obilježja. Tako se, umjesto pregače vezene zlatom, karakteristične za ovaj kraj, počinje uporabljivati svilena pregača, ali s malo zlatnih ukrasa. Uz svilu, koristi se i skupocjen materijal organdij, koji se nabavljao u trgovinama, a najvjerojatnije je ušao u uporabu kroz odjeću građanskih gospođa.

U vrijeme rada tvornice tanina značajniju ulogu dobivaju i ceste koje povezuju Županju s ostalim slavonskim gradovima. 1901.g. otvorena je željeznička pruga Vinkovci-Županja- savska obala za transport trupaca i prijevoz prerađene robe dalje Savom prema moru. Strani industrijalci dovoze u Županju i nova, tada egzotična prijevozna sredstva – Emil Bačoka dovozi 1890.g. u Županju prvi bicikl – veloseped, koji je danas atrakcija županjskog muzeja i još uvijek u voznom stanju. Početkom 20.st. stižu u Županju i prvi automobili tipa kabriolet, a vlasnici su obitelj Bačoka i Fred Hepburn.

Upravo zahvaljujući vlasnicima tvornice tanina, u Županji je sačuvan jedini čardak- protuturska promatračnica na Savi za područje čitave slavonske Vojne krajine. Nakon razvojačenja i konačnog ukidanja Vojne krajine 1881.g. svi su čardaci srušeni ili uništeni, osim županjskog jer su ga za privremeno sjedište otkupili Englezi, vlasnici tvornice tanina. Kasnije je iznajmljen, a od 1953. tamo je smješten Zavičajni muzej Stjepana Grubera.

PROMJENA U ŽUPANJSKOJ SVAKODNEVICI

Stranci u Županju donose svoje životne navike, koje postupno ulaze u pore grada. Na prijelazu u 20.st. Županja dobiva niz gostionica i svratišta, od kojih je najpoznatije ono obitelji Weinberger.( danas hotel “Centar” ). Otvara se niz obrtničkih radnji i trgovina mješovitom robom pa Županjci izlaze iz okvira autarkične privrede. U županjski građanski milje ulaze i novi mediji – radio i novina. Opće elektrifikacije još nema, samo u okviru tvornice tanina postoji napajanje električnom energijom pa tvornica može raditi i u dvije smjene.

Godine 1903. osniva se Hrvatsko pjevačko društvo Tomislav, kasnije vrlo značajno za očuvanje tradicijske kulture na županjskom prostoru. Znakovito je da je u to društvo uključen većinom domaći živalj, ali i dio građanskih obitelji, npr.učitelji Cvjetko i Emilija Romić. Osim pjevačkih, a kasnije i folklornih nastupa, izvodili su i kazališne predstave, a često su, po uzoru na građansku stranu elitu ili u kombinaciji s njima u Županji upriličavali pokladne, novogodišnje i vrtne zabave. Oko 1920. u Županji postoje već dvije tiskare, dvije pošte, a od 1914. i prvo kino “Danica”.

RAZVOJ ŠPORTA U ŽUPANJI

Znamenita posljedica koju su Englezi ostavili Županjcima je niz sportskih disciplina po kojima je Županja jedinstvena u Hrvatskoj. Spomenut ćemo neke tradicionalne engleske sportove koje su donijeli u Županju : nogomet, tenis, sportski lov, mačevanje, polo, klizanje. Smatra se da je upravo u Županji zabilježeno prvo igranje nogometa i tenisa u Hrvatskoj i na Balkanu ,a za početnu godinu se uzima 1880.-81. kada većina engleskih dioničara seli u Županju uslijed pripreme za otvaranje tvornice tanina.

Iz tog vremena sačuvani su teniski reketi te vjerojatno najstarija nogometna lopta u Hrvatskoj, koja je sačuvana iz vrlo praktičnih razloga- vlasnik je u njoj čuvao čavle, igle i konce. Danas je u privatnom vlasništvu.

Već 1919. Đuka Verner, ugledni Županjac, bilježi da se nogomet igra na satu gimnastike u županjskim školama. Godine 1980. i 1981. Županja je proslavila stogodišnjicu nogometa i tenisa i tom prilikom podignuti su spomenici prvoj lopti i tenisu, rad akad.slikara Ivana Hermana, Županjca.

Tijekom domovinskog rata spomenik prvoj lopti je oštećen. Već 1925. u Županji postoji HNK Jadran. Godine 1946. Katarina Hepburn ustupa zemljište bivše tvornice tanina NK Graničaru iz Županje i danas taj stadion nosi naziv Stadion prve nogometne lopte u Hrvatskoj.

KATARINA I FRED HEPBURN

Romantična priča o Katarini i Fredu Hepburnu s kraja 19. i s početka 20.stoljeća je priča ne samo o ljubavi, nego i priča o dvama kulturama, običajima, načinima života. Naime, Katarina je bila mlađa kći županjskoga seoskog majstora, kožušara, Đurice Horvatovića, rođena u Županji 1876.g. Nitko točno ne zna kako su se Katarina i Fred Hepburn upoznali. Prema nekim romantičnim pričama, Katarina je čuvala guske na Savi, a Fred ju je upoznao kada je išao u lov i zaljubio se u nju.

No, najvjerojatnije je točno, a tako je potvrdila i gospođa Marija Berać, sobarica u službi Hepburn, kojoj je istinu ispripovijedala sama Katarina, da se to dogodilo pri njegovom posjetu Valpovu, gdje je posjećivao grofa Normana, a u pošti je Katarina ponekad zamjenjivala svoju sestru i tetku. Fred, prije toga stažist u tvornici tanina u Belišću, zatražio je premještaj u Županju i tamo zauvijek ostao. Unatoč dobnim, kulturnim i društvenim razlikama među njima, ljubav im se razvila i zauvijek potrajala. razlici između njih dvoje, oženili su se. Katarini se tada život promijenio u potpunosti.

Nakon što su se vjenčali, Katarina je odlazila više puta na višemjesečni boravak u Englesku, Austriju (Beč) ili u Švicarsku. Tamo je učila jezik i bon-ton tj. ponašanje u gospodskom društvu. Prema riječima njezine sobarice, vladala je njemačkim, engleskim i francuskim jezikom. Katarina se potpuno suživjela sa svojom novom životnom ulogom – ulogom dame. Bavila se tenisom, jahanjem i lovom, o čemu govore brojne slike. Čitala je puno, uglavnom romane i novine. U mladosti je priređivala zabave, odlazila na brojna putovanja u Dalmaciju i inozemstvo. Bila je vesela i srdačna, ali je o svojim osjećajima rijetko govorila, baš poput prave milostive, kako ju je posluga oslovljavala.

ŽUPANJA U 20.ST.

Eksploatacija šuma u županjskom kraju prestaje oko 1910.g. zbog iscrpljenosti terena, a vjerojatno i blizine budućeg bojišta balkanskih ratova. Stanovništvo Županje brojem sve više stagnira. U vrijeme Prvoga svjetskog rata Županja ne trpi izravne ratne štete, ali brojni Županjci stradavaju na europskim bojištima. U Županji se nalazila i privremena ratna bolnica, smještena u današnjoj zgradi gradske knjižnice. Županjski je kraj teško pogodila glad te epidemija kolere 1915.g. i influence 1918., o čemu svjedoče natpisi na brojnima spomenicima na županjskom groblju.

Ulaskom u Kraljevinu SHS, kasniju monarhističku Jugoslaviju, Županja postaje sjedište kotara, koji obuhvaća sela od Strošinaca do Gundinaca. Teško poratno stanje pospješuju i brojni politički nemiri, koji nastaju uslijed novog srpskog pritiska i hegemonije, a stagnira i gospodarski život. Do 1936.g. tvornica tanina donekle održava razinu industrijalizacije, a u ”ludim dvadesetim godinama” u Županju stižu već navedeni noviteti: radio, kino te elektrifikacija za prostore tvornice.

U političkom životu Županje, kako navodi Ivan Jelić, između svjetskih ratova najvažniju ulogu ima Radićeva stranka i kasniji ogranci ”Seljačke sloge” u županjskom kraju, koji su pozitivno djelovali na očuvanje hrvatskog kulturnog identiteta i tradicije. O kontinuitetu hrvatskog nacionalnog duha u Županji govori i svečano postavljanje spomenika u centru Županje, u čast kralja Tomislava i 1000 godina hrvatskog kraljevstva. Spomenik je postavljen i otkriven 1926., a autor je Eugen Čeligoj. Obnovljen je na inicijativu Matice hrvatske 1996.g.

U vrijeme Drugog svjetskog rata županjski je kraj okupirala njemačka i nije bio izravno poprište ratnih borbi. Većina stanovništva bila je uključena u sastav regularnih domobranskih postrojbi i premda se stanovništvo pokoravalo vlastima NDH, najugledniji Županjci su u političkim aktivnostima ostali pasivni, čak i marginalizirani jer su i dalje ostali članovi HSS-a.

Od početka rata u Županji članovi KP Jugoslavije počinju organizirati i antifašistički otpor. Županjski je kraj 1943.g. opustošila Prva kozačka divizija, tzv. Čerkezi, ruski zarobljenici pod njemačkom komandom.

Početkom 1945.g. ustaške su vlasti dali ubiti nekoliko članova KP iz Županje, o čemu svjedoči spomen-ploča, koja se danas nalazi u zgradi knjižnice. No, najteži se zločin zbio prilikom ulaska partizanskih snaga nakon sloma NDH. Partizanske jedinice Osme crnogorske brigade u Županju su ušle bez većeg otpora 13. travnja 1945. Međutim, u toj noći je likvidirano i bačeno u Savu 8 najuglednijih članova županjskog HSS-a, koji nisu na ikakav način bili povezani s ustaškom vlašću, ali su unatoč tome stradali. Danas njima u spomen na savskom nasipu stoji veliki drveni križ i obljetnicu njihove smrti HSS redovito obilježava.

Brojni Županjci su stradali i u blajburškoj tragediji, a komunistička vlast je od 1945. do 1947. g. ubila još 21 uglednog Županjca koji se nisu mirili s kolektivizacijom zemljišta ili su imali prevelik utjecaj na Županjce. Njima je također postavljena spomen-ploča u kapelici na savskom nasipu.

Nakon Drugog svjetskog rata stanovništvo Županje trpi novu agrarnu krizu zbog kolektivizacije zemljišta. Posjedi bogatih gradskih obitelji se oduzimaju i predaju državi, a strana gradska elita uglavnom napušta Županju. Ipak, skorašnja industrijalizacija pojačala je razvoj i urbanizaciju Županje.

Godine 1947. počinje s radom Šećerana ”Boris Kidrič”, na mjestu današnje «Sladorane Županja», a 1950.g. mljekara, današnji ”Domil”. Raste broj stanovništva, koje migrira iz drugih hrvatskih krajeva. Kasnije se otvaraju Tvornica za preradu žitarica ”Slavonija”, punionica piva, drvo-prerađivački pogoni i Tvornica poljoprivredne mehanizacije ” Đuro Đaković”. Nažalost, nakon privatizacije i sloma ”Županjske banke” nakon Domovinskog rata većina tih poduzeća odlazi u stečaj .

Od 1961.g. kad se ukida podjela na kotareve, Županja postaje središte općine, a od 1991.g. dobiva status grada. U vrijeme Domovinskog rata Županja nije okupirana, ali trpi trogodišnju neprekidnu opću opasnost od 27. travnja 1992. do 12. listopada 1995.g.i po tome je, nažalost, specifična i zapamćena diljem Hrvatske i svijeta. Unatoč brojnim ljudski i materijalnim žrtvama, Županja i njezin kulturno i povijesno bogat kraj zadržali su nadu u bolju budućnosti.

ŽUPANJSKE ŽUPNE CRKVE

U središtu Županje je smještena župna crkva Mučeništva sv. Ivana Krstitelja, čija je gradnja započela 1800.g, a završena 1803.g. Kao graditelj se spominje župnik Ante Sunčić iz Bribira. Prema opisu povjesničarke umjetnosti Magdalene Lončarević, u toj jednobrodnoj bazilici sa šetnicom ističe 5 neobaroknih oltara, freskoslike i bogata ornametika. U dvorištu se nalaze, prateći liniju apside, kapelice križnog puta. Temeljnu obnovu je crkva doživjela 2002. g. kada je župnik Ivan Varoščić vodio obnovu i restauraciju oltara, poda, krova, klupa, zidne ornamentike, križnog puta i drugih detalja. Nedugo prije obnovljene su i orgulje. U crkvenom dvorištu postavljen je i nadsvođeni prostor za održavanje misa na otvorenom. Zanimljivo je napomenuti da su restauraciju slika i zidne ornamentike proveli akademski slikari iz Ukrajine, a da je obnovljeni glavni oltar izrađen od bračkog kamena.

Druga župna crkva je posvećena svetome Nikoli Taveliću, a izgrađena je 1975.g. U Županji se nalazi niz kapelica, odredišta tijelovskih i drugih procesija. Neke od njih su : kapelica Majke Božje, kapelica sv. Joakima i Ane, sv. Majke Božje Kraj Puta, sv. Terezije, Presvetog Srca Isusova… Zanimljivo je da su neke od tih kapelica nastale tijekom i nakon Domovinskog rata u kao znak zahvalnosti za pomoć u ratu ( kapelica sv. Agate i kapelica Gospe Fatimske ).

Zakonom o lokalnoj samoupravi i upravi Županja 1992. godine dobiva status grada u koji kao prigradsko naselje ulazi mjesto Štitar (odlukom Sabora RH od 2006. godine Štitar postaje samostalna općina).

Demografija

Danas u Županji živi 13.775 stanovnika, od kojih 7.028 ženskog i 6.747 muškog spola. Prema nacionalnoj strukturi sastav gradskog stanovništva je sljedeći: