Trobozan i trobozanke
Prezbiterij (crkveni latinski presbyterium ) je u crkvenoj arhitekturi svetište, povišeni prostor uz oltar ili iza oltara određen za svećenike (prezbitere). Prezbiterij se nadovezuje na srednji brod, a od prostora za vjernike odijeljen je pregradom.
U hrvatskoj tradiciji ta se pregrada zove pričesna ograda a u pučkoj tradiciji poznata je kao trobozan. Izraz trobozan nastao je od turske riječ “tırabozan, tırabzun” u značenju niske ograde ili rukohvata.
Za vrijeme liturgije u crkvi su od pričesne ograde/trobozana prema središnjem brodu crkve i klecalima stajale djevojke u tzv. “djevojačkim redovima”. U zadnjem redu stajale su najmlađe djevojke koje su se, kako se to u Štitaru govorilo, “istom zacurčile”- dakle djevojčice na pragu mladosti. Slijedili su redovi sa starijim djevojkama. Ulaskom u djevojački red pokazivala se i zrelost te spremnost za udaju. Nekada je prostor predviđen za djevojačke redove bio popunjen sa 70 i više djevojaka pa nije bilo mjesta za nove. Te najmlađe djevojke stajale su sa druge strane trobozana, u prezbiteriju, i čekale da se mjesto u djevojačkom redu uprazni – najčešće udajom, odlaskom ili kojim drugim razlogom.
Trinaest djevojaka koje su stajale u prvom redu ispred trobozana zvale su se trobozanke. Trobozan je imao i veliki simbolički značaj, mjesto najbliže prezbiteriju – najsvetijem djelu crkve. Biti trobozanka bila je velika čast ali je sa sobom donosila i mnogobrojne obveze, osobito za prve među njima; počimajli i dvije otpivajle. U trobozan župnici biraju u prvom redu djevojke iz uglednih seoskih obitelji, primjernoga ponašanja koje su znale lijepo pjevati. Kroz trobozan zrcalio se i društveni život tj. tradicijsko nasljeđe, porijeklo, društveni položaj i ugled obitelji pojedinih djevojaka-trobozanki.
Za svoga službovanja u Štitaru vlč. Željko Pavličić nije mogao prihvatiti neke ustaljene običaje oko mjesta u djevojačkim redovima i trobozanu pa je takvu praksu odlučno presjekao. To je izazvalo revolt koji se s vremenom stišao.
Dvojake su obveze trobozanki i djevojaka iz redova;
1. Tijekom liturgijske godine
Sudjelovanje na svetim misama, procesijama, klananjima, ukopima, molitvenim bdijenjima, devetnicama, trodnevljima i drugim pobožnostima. Trobozanke, tj. preve među njima, počimajla otpivajle započinju i predvode pjevanje – liturgijsko i pučko. Isto tako započinju i molitvu, krunice i litanije. Nose crkvene zastave i pjevaju prilikom ukopa te u svim drugim prigodama života župe kada je to potrebno. Sve djevojke morale su redovito pohađati vjeronauk. Kako bi pjevanje zvučalo što bolje za to se trebalo pripremiti i uvježbati na probama uz voditelja zbora/orguljaš. Sve djevojke slijedile su tradiciju u oblačenju tijekom crkvene godine. Trobozanke su posebno vodile računa o tome pa su prikladno nosile i boje u skladu sa liturgijskim slavljima. Najljepša odjeća se oblačila za velikih blagdana.Veliki broj djevojaka obučenih u narodne nošnje bila je lijepa slika blagdana ali i stvar prestiža.
2. Radne obveze
Sve djevojke iz redova imale su i radne obveze redale su se na čišćenju i uređivanju crkve i okoliša, uređivanja okoliša župnog dvora. Rad u župnikovu povrtnjaku. Župa ima oranice koje su nekada obrađivali mještani; oranje, priprema, gnojidba i sjetva dok su djevojke okopavale usjeve i išle u branje plodova nap. kukuruz ili vađenje repe. Kukuruz se odlagao u čardake a poslije se krunio. U svim tim poslovima sudjelovali su mnogi mještani i neizostavno djevojke i trobozanke. Sudjeluju i prilikom gradnje skaristije i nove župne crkve, poslužuju majstore, pomažu u dovozu potrebnog građevinskog materijala te čiste i uređuju gradilište. Sve one bile su vične tim poslovima, kćeri su ratara i navikle su na teške poslove
Kraj stoljetne pučke tradicije
Kad su ustanovljeni djevojački redovi i trobozanke nismo uspjeli doznati, po svoj prilici to je jako duga tradicija još iz vremena Vojne krajine. U nastavku govorimo o zadnja dva desetljeća postojanja djevojačkih redova i trobozanki za vrijeme službovanja vlč. Antuna Drenjančevića ( (1962-1984 ) koji je u Spomenici župe opisao te zadnje godine i konačni kraj.
Djevojački redovi: Prvi red – „trobozan“ spreman je za sve poslove: spremanje crkve, pjevanje, a posebno počimajla i dvije otpivajle. Od 1962. župnik Drenjančević je počeo stavljati u red i djevojke koje nose građansku odjeću. U Spomenici vlč. Drenjančević piše:
Do sada su djevojke u crkvi stajale u takozvanom djevojačkom redu i to samo one koje nose narodnu nošnju. Djevojaka u građanskoj odjeći nema mnogo, ali zbog polaska na zanate i srednje škole raste broj djevojaka u građanskoj odjeći. One sada „također moraju biti u redu“.
Tada su bile samo 4 djevojke i građanskoj odjeći. Redovi su se popunjavali djevojkama koje završe osmogodišnje školovanje. Radi odlaska na rad u njemačku ili daljnje školovanje sve djevojke „nisu u istom odnosu prema slobodnom vremenu i redu“.
Župnik Antun Drenjančević 1967. godine piše: „Jedan momenat također je vrijedno zabilježiti. Prije 5 godina primijetio sam da u „djevojačkom redu“ nema djevojaka bez narodne nošnje. Međutim, što dalje sve ih je više u „civilu“. Također prije 5 godina samo je 6 djevojaka nosilo pod vratom dukate, a ove godine ima samo 6 djevojaka, koje nemaju pod vratom dukate. Ta je pošast prešla iz Bosne. Ljudi ne znaju što da rade. Nisam službeno nastupio protiv toga, ali sam ukazivao na nepravdu prema ostaloj djeci u kući koja nemaju dukate. Roditelji će se i lošije obući (nemaju zapravo što obući), imati u kući slab namještaj, ali kći mora imati dukate.
Djevojaka u narodnoj nošnji sve je manje. Izgleda da pojedini starosjedioci (Šokci) šalju svoje kćeri u školu, jer za njihovu udaju nemaju „odgovarajuće partije“.
Župnik Drenjančević piše: „Zadnji puta popunjavao sam djevojačke redove djevojkama koje su završile osnovno školovanje 1971. godine. Ostao je još prvi red. Poslije smrti Petra Tomana orguljašku službu preuzima časna sestra Marcela Begović i time uz sve ostale okolnosti slabi značenje prvoga djevojačkog reda. Posljednja djevojka koju sam stavio u prvi red 1978. godine bila je Janja Oršolić, koja je otišla u Kanadu, a posljednja počimajla bila je Matija Živković. Kada je napustila selo i red s njom je bile još samo četiri djevojke u narodnoj nošnji.”
Eto, tako su trobozanke i djevojački redovi u narodnim nošnjama otišle u povijest a ove retke pišemo da se ne zaboravi.
Ne vezano uz trobozanke donosimo još jedan tekst o napuštanju tradicionalnog:
„Možemo spomenuti jedan detalj iz života župe, koji mnogo govori posebno o narodnoj nošnji. Dana 16. veljače 1980. godine (subota pred poklade) vjenčala se djevojka Kata Miličić koja je zadnja među mlađim djevojkama još nosila narodnu nošnju, Kako djevojke sve više odlaze na daljnje školovanje i traže državna zaposlenja, tako i u selu nema više nade, da će djevojčice koje završe osnovnu školu nositi narodnu nošnju.”
Mato Dominković, srpanj 2024.
