Nekada davno, u gustoj slavonskoj šumi, bio je zlatni čardak. U njemu je živio zmaj Vodan. Letio je spretno kao lastavica, plivao brzo kao štuka i najviše se volio odmarati u muljevitim kanalima u blizini rijeke. Bio je zaštitnik šume i čuvao ju je od požara, jer nije bio poput ostalih zmajeva koji su živjeli u ovom kraju. On je, umjesto vatre, rigao vodu, a čardak mu je bio prepun knjiga. U knjige bijelih korica upisivao je rođenje svakog novog člana šume, a u crne knjige bilježio je vrijeme smrti svakog pojedinca. U svojih devetsto dvadeset i pet godina, napisao je nekoliko tisuća knjiga. Poznavao je povijest šume i njenih stanovnika, ali i sadašnjost svake pojedine obitelji. Znao je koliko ima divljih mačaka u šumi, na koliko jaja sjedi ženka češljugara i koliko listova ima svaki grm. Svakom stablu znao je broj godova i najviše se radovao kad bi mladom drveću zabilježio još jednu crticu u bijelu knjigu.
Jednog dana, dva mlada momka zaspala su u šumi pored otvorene vatre. Plameni jezici počeli su gutati obližnje raslinje i mladice zimzelenog drveća i velika opasnost prijetila je šumi i njenim stanovnicima. Kad je zmaj ugledao gusti oblak dima, brzo je doletio i odmah ugasio podivljalu vatru.
– Ustajte, nevolje jedne! – povikao je.
Mladići su se probudili, a zmaj je još glasnije zagrmio na njih.
– Vatra je zbog vas dvojice postala loša gospodarica!
– Oprosti nam, molimo te! – mladići su ga uplašeno preklinjali.
Vjeverica je sjedila na grani smreke, žabe i zmije provirivale su iz trave, jedno lane neutješno je plakalo, a medvjed je slomljena srca počeo uklanjati dogorjele grane drveća. Divlja svinja je roktala, zečevi su nervozno micali ušima, a vuk, kuna i lisica su bili ljuti.
– Njihovoj sebičnosti nema kraja! – uskliknuo je sokol.
– Sve im dajemo, hranu, ogrjev, krov nad glavom, ljekovito bilje i zaštitu od poplava. Čak i zrak koji udišu, a oni nas nimalo ne poštuju – rekla je srna.
– Zar nisu svjesni da bez nas i našeg šumskog doma, nema ni njih? – upitao je maleni jež.
– Ljudi imaju premalo znanja, a previše ponosa – začuo se sovin glas.
Ali zmaj je znao koliko nježnosti ljudi nose u srcima. Često ih je viđao kako složno i veselo pjevaju dok izvlače drva iz šume. Znao je da ljudi mogu biti dobri, kada to odluče, i pitao se što može učiniti da pomiri dvije vatre koje plamte u ljudskim srcima, ljubav i zlobu, a onda se dosjetio.
– Pokazat ću im što znači šuma – reče zmaj, zgrabi dvojicu momaka i odleti.
Nebo je bilo okićeno zvijezdama kao kruna draguljima, a ispod njih nalazila se šuma kojoj nije bilo kraja. Protezala se na sve četiri strane svijeta, a oni su letjeli preko stoljetnih hrastova i cvjetnih livada. Dvojica momaka prije nisu mogli vidjeli šumu od drveća i obećali su da više nikada neće biti tako neodgovorni. Nakon toga, zmaj ih je nježno spustio na livadu u blizini njihovog sela.
– Neka vas zvijezde trajno podsjećaju da su ljudi, šuma i životinje jedna obitelj. Nemojte nikada zaboraviti da svi živimo zajedno u Zvjezdangradu – rekao je prije nego što je odletio natrag u šumu.
• Dan planeta Zemlje obilježava se 22. travnja kako bi se jačala svijest ljudi prema prirodnom okolišu.
ulomak iz knjige Zlatne ptice, autorice Viktorije Majačić
