Nada je ono pernato biće
što prhne na granu u duši;
Napjev za napjevom bez riječi sriče
i nikad ne presuši.
(Emily Dickinson)
Velika američka pjesnikinja Emily Dickinson, autorica pjesme “Hope” is the thing with feathers i uvodnih stihova koje ste upravo pročitali, živjela je povučeno u obiteljskom domu, okružena malim brojem bliskih osoba. Većinu vremena provodila je mahnito čitajući knjige i pišući poeziju, nevoljko je izlazila iz kuće i često je odbijala vidjeti bilo koga osim članova vlastite obitelji. Za života je objavila svega deset pjesama, i to anonimno, a njeno samotnjaštvo poprimilo je mitološku dimezniju kada se u tridesetim počela odjevati isključivo u bijele haljine, zbog čega su je prozvali Ženom u bijelom.
Ova kratka i nepotpuna biografija jedne od najvažnijih pjesnikinja 19. stoljeća nipošto ne može dostojno opisati njezin doprinos modernom pjesništvu i moram priznati da dovoljno ne poznajem život i djelo ove autorice da bih se uopće usudila tako nešto i napisati, ali nadam se da može dočarati reakciju društva na introvertiranu, osamljenu ili jednostavno rečeno, drugačiju osobu. Označiti osobu koja odudara od naših očekivanja i subjektivnih normi nekim nadimkom nešto je za čim i danas brzo i bez razmišljanja posežemo, a takve su naljepnice posebno vidljive (i bolne!) kada govorimo o duševnom zdravlju.
Luda žena jedna je od učestalijih pogrdnih naljepnica, a ono što povezuje društvo 19. stoljeća i ljude današnjice nije se mnogo promijenilo. Naša smjelost da seciramo stanje nečijeg duha, pritom zaboravljajući da govorimo o nekome tko je jednako vrijedan razumijevanja i suosjećanja kao i mi sami. O nekome tko je nečiji otac ili nečija majka, voljeni brat ili dragi prijatelj. O nekome tko je nečija ljubav života.
Poput znatiželjnih susjeda američke pjesnikinje koji nisu poznavali dubinu njezinih promišljanja ni teške osjećaje od kojih nije bježala, i mi pokušavamo objasniti razliku između ludih i normalnih i u tome smo neuspješni, jer ne poznajemo teret koji nose osobe s duševnim bolestima. Emily se s teretom neugode i samoće suočavala na jedini način koji je znala. Perom i tintom. U pjesme je upisala svoju intimu i iskrenost, a društvo koje je za života izbjegavala tek je posthumnim objavljivanjem njezinih zbirki poezije shvatilo veličinu stvaralačkog umijeća i briljantnost njezinog uma.
Nažalost, tisuće njezinih pjesama koje smo primili u naslijeđe samo su jedna mala kap u oceanu. Postoji mnogo drugih ljudskih duša prožetih istim bolnim pitanjima i čežnjom za odgovorima. Pjesnikinja je svoju patnju zabilježila i nadahnućem preoblikovala u nešto veće od nje same, ali ima mnogo onih čija je patnja bezimena. Onih koji nemaju papir i tintu. Onih koji ne vide izlaz iz vlastite tame.
Tijekom prošle godine 529 osoba u Republici Hrvatskoj je preminulo od suicida.
Pokušajte pročitati tu rečenicu još jednom. Duboko udahnite i osluhnite tu brojku. 529. Sad polako izdahnite i pokušajte zamisliti sve članove obitelji koji se vežu uz ovu crnu statistiku, sve prijatelje i simpatije, sve susjede i poznanike. Pokušajte zamisliti koliko ljudi može voljeti jednu osobu. Ako vam ne ide iz prvog pokušaja, pomislite na sve ljude koji vole vas.
Upravo tolika je brojka onih kojima suicid otme životnu radost, a samo jedan život izgubljen na takav način je nenadoknadiv gubitak.
Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, 1 od 100 smrtnih slučajeva u svijetu posljedica je suicida. Među njima, sigurna sam, bilo je pjesnika i pripovjedača, kuhara, učitelja, sportaša, čistača, vozača, vrtlara, sestara, braće, znanstvenika, glazbenika, baki i djedova i brojnih drugih jednako važnih i posebnih pojedinaca.
Naše društvo je jedna velika tapiserija i satkano je od mnogo različitosti, ali povezano je istom niti.. Svakome je potrebna ljubav, utjeha i podrška. Zbog te zajedničke osobine, naše krhkosti i ranjivosti, neizmjerno je važno skidati slojeve društvene stigme s duševnih tegoba i bolesti.
Možda to nije lagan zadatak, ali svako naše djelovanje prema boljem razumijevanju osoba koje se nalaze u takvim okolnostima mehanizam je prevencije, uklanja strah koji donose predrasude i doprinosi širenju empatije. Pružiti podršku osobi u krizi sa željom da im pomognemo može umanjiti razinu njihove duševne nelagode, a biti uz nekoga, jednostavno istinski se posvetiti potrebi takve osobe da ih se sasluša bez osuđivanja, može im vratiti nadu u život.
Jer nada nije samo slijepo očekivanje da se ostvari naša želja, kako je označena u rječniku, nego je izvor naše hrabrosti i pokretačka energija. Ili kako je rekla pjesnikinja Emily – nada je pernato biće koje u oskudici najtežeg časa od nas ne traži ni zrno.
Dok pišem ove redove, ta mala ptica upravlja mojim prstima, slijeće na tipkovnicu i pjeva pjesmu nade da ćemo jednom naučiti kako biti nježni prema sebi i prema drugima. Možda je netko od vas, već danas, odluči zapjevati sa mnom.
* slogan Svjetskog dana prevencije suicida koji se obilježava svake godine 10. rujna glasi „Stvarajmo nadu djelovanjem“.
Viktorija Majačić