Udruga „Šokadija“ nas obavještava da je 12. Bećarfest zbog nepredviđenih okolnosti odgođen za kolovoz, ali mještani sela uz Beravu ne sjede dokono na klupi pred avlijom. Manifestacija „Konji bijelci“ prvi put je održana u kolovozu 1981. u Babinoj Gredi, s tom tradicijom ponosno nastavljaju i ove godine će se održati 08. i 09. lipnja, dječjem vrtiću „Regoč“ danas je dodijeljena nagrada za Inin Zeleni pojas, a športsko-ribolovna udruga „Deverika“ u nedjelju 26. svibnja 2024. organizira ribolovno natjecanje za djecu i 7. lipnja „Fišijadu“ u centru kod zgrade općine.
O jednom mladom ribiču danas pišem i ja, zahvalna kao dijete koje je jednom skakalo po babogredskim kanalima i čekalo da krave krenu kući sa ispaše i prođu Jelasom, te vam donosim kratku priču pod nazivom „Adam i Eva“ u kojoj zaljubljena djevojka spominje stare graničare, rimsku cestu, babu i njenu gredu i još ponešto.
ADAM I EVA
Na mene preteška silazi noć, teška noć kao iz pjesme Dragutina Tadijanovića. Sjećam se, dlanovi su mi bili znojni kad sam stala na improviziranu pozornicu u predvorju škole, licem okrenuta prema publici i recitirala te stihove. Baka je poslije priredbe za kraj školske godine zastajkivala i divanila sa svakom snašom koju smo srele na Jelasu. Tog kasnog proljeća imala sam trinaest godina i baka je pred svima neumorno ponavljala da je Dragutin tu pjesmu napisao dok je boravio u našem selu. Na nogama je imala kožne opanke koje joj je izradio dida i bila je odjevena u široku tamnoplavu faltanu suknju s nekoliko podsuknji, rub joj je sezao do kvrgavih gležnjeva. Preko crne bluze dugačkih rukava s okruglom kragnom nosila je dugačku kecelju sa sitnim svijetloplavim ružicama i tanki vuneni smeđi prsluk na kopčanje. Prsluk je imao džepove i u jednom od njih uvijek je nosila krunicu i platnenu maramicu, u drugom ključ od kuće. Ovaj drugi jedna je ziherica držala zatvorenim.
„Na isti datum kad je rođena ova moja golubica“, rekla je kad smo srele snašu Mandu i čvrsto me stisnula za ruku. Obje su na glavama nosile platnene marame, brižno podvezane oko vrata. Nije mi bilo jasno zašto se ponosi tom smiješnom činjenicom. Pročitala je podatak iz mog udžbenika, spremila ga pod maramu i radosno istresala pred svakom avlijom, ali moje rođenje i taj pjesnik bili su udaljeni desetljećima. Dva lista s potpuno različitih stabala, razdvojena krajolikom vremena. Bilo mi je drago što me je nazvala golubicom i sjećam se da sam tada pomislila na onu neobičnu vučedolsku golubicu s tri ravne nožice. Pitala sam se jesu li ptice ondašnjim ljudima bile božanstva i nekoliko trenutaka provela sam skrivena od razgovora odraslih u dječji svijet mašte. U taj svijet i večeras bih rado pobjegla, ali sada vrijeme bilježi godine moje udaljenosti od posljednjeg bakinog radosnog pogleda. Da je maloprije vidjela kako palim cigaretu, sigurno bi se namrštila i negodujući pričvstila maramu koju skida sa sijede kose upletene u dvije dugačke pletenice i omotane u cup samo kad pođe na spavanje.
Baka mi je često govorila o velikoj poplavi Save koju je doživjela kao djevojčica, ali najviše je voljela iznova prepričavati legendu o imenu našeg sela. „Staro naselje Gerenda nastalo je na lijevoj obali Save oko potočića Saonica i Dubočica“, započela bi s pričom i svečano coknula jezikom. Modrozelena rijeka se često izlijevala iz širokog korita, natapala je guste šume, močvare i polja, donosila plodni mulj i ljubila zemlju, ali i odnosila sav trud težaka. Uz njene obale živjela je i jedna starica, baba Keda, na povišenom mjestu koje je izgledalo poput dugačke grede. Zbog toga je uvijek bila zaštićena od brojnih poplava. Seljaci su na splavima i u čamcima dolazili sakriti se od vodene stihije na babinu „gredu“, a ona ih je sve širokih ruku dočekivala i prihvaćala. Ovdje bi bakina priča obično završila stihovima iz narodne predaje:
„Vrime teklo i malo po malo – jedinstveno selo zablistalo
Po legendi staroj dobi ime – uvik će se ponositi njime
Ge današnja Babina je Greda – življela je njekad baba Keda!“
Sličnu verziju tih drevnih događaja pročitala sam u starom almanahu u knjižnici. S vremenom su mnoge pridošlice ostale živjeti na tom mjestu i svi koji su se 1506. godine tamo zatekli poznavali su ga pod imenom Babagerenda. Tek krajem 17. stoljeća, nakon završetka Velikog bečkog rata i oslobođenja od Turaka, na visokom „gredama“ pored potoka Berave utemeljeno je novo selo nazvano Babina Greda. Kasnije sam u knjižnici pronašla i članak iz nekih znanstvenih novina u kojem je stajalo da je naše selo dobilo ime prema praindoeuropskom korijenu riječi – bab, koja znači kamen ili stijena i koristi se kao oznaka gomile, hrpe kamenja, ali nisam to rekla baki. Htjela sam da vjeruje u dobročinstvo i ljubav jedne stare žene, jer je iz te priče crpila snagu kao seljaci plodnost iz crnice.
Voljela bih imati sličan izvor hrabrosti ili slamku nade, neku krhku utjehu kojom bi mogla isprati mulj sjećanja, ali samo dublje tonem u prazninu. Manja sam od kapljice vode u širokoj rijeci, klizim prema dnu kao kapljice kiše prema rubu prozorskog stakla, neprimjetno nestajem pod spužvastim slušalicama walkmena. Adam i ja smo slušali istu muziku. On je nosio jeans prsluk čija je prednjica bila ispunjena bedževima, ja nisam izlazila iz izblijedjelih levisica i bili smo kao lonac i poklopac. Uvijek me je mogao obradovati ljepotom svog uma, čak i kad je govorio o običnim stvarima kao što je pecanje. Svaki put kad bismo zajedno otišli na pecanje, sjeo bi na sklopivi drveni tronožac, zabacio plovak u vodu i sa smiješkom rekao da voda sve pamti. Nije bio poput ostalih mladića. Znala sam da ribiči vole tišinu dok pecaju. Dida je uvijek govorio da će glasna magareća njiska otjerati ribu od udice, ali način na koji je Adam pristupao k rijeci nalikovao je na ritual nekog staroslavenskog štovatelja duhova prirode. Zaljubila sam se njegovu nježnost i ne znam hoću li ikada prestati voljeti krupne smeđe oči, oči koje više nikada neću uhvatiti pogledom. Moja ljubav sada teče nekim novim tokom, izvan vremena i prostora, vir uspomena nosi me u tamnu dubinu, mekanu i zavodljivu kao pernati jastuk.
„A-ah-ahh-ah, ah-ah-ahh-ah“, zavrišti Robert Plant. „We come from the land of the ice and snow…“, nečujno se zakotrlja preko mojih usana, iako ne idem u osvajački pohod. Ja sam odavno razrušena, opljačkana zemlja. Zbog pjesme od Led Zeppelina, među blijedim slikama ljeskanja vode oko narančastog plovka i Adamovih usana, odjednom osvane misao o dalekoj prošlosti. U dugačkom neprekinutom nizu kroz prapovijest, antiku i srednji vijek, od vremena starih Slavena do današnjih dana na istom području gdje se sada nalazi moje selo nicala su brojna naselja ondašnjih ljudi. Na zemljištima Dorovo-Klasno otkriveni su ostaci naselja iz vremena neolitika koje je pripadalo sopotskoj kulturi, brojne kasnobrončane keramike, ali i latenske keramike iz željeznog doba kojom su se koristili drevni Kelti. Ovuda je prolazila i magistrala koje je povezivala rimske provincije – Sisciju na zapadu i Sirmium na istoku, postojao je i priključni put od Šamca pored srednjovjekovne utvrde Kostroman u čijem je posjedu bilo naselje Babe Kede. U našem dvorištu oko bunara stoje male kamene kocke koje su nekoć bile dio te ceste. Dida ih je zajedno s drugim momcima iz sela kolima dovukao s njive na kojoj su ih pronašli. Imao je tada devetnaest godina i tog se ljeta oženio s bakom. Svaki put kad bih pošla tom kvrgavom stazicom prema bunaru, dida bi sa smiješkom na licu rekao: „Evo, ide mali vodonoša preko rimskog puta.“ Nedostaje mi njegov glas. Svugdje me je vodio sa sobom kao svog malog šegrta i često me je znao iznenaditi znanjem o prošlosti. Desnom rukom protrljao bi vrh žućkastog brka, snažno povukao dim iz lule i postao veseli dječak koji radoznaloj djevojčici prenosi priče odraslih iz vremena Vojne krajine.
Na području uz rijeku Savu oslobođenom od Turaka, od Jasenovca na zapadu do Srijemske Rače na istoku, Habsburgovci su uspostavili niz stražarskih postaja čija je zadaća bila čuvati nemirnu među s osmanskim Carstvom. Duž slavonske, ujedno i habsburške granice, stanovnici pod austrijskom upravom izgradili su mnogo vojnih utvrđenja između kojih su se nalazili, najčešće drveni, čardaci. S njih su čardaklije nadzirali turski teritorij i kretanja njihove vojske na granici i pazili da se na područje Vojne krajine ne useljavaju razbojnici ili kliconoše sa zaraznim bolestima. Jedan signal vatrom ili hicem prenosio se od jednog čardaka do drugog i mogao je u 20 minuta uzbuniti posade duž više od 200 km zbog neke nadolazeće prijetnje.
Danas se jedini sačuvani graničarski čardak u Hrvatskoj nalazi u Županji, a ja se pomalo osjećam kao graničar, seljak silom pretvoren u vojnika koji želi dezertirati iz kumpanije, pobjeći od krhotina mladenačke ljubavi. Slične krhotine oblikovale su i život mog dalekog pretka. Zvao se Ilija, bio je vojnik u VI. kompaniji Brodske graničarske pukovnije i po usmenoj predaji koja je preko dide stigla do mene mogu zaključiti da je bio duboko nesretan zbog života pod tuđom zapovidi. Iako je vojna vlast unaprijedila život graničara razvijajući školstvo i zdravstvo i provodeći uređenja nasipa, puteva i sela, činila je to pod željeznom sabljom. Zbog seoskih običaja, velike svadbe, plesa u kolu, divana ili sijela, mnogi su graničari završavali u zatvoru, a kazne batinama izvršavale su se i zbog najbezazlenijeg prijestupa. Ilija je imao sedamnaest godina kad su ga prvi put poslali na stražu na čardak kojeg su mještani nazivali Svilaj. Čardaklije su ondje odlazili subotom ujutro i ostajali sedam dana, ali moj se predak odmah druge večeri iskrao sa stražarskog mjesta i dugo pješačio kako bi se našao s mladom curom iz sela. Zbog mladenačke strasti i skrivenih poljubaca produžili su mu stražu na dva tjedna i kaznili ga batinama. Morao je tri puta proći kroz sto momaka gore-dolje. Sigurno je bilo užasno bolno i sramotno hodati gol do pojasa kroz redove vojnika i od svojih prijatelja i poznanika primati udarce po tijelu drvenim štapom. Ne znam jesu li se Ilija i ta djevojka kasnije vjenčali, voljela bih da jesu i da su im batine koje je izdržao ipak donijele bračnu sreću. I ja sam imala sedamnaest kad sam se tajno sastajala i ljubila preko tarabe, ali sada pokušavam pobjeći od Adamovih poljubaca znajući da ih više nikada neću okusiti. Možda ću jednom moći o njemu govoriti nježno kao pjesnik Dragutin rođen u selu Rastušje na južnim padinama Dilj-gore, možda ću ga spominjati samo u tišini vlastitih misli kao večeras i možda ću jednom shvatiti da više nikada neću dotaknuti njegovo tijelo.
Iako je njegov sprovod održan prije nekoliko mjeseci, drveni lijes ispred kojeg smo sjedili bio je prazan. Simbolikom smo pokušali ušutkati prljavu ratnu istinu koja će nijemo pratiti svaki moj korak kao pas lutalica. Imao je dvadeset godina kad sam ga posljednji put vidjela. Nekoliko dana poslije toga je zarobljen i od tada više nema njegovih tragova na zemlji crnici. Ime mu je zapisano na mramornoj ploči, ali jedini zapis o njemu koji voda vremena neće isprati urezan je pod moju kožu kao naša imena na drvenu klupu. Ispod stare lipe na kojoj smo sjedili prije rata piše: Adam i Eva zauvijek.
Viktorija Majačić
