Borislav Maričić: SITNOZORJE U ZAPOZORJU

Kada sam ono, skoro će i godina dana, ove svoje umotvorine odlučio prestati zvati „KOZERIJE & IVERJE,“ promišljao sam kako dalje nazvati ove povremene napise. Svašta mi je padalo napamet i – ne znam kojim baš povodom – sjetih se meni omiljenoga Igora MANDIĆA koji je prije pedesetak godina, što znači na početku svoje pismoslovne karijere dobio u tadašnjem uglednom dnevnom listu „Vjesnik“, –  „dobio“ dakle jednom  tjedno prostor za svoju kritičarsku – doduše uglavnom književnu – „parlaonicu,“ a koja je bila za ondašnja vremena i britka i oštra, i ne baš „uobičajena.“ Tada se ti jednotjedni napisi nisu zvali kolumne kao danas, kada tu riječ olako rabimo pa danas imamo više kolumnista nego komunista što i nije tako loše. – No dobro, – da dalje ne duljimo, Mandićevi eseji najprije su nazivani „Notes I. Mandića“ i onda biva promijenjen, za ono vrijeme ne samo neobičan nego i – izazovan naslov – pa  Igorov Notes postade „Sitnozor I. Mandića!“ – Dakle najkraće rečeno riječ „mikroskop“ zamijenjena je tada s ne baš poželjnom čistohrvatskom riječju „sitnozor.“ Iliti, nešto što je samo po sebi sitno, sićušno, nevidljivo, – pa ga povećaš da bi bilo dobro, jasno pa i naglašeno vidljivo. (Ne mora to biti bogznašto ali …)

Pa se – zadnjih gotovo dvadesetak godina (!) – u hrvatski jezik počela uguravati cengleština kao nešto što je – kako se ono kaže – postalo “IN“. Što više engleskih riječi – to si pametniji!!! – Ta riječnička „bolest“ postala je u javnim medijima uključujući i HRTV, tako masovna da su i oni koji bi trebali „brinuti“ o hrvatskom, standardnom, književnom jeziku – naprimjer novinari hrvatske javne, dakle, nacionalne televizije  – „prećerali“ su s tim engleštinama kao muhe na      govno. 

I, sada, ovaj puta, ja u svome mikroskopu „povećavam“ jednu stranu riječ / pojam slušajući javne osobe među kojima su uglavnom pjevači lake glazbe a među kojima je prednjačila jedna Županjka koja je jedno vrijeme bila naročito popularna – virila iz svake paštete –  pa i svakodnevno medijski eksponirana – a sada je više nema u javnosti, – dakle ta naša „prîja“ svako malo u svojim javnim nastupima na TV i radiju govorila bi i spominjala neki „Bek steidž“. „Bek steidž,“ ono, „Bek steidž“, – trpala je ona te svoje „Bek steidževe“ gdje je trebalo i gdje nije. –  I to ne bi bilo tako strašno da i javna institucija nije „uvela“ slične riječničke kanstrukcije. Sada je to postao: „Curiculum vitae!“ kod jedne urednice,  vrlo gledane emisije „U svom filmu,“ postala je popularna kao „Dobar dan“. E, ali da stvar bude još gora koristila se samo skraćenica „Ci-Vi“ pa bi gledatelji „Civikali“ svakog utorka u 20,15 sati iako je urednica i voditeljica intervjua završila Filozofski fakultet a ne kao ona druga voditeljica još gledanije emisije koja je – elem, po diplomi doktorica veterinarske medicine – i koja u svojoj još popularnijoj emisiji, opetovano umjesto famoznog „Bek steidža“ izgovara – počela je naglašavti riječ, – čistohrvatsku riječ – „zapozorje“!!!

Zašto ja to  spominjem kao primjer nečega što vi, poštovani čitatelji, i ne primjećujete? – Zašto se ja time – tom novom promjenom – dičim i zašto mi je to tako drago?  – Možda vi toga niste ni svjesni, ali – to je to o čemu sam pisao: Zakon o hrvatskom jeziku!!! – Hajdete sada vi (dosadašnji!?) oporbenjaci zaprdite svoje argumenta kako donošenje Zakona o hrvatskom jeziku nije bila potrebita i svrhovita. – Upamtite ovo što vam poručuje B. Maričić:

Zakon o hrvatskom jeziku nema kaznenih i drugih sličnih zakonskih odredbi, – ali taj zakon djeluje snagom svoga autoriteta i argumrituma svojih (jezičnih) odvajkadašnjih postulata, – a vi oporbenjaci pjevajte i prdite svoje pjesme i prdeže!!! nekome drugome a ne nacionalnom autoritetu 160-dišnje Matice hrvatske!!!