Noć je i zrikavci pjevaju svoju ljubavnu pjesmu u bakinom dvorištu, a nas dvije zajedno ležimo na visokom drvenom krevetu. Plamen petrolejske svjetiljke obasjava sobu i čini mi se da plave šare na plafonskoj gredi plešu u ritmu bakinih riječi. Upravo mi je ispričala priču o lisici i kokoši koja ispunjava želje. Bilo mi je drago što je kokoš spasila svoj život lukavošću i što je kasnije pomogla lisici izvaditi trn iz njuške. Kokoš je bila hrabra i mudra. Nadam se da ću i ja jednom biti takva, ali još sam malena. Tek sam naučila voziti bicikl i moje najveće blago su dvije šnale za kosu koje mi je mama kupila na vašaru. Još uvijek ne znam ništa o vukovima s janjećom kožom, tvrdoglavim magarcima ni hrabrim miševima. Još uvijek sam dijete koje voli prije spavanja slušati bakine priče i večeras mi se jedna važna misao mota po glavi.
- Bako, zašto se ona supa koju smo večerale zove amper-supa?
Bakini izborani obrazi zatresu se od glasnog smijeha. Gledam je zbunjeno i očekujem njen odgovor, a ona spusti glavu još niže na jastuk i nježno priljubi svoje rame uz moje.
- Ako te baš zanima, reći ću ti. – baka tiho izgovori svojim običnim svakodnevnim glasom, a već idućeg trena njen glas poprimi neku tajnovitu melodiju.
Njene riječi veselo vijugaju kroz moju dječju maštu, a plave šare na hrastovoj gredi nježno lepršaju sve dok ne zaspem.
***
Jednog dana siromašan momak došao je u selo u potrazi za poslom, ali nijedan ga seljak nije htio primiti. Nosio je poderane gaće i košulju sa zakrpama, a na nogama je imao truljave opanke. Svatko tko ga je ugledao, odmah bi okrenuo glavu na stranu i brže-bolje otišao svojim putem što dalje od mladog momka.
Nakon nekoliko sati lutanja po selu, momak je, ražalošćen i umoran, sjeo na klupu ispred male trošne kuće s drvenom tarabom. Ubrzo je iz kuće izašla jedna pogrbljena starica.
- Imaš li, bako, nešto za jelo? – upitao je momak baku, a ona mu odgovori kako nema ništa.
- Živim sama i skromno. Nemam ništa da ti dam.
- A imaš li vode u amperu? – opet upita momak.
- Imam, sinko. – odgovori veselo baka.
- Hoćeš li mi onda dati jednu šerpu i malo vode da napravim amper-supu?
Baka je bila zbunjena. Nikad nije jela takvu supu. Negodovala je i odmahivala glavom, ali ipak je pozvala momka u kuću.
- Eno, tamo ti je amper s vodom, – izgovori baka i prstom pokaže prema kuhinjskom kredencu – a tamo ti je šerpa. Uzmi onu emajliranu na različke.
- A imaš li, bako, malo svinjske masti? – upita momak i stavi šerpu na toplu ploču šporeta ispod koje je pucketala vatra.
- Imam.
- A kašiku brašna?
- Imam.
- Malo mljevene crvene papirke? I list lovora?
- Imam i jedno i drugo.
Momak u šerpi zagrijte svinjsku mast, pa na nju doda brašno i papriku, kratko poprži, pa podlijte sve vodom i ubaci jedan lovorov list. Kad je voda počela kuhati zatraži momak od bake i malo soli. Zatim zatraži malo bibera, pa na kraju jedno jaje.
Baka, kojau kući nije imala ništa, sve mu to dade, samo da vidi što će na kraju od te supe ispasti. Momak u šalici razmuti jedno jaje, pa ga doda uzavreloj supi i dobro promiješa. Kad je sve bilo gotovo, momak opet upita baku.
- Imaš li, bako, koju šnitu starog kruha?
- Imam, sinko, kako ne bi´ imala!
Ubrzo su oboje sjedili za stolom. Ispred njih su se nalazili tanjuri s mirisnom supom u koju su udrobili komadiće starog kruha. Nakon što su se zajedno pomolili, mladić se obrati svojoj domaćici.
- Reci mi, bako, imaš li dvije kapi sirćeta?
- Imam. – spremno odgovori baka.
- E, onda, bako, molim te, stavi jednu kap u svoj tanjur, a drugu u moj!
Baka učini što ju je momak zamolio i oboje zadovoljno počnu jesti.
***
Svjetski dan pripovijedanja, koji se svake godine obilježava u vrijeme proljetnog ekvinocija, ove godine je to 20. ožujka, vrijeme je kada se slave priče, bajke i umijeće usmenog pripovijedanja. Za svako dijete slušati članove svoje obitelji kako pričaju priče jedna je od važnijih, i usudila bih se reći, jedna od ljepših dječjih radosti. Pripovjedanje im pomaže izgraditi vokabular, uči ih brojnim vrlinama, razvija sposobnost razmišljanja, te na njih prenosi moralne vrijednosti. Priče su oduvijek bile dio nas, kroz njih dijelimo svoje radosti i patnje, pouke i nadahnuća. Narodne bajke i priče prenose se usmenom predajom već tisućama godina. U njima se kriju odgovori na mnoga životna pitanja, jer priče su život. Kroz priče učimo jedni od drugih, osnažujemo međusobnu povezanost i stvaramo neraskidive veze koje nas spajaju sa znanjem iz bogate zajedničke riznice.
Priča o nastanku amper-supe, poznatije kao prežgana juha ili ajnpren juha, koju mi je baka ispričala prije mnogo godina, još uvijek je živa i jasna u mom sjećanju. Zbog njenog umijeća pripovijedanja moja su osnovnoškolska babogredska ljetovanja blistavo svjetlo iz prošlosti. U ljetna predvečerja krajem prošlog stoljeća često sam sjedila na kamenim stepenicama ispred ulaza u djedovu opančarsku radionicu i prala noge u hladnoj vodi iz bunara. Često bi mi se tada baka pridružila. Sjedile bismo tako, jedna pored druge na toplom kamenu ugrijanom srpanjskim suncem, i gledale kako se polako na krošnje vrba spušta noćna tama. U mekanoj zelenoj travi dvorišta krijesnice su, kao u zrcalu, oslikavale zvjezdano nebo, a prije nego bismo ušle u kuću na večeru uz svjetlost petrolejske lampe, baka bi mi ispričala neku priču, šaljivu basnu ili malu anegdotu iz života. Mnoge od tih priča odslušala sam ležeći na perjanom jastuku pored nje i još uvijek ne znam je li te priče baka izmišljala, zapamtila iz neke knjige koju je davno pročitala ili ih je čula od odraslih kad je bila dijete. Možda je sitnim izmišljenim lažima, vješto kao neki dobar pisac, prepričavala stvarne događaje i opisivala ljude koje je poznavala sa željom da me upozna sa životnim istinama. Neću nikada saznati iz kojeg je izvora dolazila njena mudrost i blaga narav, ali mojoj zahvalnosti ionako ne treba nikakvo opravdanje ni objašnjenje. To su, jednostavno, bile najljepše večeri mog djetinjstva.
Viktorija Majačić
