Ovo proljeće zaista nije moglo ljepše početi jer će ga ukrasiti “Zlatne ptice” naše kolumnistice Viktorije Majačić!
Zbirka je to izuzetnih priča kojima nam Viktorija želi dočarati jedan drugi pogled na našu Županju kroz povijesne likove i događaje.
Ovu izuzetna knjiga koja je objavljena u suradnji s nakladničkom kućom Prof&Graf iz Tenje, je Viktorijin prvijenac je a Bit će predstavljen 21 ožujka u 18:00 u svojevrsnoj online prezentaciji s urednicom Sašom Jakšić i bookblogericom Andreom Srbljanin.
Prezentaciji se možete pridružiti i pratiti na poveznice ispod:
https://facebook.com/events/s/zlatne-ptice-promocija-/747586910258510/
Volim promatrati lastavice kad u brzom letu kruže nebom, tada uvijek poželim da su i vaše životne odluke spretne poput njihovih krila. (Mokoš)
Danas viđam sve više ljudi ugaslih očiju koji ljubav poistovjećuju s kratkotrajnom strašću i brzim zaboravom. Sve je manje povezanosti, a sve više slomljenih srca. Ponekad mi se čini da ste izgubili hrabrost i to me jako žalosti, jer jedino vas ljubav osobe koja poznaje sve vaše vrline i mane, može oblikovati u dobrog čovjeka. Poput Stabla svijeta, morate imati korijenje koje ide duboko u zemlju i grane koje streme prema nebu. Održavati tu ravnotežu lakše je kad pored sebe imate nekoga zbog čije vas ljubavi nije strah od života. (Mokoš)
Knjiga „Zlatne ptice“, autorice Viktorije Majačić, mali je županjski spomenar u kojem se kroz sedam priča, životne okolnosti fikcijskih likova i raspon od stotinu godina, kao sveznajući narator, pojavljuje staroslavenska božica Mokoš. Sudbine glavnih likova, stara narodna vjerovanja i običaji, faktografije vezane uz grad Županju, povijesne ličnosti i određene događaje, te promišljanja božice Mokoš o ljudskim životima i čovjekovom mjestu na Stablu svijeta pozivaju čitatelja na putovanje kroz vrijeme, na nostalgičnu šetnju krajolikom prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, ali i unutarnje putovanje vlastitim sjećanjima.
Ponekad, umjesto cvijeća i novog lišća nikne tuga, umjesto šume izraste beton, ali ništa iz ljudskog srca ne može iščupati uspomene. (Mokoš)
***
„Kako su stranice odmicale, tako su moji osjećaji bili sve snažniji. Od početnog oduševljenja, do vrhunca ushita prelazila sam iz poglavlja u poglavlje od divljenja do dubokog poštovanja prema Viktoriji kao autorici, prema ogromnoj ljubavi koja je utkana u svaki redak ove knjige, prema strašno velikom trudu i uloženom vremenu koji si bili potrebni da se ovaj roman napiše, a obuzimalo me i snažno strahopoštovanje prema hrabrosti ove divne autorice da u ovom svom rukopisu obradi apsolutno sve relevantne teme svog rodnog kraja, počevši od 1919. godine, i završavajući u 2019-oj. (…) Lakoća s kojom je Viktorija prikazala likove, svakoga iz njegove perspektive, prelazeći iz trećeg u prvo lice, poigravajući se različitim stilovima pripovijedanja na nezamislivo genijalne načine – od klasičnog udaljenog pripovjedača do dnevničkih zapisa jedne tinejdžerice, zaista je vrijedno divljenja i mog dubokog naklona.“ (Saša Jakšić, prof.)