Zbog tebe opet tražim oko sebe proročanske znakove nenadanih želja –
padajuće zvijezde, komete. (Pablo Neruda)
Stojimo ispod ukrasne betonske grede koja spaja zgradu kina sa zgradom restorana već desetak minuta. Znam, jer vrijeme brojim otkucajima srca. Osvojili smo drvenu medalju u plesnom natjecanju. Nismo uspjeli pronaći slobodno mjesto i sjesti zajedno na drvenu stolicu u trenutku kad je bend prestao svirati neki valcer, ali to mi uopće nije važno. Papirnato ružičasto srce s našim brojem blistava je zvijezda na mom nebu i ništa joj ne može umanjiti sjaj.
- Eno, vidiš. Dioskuri.
Ispruži ruku i kažiprstom pokazuje prema nekom udaljenom minijaturnom svjetlu.
- Ono je Kastor, a pored njega je Poluks. On je zvijezda narančaste boje. – slušam njegove riječi i blesavo zurim u zvjezdano nebo.
Ništa mu ne odgovorim, ali potvrdno kimnem glavom, iako ne vidim zvijezde koje predstavljaju glave zvjezdanih blizanaca. Vidim samo njegovo lice, obasjano svjetlošću ulične rasvjete i znatiželjnom iskrom amaterskog astronoma.
- Možda će ti biti lakše uočiti ih, ako podigneš pogled od Oriona i njegovog pojasa prema gore. – shvaća da nemam pojma o čemu govori i da od zvijezda ne vidim ni jedno zviježđe.
- Ah, da. Sada vidim. – izgovorim bijelu laž i osmjehnem se.
Pogleda me i uzvrati osmijeh, a treperava zvijezda u mojim očima eksplodira. Supernova sreće.
* * *
Od tog malog zvjezdanog trenutka, jedne zimske večeri na srednjoškolskoj zabavi u restoranu „Kristal“, prošlo je više godina nego što bih to voljela priznati. Od mog nekadašnjeg plesnog partnera razdvajaju me svjetlosne godine, ali ta mala iskra još uvijek negdje blista na nebu uspomena. Ne znam zašto sam se upravo danas prisjetila te zgode. Tog trenutka. Kažiprsta usmjerenog prema nebu, hladnog noćnog zraka i plesanja sentiša među ostalim vršnjacima. Možda su me televizijski izvještaji o asteroidu 7482 potaknuli da razmišljam o zvijezdama nekadašnjih događaja i među njima pokušavam pronaći putokaz. Možda me uhvatio nekakav zimski blues, pa slušam melodiju ondašnjih radosti kako bih utišala zaglušujuću buku koronavremena.
Možda sam samo umorna i sjetna i u uspomenama tražim svoju zvijezdu vodilju. Kao drevni moreplovac podižem pogled i u prolaznim događajima pronalazim ono što je trajno. Pronalazim slike ljubavi, radosti i nježnosti. Slike koje bolno nedostaju na nebu naše sadašnjice. Te slike nisu u potpunosti nestale s našeg obzora, ali ponekad pomislim da imamo samo njihove krhotine. Komadiće meteorita koji nas podsjećaju da smo dio iste priče. Ljudske priče u kojoj dijelimo zajednički dom, jedini dom, ovaj maleni planet smješten u zoni Zlatokose, sa svim biljnim i životinjskim svijetom, sa svim ljudima koji su ikada postojali i koji će postojati.
Imala sam šest godina kad je Halleyjev komet protutnjao pored ove blijede plave točke u svemiru. Njegov svjetlosni rep bit će opet vidljiv tek 2061. i nitko od nas ne zna kako će ta budućnost izgledati, ali pod ovim zvjezdanim nebom ljudsko će srce uvijek biti isto. Sve nedoumice, boli i strahove lakše ćemo podnositi u naručju voljenih osoba ili riječima Carl Sagana, astronoma, astrobiologa i pisca – Za mala stvorenja poput nas, prostranstvo je podnošljivo samo kroz ljubav.
Bilo je mnogo mladića i djevojaka koji su zaljubljeno promatrali zvjezdano nebo i divili se kiši meteora i uzbuđenje srednjoškolskog plesa osjetili su brojni prije mene, a oni koji će tek doći okusit će istu radost prvih zaljubljenosti i sramežljivih držanja za ruke. Zvijezde koje su prije mnogo stoljeća promatrali prvi znanstvenici, sanjari i putnici i zvijezde koje blistaju nad ljudima današnjice su iste. Isto je nebo nad svima nama i jedino svjetlo kojim možemo obasjati tamu ne dolazi od neke udaljene zvijezde, žutog patuljka koji će za 5 milijardi godina postati crveni div, nego iz nas samih.
Viktorija Majačić
