Već dugo, dugo vremena, gotovo zadnjih nekoliko godina slušam i čitam o tzv. “vršnjačkom” nasilju, pri čemu se predmjeva da se radi o – običnim rječnikom rečeno – dječjem međusobnom mlatarnju školskim tgorbama (sada su to ruksaci) – tučnjavi, međusobnom mlataranju, samo što više nema pernica kojima bi se uokolo razasule olovke, gumice i šestari – kao nekada davno, davno kada su ruksake nosili samo lovci , vojnici i gospodin Šafranek u najboljem filmu na ovim prostorima “Tko pjeva zlo ne misli!” – Da si tada došao u školu s knjigama i pisaćim priborom u kakvom ruksaku. mislim da bi odmah dobio ukor barem razrednika ako ne i ravnatelja, – jer zaboga miloga došao si u školu, odgojno obrazovnu ustanovu a ne u gostionicu kod Joze Prkića nasuprot željezničkoj stanici. Tada davno, davno nije bilo ozlijeđenih niti povrijeđenih u tim učeničkim “tučnjavama”; nije tim povodom zasjedalo niti nastavničko vijeće niti sat razrednika. – “T`a pot˘ukla se đeca … nâj mali prgavi Đaković prk´o nome finome Markovićevom ditetu pa “polećele” i torbe, i pljuvanje, i međusobno “` sovanje i oca i majke …”
Eto tako bi izgledao uvod u ono o čemu bih ja ovom prigodom nešto kazao; “A uvik sam ja govorio samo nisam imao kom` kâst,” – rekli bi moji prijatelji Andra Baotić Kavgin i Đura Galović Dragoljević. -A, zapravo, radi se …
Tužna, ružna, grozna, tragična da tragičnija ne može biti godiišnjica je pomahnitalog, grozomornog, da ga čovjek niti u bolesnim snovima i mislima ne može pojmiti – zločin onoga beogradskog DEČKIĆA-DJEČAKA!!! Pa da tragedija bude još veća, masovno ubojstvo desetak nevinih poubijanih ljudi tamo negdje Nigdje* ali valjda blizu ovome prvome. – Da ti se krv skori i sledi u žilama.
Što hoću reći!? – Tako to počme u životu (najprije djece pa onda …) pa onda dođu dani da dječak-adolescent, i sâm, kasnije, “zasnuje” svoju obitelj i postane odrastao i odgovoran čo´ek – roditelj sa svime onim što roditelja “pripada” i OBVEZUJE !!!. – E, to – roditelj, “odrastao `čoek!!!”
Tamo negdje u toj Nigdje pripizdini ili pak u samome gradu da gradskije ne može biti – u BEOGRADU, glavnome gradu države; milijunskome gradu; sveučilišnom gradu; gospodarski razvijenome gradu; povijesno uzvišenome nacionalnoponosnom gradu; u grada u cvatu nacionalnog ushita u ova *ebena vremena; u … u … ej, čovječe NACIONALNA TRAGEDIJA !!! – Da. NACIONALNA TRAGEDIJA, – nepamtljiva ovdje blizu okonas; tu kod komšije; susjeda, donedavna … O, Bože!? O, Bože!? (Sve drugo se zna i/ili ne zna.) Sociologija, psihologije, psihijatrija i ostale “ishijatrije” – sva moguća i nemoguća “znanstvena industrija” – NE ZNA. – NE ZNA.
Kada je ono “šesetdruge/treće” moj ćaća u Iliševićevoj napravio svoju(!) kuću, i mater i on su o svemu vodili računa (mislim o namještaju), posoblju i kućnim stvarima – u skromnim okolnostima i mogućnostima – gdje će koja stolica ili stolić stajati; kako će biti okrenuti kreveti i jedan skromnji ležaj / kauč; mater je napravila (ručno) šatiranim bojama konca nacifrala zavjese, zavjesice, “tablete i tabletiće” za ostakljenio dio kredenca i vitrine; firangle i firanglice za sve prozore i prozorčiće …
Pa se pitam: koliko ljudi u tom *ebenom Beogradu imaju službene poštolje, revolvere ili koješto slično od vatrenog naoružanja … gdje ga u kući drže … sakrivaju li ga od ostalih ukućana, posebice djece … OČITO NE!
Povijesne priče o nacionalnom “čojstvu” i nacionalnoj hrabrosti; junacima Solunskih i drugih frontova; “gavriloprincipskih” i povijesno sličnih junaštava i “boško-buhastih” hrabrosti … et cetera, et cetera obiteljskih, djedovskih, kućnih pričanja i prepričavanja … Plus! Plus! Plus svakovečernjim emitiranju svih mogućih stranih, ali i DOMAĆIH sličnih nasilja na DIVLJIM TELEVIZIJAMA (!!!) u vlasništvu domaćih kretena, idiota, imbecila, glupana i budaletina (!!!) … probude i nevinu maštu klinca, dječaka, dečkića, čiji je ćaća – ili kako oni oca žargonski nazivaju ako je majka “keva” – kad je taj ćaća svoga malodobnog, dječačkog junaka vodio na streljanu (da streljanu – ima li to kod nas u Hrvatskoj) – i pokazivao mu, UČIO GA kako se s pištoljem puca, cilja, gađa i … i UBIJA mete, ljude koji ti po pronađenom spisku u tvom dječačkom životu “nisu po volji”, po nekom ukusu, nekom bolesnom osjećaju ih mrziš, ne voliš i …
Ali taj kretenoidni ćaća i mater u onoj staklenoj vitrini i kredencu u kuhinji / blagovaonici među jeftinom kineskom porculanskom “špajzservisom” čaša, šalica dubokih i plitkih, – centralno, i slučajnim pogledom upečatljivom fotografskim kadrom blista, “škriči,” bode oči i pogled PIŠTOLJ kojim je babo učio svoga 10-godišnjeg sokola (sina) kako se puca, gađa i UBIJA, UBIJA LJUDE kao mete!!!
Pa se pitam gdje su sada stručna mišljenja i zaključci psihologinja Mirjane Nazor, Mirjane Vranić i Mirjane Krizmanić; sociologa Dražena Lalića, pustih psijijatara i ostalih stručnjaka za ljudske duše, psihe, misli i primisli, i ostali zdravstveno duhovni namještaj, osim velečasnog dušobrižnika, naravno.
I nakon svega malo po malo kroz puste godine i stogodišnjice ljudskog poimanja o organizaciji zajedničkog a osobnog života i življenja to – to što ja napisah postane čak i neki (ne)sigurni osobni ljudski stav o životu, o međuljudskom sužovotu, o razrješenju komšijskih odnosa, suživotu s bližnjima, susjedima lijevim i desnim državnim numerama i zemljama, državama … Normalno i onda slijede priče o “Rafaleima”, “Migovima”, “Fantonima”, “Gripenima … pa onda te misli odvedu do Vukovara, Kusonja, Lipika, Pakraca i … i Škabrnjama pa konačno do 1000 dana opće opasnosti; svakodnevnim veličanjem onoga glupana Hadžića, Martića, Babića, pa Karadžića, pa (udžbeničkih) Dobrica Ćosiča, onoga Garašanina i Vuka Karadžića !!!
I sada moram završiti – jer ne mogu drgačije – da se možda radi i o povijesnom modelu i postulatu ljudi (naroda i ljudi “lakih na okidaču” od Mile Martića, običnog policajca iz Knina koji je (NAREDIO !!! ) pred svekolikim civiliziranim svijetom Svijeta – PALIIIII !!! – na stotinu kilometara udaljeni grad Zagreb – na bonicu, kazalište i uobičajene gradske ulice !!!
Ne. Ne. – Nisam pretjerao poštovani moji čitatelji!