Zlatni dukati / Najbolji hrvatski tamburaši
Osamdesete godine dvadesetog stoljeća na Hrvatskoj tamburaškoj glazbenoj sceni, uz Zvonka Bogdana koji je izvodio starogradske i autorske pjesme, djelovali su Vera Svoboda te Krunoslav Kićo Slabinac koji je nastupao u pratnji Slavonskih bećara. U Zagrebu su radili Tamburaški orkestar Radiotelevizije Zagreb te državni ansambl Lado, čiji su repertoari bili ograničeni na folklorno nasljeđe te skladbe pojedinih autora, među kojima je bio i Božo Potočnik. U Zagrebu je na studiju krajem sedamdesetih bio i Šimo Dominković koji je okupio slavonske studente te nekoliko momaka iz Markuševca u bend pod imenom Ex Panonia.
Ipak, najbolje što se u tom trenutku u Zagrebu i cijeloj Hrvatskoj moglo čuti kad je tamburaška glazba u pitanju bio je romski sastav koji je povremeno svirao u Kamenoj čardi, tadašnjem glavnom okupljalištu ljubitelja zvuka tambure u Zagrebu. Početkom osamdesetih u Zagrebu je djelovao i Josip Ivanković, slobodni umjetnik i dobar poznavatelj estradnih pravila koji je imao ideju o pokretanju novog žanra u narodnoj glazbi, tzv. novokomponirane narodne glazbe zapadne varijante.
Kako bi ostvario svoju ideju, Josip Ivanković povezao se s dobrim poznavateljem glazbe Zdravkom Šljivcem koji je Ivankovićeve prve uglazbljene tekstove prilagodio sviranju na tamburama. Problem je bio pronaći ekipu koja bi pristala svirati taj repertoar. Romski sastav iz Kamene čarde nije pokazao veliki interes za novi način muziciranja, bend Šime Dominkovića Ex Panonia tada već neko vrijeme nije svirao. Ni grupa mladih zagrebačkih amaterskih tamburaša, među kojima su bili i Zoran Bucković te Mario Pleše, zbog odlaska kolega u vojsku, unatoč velikom entuzijazmu i dobroj volji, nisu mogli nastaviti s radom. Sve je to dovelo do zatišja u razvoju tamburaške glazbe u Zagrebu.
Usred te neaktivnosti Zagrebom se proširila vijest da tad već stariji tamburaš Andrija Čabaj poziva sve zainteresirane tamburaše na sastanak u prostorije SUBNOR-a. Među dvadesetak tamburaša koji su se odazvali pozivu bili su i Zagrepčani Zoran Bucković i Mario Pleše te Stanko Šarić i Mato Lukačević koji su iz Štitara došli na studij u Zagreb. Povodom sastanka bila je audicija za članove Andrijinog tamburaškog sastava, što navedenu četvorku – koja nije preferirala njegov način sviranja i odnos prema tamburaškoj glazbi – u tom trenutku nije zanimalo. Nakon sastanka dečki su se, prepričavajući situaciju koja se upravo dogodila, upoznali te je to bio početak prijateljstva, ali i novooformljenog tamburaškog sastava.
Zoran, Mario, Stanko i Mato ubrzo su započeli s probama u prostorijama folklornog ansambla Ivan Goran Kovačić, a ponekad bi, ovisno o studentskim financijskim mogućnostima, otišli i do Kamene čarde poslušati majstore na tamburama. Tamo su jednom prilikom upoznali Zdravka Šljivca koji im je objasnio kako ima gotov materijal spreman za snimanje te traži adekvatne tamburaše koji bi bili spremni surađivati s njim. Već na idućoj probi benda na Opatovini sudjelovali su Zdravko Šljivac i Josip Ivanković koji su, poslušavši nekoliko instrumentala, shvatili da imaju bend za ostvarenje svoje ideje. Te su večeri, iako još uvijek bez imena, osnovani Zlatni dukati, bend koji je pokrenuo i definirao tamburašku scenu u Hrvatskoj.
Zlatni dukati – ili njihovo studentsko izdanje, kako nas danas vole zvati – nastali su na čistom entuzijazmu i radosti muziciranja. U tadašnjem svijetu tamburaške glazbe koja se dijelila na izvorni folklor, tad još i na natruhama autentičnog, preko onog obrađenog za scensko prikazivanje te skromnih estradnih pokušaja, lutanja između Janković „štima“ i „srijemske tambure“, pojavila se grupica momaka od kojih se većina rodila u gradu i bila neopterećena zadanim okvirima. Oduševljavajući se glazbom i zvukom Janike Balaža i Zvonka Bogdana, nastao je drugačiji tamburaški izričaj od tad uobičajenog i, kao što se kasnije pokazalo, putokaz mnogima koji su došli iza nas i za koje je to bio novi tamburaški standard.
Prvu postavu sastava, nastalu za vrijeme jedne probe na zagrebačkoj Opatovini, činili su Zagrepčani Zoran Bucković i Mario Pleša te dečki iz slavonskog sela Štitara Stanko Šarić i Mato Lukačević. Kako bi ostvarili ideju o novokomponiranoj narodnoj glazbi zapadne varijante, mladim se dečkima pridružio i basist benda EX Panonia Željko Miloš-Jinx te Zdravko Šljivac koji je u to vrijeme svirao brač. Sviračka postava time je bila kompletirana te je ostalo otvoreno samo pitanje pjevača koji je trebao biti i frontmen benda. U razdoblju u kojem je repertoar već bio postavljen, na jednu od brojnih proba benda, Zdravko Šljivac doveo je nešto starijeg, ali iznimno dobroćudnog čovjeka Marijana Majdaka koji je preuzeo ulogu glavnog vokala te započeo svoju suradnju s Dukatima.
Ekipa je radila intenzivno i temeljito, s mladenačkim entuzijazmom i velikom ljubavlju prema tamburama, nošena željom da budu prvi bend koji će se na tadašnjoj glazbenoj sceni predstaviti s novoskladanim tamburaškim pjesmama. Vježbalo se gotovo svakodnevno od 17 do 22 sata na Opatovini te kasnije u prostorijama mjesne zajednice u Trnskom. To je bilo razdoblje učenja, razvoja i sazrijevanja pod glazbenim vodstvom i na aranžmanima Zdravka Šljivca.
Krajem veljače 1983. godine mladi tamburaši prvi su put ušli u profesionalni studio. U samo nekoliko sati u jednom danu u tonskom studiju Jadran Filmaiz davačke kuće Jugoton u zagrebačkoj Dubravi snimljen je sav instrumentalni materijal za album Ni sokaci nisu što su nekad bili. Marijan Majdak idući je dan snimio vokale, a ostatak benda prateće vokale te je, uz naknadne intervencije na snimkama i postprodukciju, materijal bio spreman za objavu. Po uzoru na netom objavljeni album Cigana Ivanoviča osmišljen je i vizualni identitet – skrojene su bijele hlače i kupljene bijele cipele, a košulje su bile dio slavonske narodne nošnje. Fotografiranje je obavljeno na pozornici zagrebačkog kluba Saloon te je uskoro objavljen album prvijenac Ni sokaci nisu što su nekad bili na kojem se nalazilo jedanaest autorskih pjesama te obrada pjesme Kolo iz Banata.
Prvi javni nastup Zlatni dukati imali su u svibnju na biciklijadi na samoborskom bazenu Šmidhenu. Tijekom cijelog ljeta 1983. godine tamburaški sastav vikendom je svirao u restoranu Ivanićanka u Ivanić Gradu, a zahvaljujući novom zvuku tambure i obradama nekoliko pjesama četvorke iz Liverpoola, u Večernjem listu izašao je članak pod nazivom Beatlesi na tamburama.
Unatoč snažnoj volji i entuzijazmu te uspješno snimljenom prvom albumu, već ujesen kreću problemi s djelovanjem benda. Dukati su u to vrijeme još uvijek djelovali na amaterskoj osnovi te je većini školovanje bilo na prvom mjestu. Mato se vratio u rodni Štitar i oženio, Zoran je dobio poziv u vojsku, a Mario je dobrovoljno istupio iz benda, nezadovoljan Ivankovićevim načinom rada. I Zdravko Šljivac se okrenuo ostvarivanju nekih drugih vlastitih ambicija, što je u konačnici dovelo do prestanka rada benda.
„U svojoj dugogodišnjoj umjetničkoj praksi sudjelovao sam u stvaranju i realizaciji niza novih projekata i zamisli. Jedan od apsolutno meni najdražih i najuzbudljivijih bilo je sudjelovanje u počecima, kasnije se pokazalo, legendarnih Zlatnih dukata, tj. Najboljih hrvatskih tamburaša.
Kako ovaj prostor ne omogućava opisati sva ona uzbuđenja, neshvaćanja, oduševljenja i upitnosti koji su se otvarali tih dalekih 1982. i 1983. godine, prisjetit ću se samo nekih od brojnih događanja.
U ovu za mene umjetničku avanturu krenuo sam zajedno s Josipom Ivankovićem. Mojmir Golemac iz ansambla Lado rekao mi je da u Zagrebu postoji sjajan primaš i budući pilot, Zoran Bucković. Pri prvom susretu Zoran me je odmah oduševio svojim pristupom koji je, baš kao i moj, sadržavao idealistički i entuzijastički pogled na „našu stvar”. On me uputio na dvojicu Štitaraca – Stanka i Matu – koje sam upoznao i shvatio da su oni ti pravi te smo se odmah ekipirali s Mariom Plešeom i Željkom Milošem-Jinxom.
Kako Stanko u svojoj skromnosti i samokritičnosti nikad nije zapjevao preda mnom, u to vrijeme nisam mogao ni pretpostaviti da je upravo on pjevač koji će obilježiti jednu cijelu tamburašku epohu. Na prvoj ploči tako je pjevao gospodin Marijan Majdak. Svoju ulogu u sastavu u to sam vrijeme doživljavao i vidio u idejnom, aranžerskom, producentskom i djelomično autorskom smislu. Sam sam nosio prvu ploču na Novosadsku te tadašnju Zagrebačku televiziju. U Zagrebu nije bila prepoznata misao i ideja vodilja cijele ove priče tako da tu negdje i iz nekoliko razloga prestaje moje aktivno sudjelovanje u usponu Zlatnih dukata. Bez obzira na to što nisam bio upućen u daljnja događanja, sjećam se i tvrdim da je moj suradnik iz tih vremena Josip Ivanković doista vizionarski te s punim žarom i uvjerenjem tvrdio da je tamburaškim sastavima mjesto u koncertnim dvoranama i diskoklubovima, a ne samo u malim prostorima gdje, doduše, tambura najbolje zvuči. Danas se vidi da je imao pravo.
Početkom Domovinskog rata tvrdio sam da smo rat vodili i tamburom kao jednim od najvećih nacionalnih simbola. Sve ove godine ostao sam ljubitelj, simpatizer i prijatelj sastava i, bez obzira na to kako se zvali, oni u našim srcima ostaju nezaboravni i jedinstveni te ih slobodno zovimo Najbolji hrvatski tamburaši.“ Zdravko Šljivac, dirigent i skladatelj
Dotadašnji bend Zlatni dukati, koji je snimio album Ni sokaci nisu što su nekad bili, 1984. godine, više ne postoji. Stanko je u Zagrebu završio studij te se kao diplomirani inženjer građevine zaposlio u vinkovačkoj tvrtki Vibrobeton. Mato je živio sa svojom obitelji i radio u Štitaru, a Zdravko je u Zagrebu osnovao djevojački zbor Zvjezdice.
Ipak, vođeni ljubavlju prema tamburaškoj glazbi, Stanko i Mato, sad već nešto zreliji i glazbeno kvalitetniji, nastavljaju svirati te nastupati u Slavoniji na čelu sa Šimom Dominkovićem pod imenom Zlatni dukati. Bendu, koji je tad kao prateći sastav snimio i dio albuma Šime Jovanovca, pridružili su se i Andrija Miličić, Mato Miličić-Pišta, Josip Dominković i Mirko Gašparović, svi rodom iz Štitara. Nešto kasnije, u bend je ušao i iznimno talentiran mlad primaš Hrvoje Majić, rodom iz Vinkovaca, koji je plijenio pažnju kvalitetom sviranja te osobito omjerom kvalitete i godina. Već je tad bilo jasno da je riječ o virtuozu koji će ostaviti dubok trag u tamburaškoj glazbi.
Tijekom 1985. godine bend u sastavu Šimo Dominković, Stanko Šarić, Mato Lukačević, Mato Miličić-Pišta, Andrija Miličić, Mirko Gašparović, Josip Dominković i Hrvoje Majić nastupa pretežno u okolici Županje te na prostoru cijele istočne Slavonije. Osim pjesma s albuma Ni sokaci nisu što su nekad bili te pokoje svjetske uspješnice, na repertoaru su uglavnom poznate narodne pjesme, ali u nešto drugačijem, sad već zrelijim i izraženijim aranžmanima.
Nakon kratkog razlaza zbog nesuglasica, 1986. godine na inicijativu Mate Lukačevića i u suradnji sa Stjepanom Bogutovcem ekipa se ponovno okuplja. Članovi sastava, uz Matu na basu i Stjepana na basprimu, tad su još bili i Petar Nikolić na violini, Mirko Gašparović na drugom basprimu te Mato Miličić-Pišta koji je svirao kontru. U ovom sastavu dečki i dalje nastupaju u županjskom kraju, a posebno je značajan bio stalan angažman u taverni restorana Kristal koji je postojao više od godinu dana. Krajem godine u sastav se ponovno vraćaju najprije Hrvoje Majić te nešto kasnije i Stanko Šarić, dok je iz njega izašao violinist Petar Nikolić.
Početkom 1987. godine s bendom ponovno u kontakt stupa Josip Ivanković koji je tad već imao pripremljen materijal za novi album. Od samog početka obnovljene suradnje s Ivankovićem ekipa u sastavu Stanko Šarić, Mato Lukačević, Mato Miličić-Pišta, Mirko Gašparović, Stjepan Bogutovac i Hrvoje Majić radi na profesionalnom principu te se Zlatni dukati sad shvaćaju kao životni poziv. Više nije bilo prioritetnijih stvari od benda pa je tako Stanko napustio svoje inženjersko radno mjesto, a posao u školi prekinuo je i Mato Lukačević. Nešto mlađi Hrvoje Majić odlučio je ne upisati studij, za razliku od svojih vršnjaka, te su se svi odgovorno i dogovorno odlučili baviti isključivo glazbom. Tako su 1. srpnja 1987. Zlatni dukati postali profesionalni tamburaški sastav.
U ljeto 1987. godine Zlatni dukati, u organizaciji tadašnje glazbene agencije Lira iz Čakovca, kreću na svoje prve nastupe diljem Hrvatske. Svirajući gažu i boraveći u hotelu u Garešnici, dečki dovršavaju pripreme za novi, prvi profesionalni album pod nazivom Nek’ zvone tambure. Snimanje je ovog puta trajalo nekoliko dana te je obavljeno u riječkom studiju AB Andreja Baše. Ivankovićeve pjesme sad su snažnije i zrelije, a Hrvoje koristi svoj izniman talent kako bi se stvorio konačan, prepoznatljiv zvuk Zlatnih dukata. Glavni vokal i frontmen sastava ovim je albumom postao Stanko Šarić. Momci su do kraja godine intenzivno radili, a nastupe su uspješno kombinirali s gostovanjima na radijskim postajama.
Prvi profesionalni album Zlatnih dukata, Nek zvone tambure, objavljen je 1988. godine i na njemu se nalazilo deset autorskih pjesama Josipa Ivankovića. Uz činjenici da je to bio njihov prvi pravi album novoskladane tamburaške glazbe, album je bio poseban i zbog toga što su u nekim pjesmama korišteni posve novi elementi, poput kontre koja ne svira uobičajeno., nego razlaže akorde na tonove u pjesmi Oj mladosti ili pak druge dionice kontre u pjesmi Ja sam gazda Joza. Unatoč idiličnom razvoju situacije, bend je u lipnju napustio najstariji član Stjepan Bogutovac, a nakon njegovog je odlaska pod imenom Zlatnih dukata ostala ekipa koja će nastupati narednih deset godina i ostvariti tad nezamisliv uspjeh na hrvatskom glazbenom nebu. Nakon tragične smrti Hrvoja Majića na mjesto primaša u bend dolazi Denis Špegelj iz Virovitice. Kao šesti član sastavu se 2006. godine pridružio Krunoslav Golubičić, izuzetan čelist i vokalist iz Županje, njegovim je dolaskom u bend oformljena postova koja djeluje i danas.
Izvor:
Ane Radović; Monografija, Najbolji hrvatski tamburaši, Nekʹ me pamte gradovi, Grafika Markulin, Zagreb, 2012.
Priredio:
Mato Dominković, svibanj 2022.
