Der Mensch lebt nicht vom Brot allein. Prošlo je mnogo godina otkako sam fotografirala ovaj natpis u kamenu. Ta rečenica na njemačkom jeziku nalazi se ispred širokih ulaznih vrata staračkog doma u jednom malom austrijskom mjestu smještenom u dolini brze i snažne rijeke Salzach. Tog dana među planinskim masivima i snježnobijelim alpskim vrhovima prvi put sam čula tu malu mudrost i upisala je u riznicu svog duha. Čovjek ne živi samo o kruhu.
Dva desetljeća kasnije, opet stojim ispred ulaznih vrata staračkog doma. Ovog puta nalazim se na 80m nadmorske visine u malom mjestu pored obale modrozelene rijeke Save. U stomaku imam slatkogorko perje nade i sjete. Moje misli su ptica sa šarenim i mokrim krilima. Osjećaj krivnje sa svakim novim korakom postaje sve teži, na mojim pogrbljenim ramenima nepomično leže brojna pitanja. Jesam li je iznevjerila? Hoće li mi ikada oprostiti? Je li jesen njenog života ispunjena usamljenošću ili plodovima mudrosti?
Moje nedoumice se vrtlože kao proljetno nevrijeme. Sijevaju misli i munje udaraju, a vrapci i lastavice svojim spretnim krilima ispisuju nevidljive petlje na nebu iznad moje glave. Iz malenih kljunova rasipaju sitne note i vjetru šapuću pjesmu o ljubavi i novom proljeću. Svježi miris voćnih pupoljaka i probuđenog cvijeća rasplamsava njihov pjev i ohrabruje moje korake. Odjednom osjećam neizmjernu zahvalnost. U mislima ponavljam tu riječ kao molitvu. Mnogo je onih koji bi voljeli barem još jednom ugledati lice svoje majke i čuti njen glas. Ja sam jedna od sretnijih. Još uvijek zajedno provodimo dragocjeno vrijeme. Još uvijek živimo našu ljubav.
Iako naš obiteljski dom više nije gnijezdo u kojem zajedno boravimo, ovaj dom, ovaj starački dom naše je utočište. Naša sigurna luka. Zbog te jednostavne spoznaje, iz mojih uplašenih usta izlaze ljubazne riječi, bez ikakvog napora teku kao rijeka prema ušću. Dok čekam da moja majka izađe i pridruži mi se u šetnji ograđenim dvorištem, zahvalno ih upućujem njegovateljici, jer znam da zidovi staračkog doma ne čuvaju samo moje blago. Ovdje su i brojne tuđe ljubavi i tuđe suze. Život je ovdje krhak, ispunjen bolestima i brojnim tragedijama, ali i svakodnevnim malim radostima. Poput moje majke, svaki je štićenik jedinstveno ljudsko biće sa svojim manama i vrlinama, usponima i padovima. Svatko od njih zaslužuje sav naš mir i razumijevanje koje im možemo pružiti.
Nekoliko otkucaja srca kasnije, moja majka se pojavi na osunčanom dijelu popločane staze. Gleda me i osmjehuje se. Na sebi nosi novu ljubičastu majicu dugih rukava koju sam joj kupila prošlog mjeseca za rođendan i to me veseli. Boja tkanine naglašava radost našeg ponovnog susreta na njenom licu, ali među borama oko njenih očiju vidim sve njene suze i gubitke. Moje veselje je kratkotrajno kao cvijet magnolije. Opet se urušavam u vlastitu utrobu ispunjenu nadom i očajem. Istovremeno sam sretna i nesretna. Radujem se što je vidim, ali otkucaji mog srca su bolni. Kako je moguće da ljudsko srce može u isto vrijeme u sebi nositi čistu ljubav i tako veliku tugu? Suosjećanje i užarenu bol?
Moje misli utišava zvuk majčinog glasa i riječi pozdrava koje izgovara razbuđuju krv u mojim venama. Odlučnost se vraća u moje kosti. Želim biti razlog njene radosti, a ne izvor neisplakanih suza. Majka se radoznalo približava i vedro me promatra. Koraci su joj kratki, kreće se polako i ne primjećuje moju unutarnju grmljavinu. Zahvalna sam i na tome. Želim da njen mir bude glasniji od svake moje nesigurnosti i slabosti. Uzvraćam joj istom nježnošću. Širim usne u osmijeh i radosno je gledam, ali iznenada shvaćam da sam zaboravila ponijeti kekse s pekmezom od marelice. U mojoj platnenoj torbi nalaze se vlažne maramice, nekoliko banana i krema za ruke.
„Linzeri su ostali na polici u špajzu.“ – cereka se neka tamna sjena u mojim mislima.
Unutarnji kritičar uvijek napada kad smo već ranjeni. Ušutkam ga sporim izdahom. Nekoliko vrabaca u niskom letu preleti pored mene i hitro odleti u nepoznatom pravcu, a ja duboko udahnem i ispravim ramena. Napokon toplina. Majčin nježni dlan na mom ramenu briše sve moje strepnje i sumnje. Na izboranoj koži njenih ruku vidim snagu, hrabrost blista iz svakog nabora, a u njenim zjenicama zrcale se desetljeća ljubavi. Još uvijek joj oči blistaju istim sjajem.
Nakon nekoliko otkucaja srca, sjedimo zajedno, jedna pored druge, na drvenoj klupi i razgovaramo. Naše riječi žubore kao potok. Mekane sunčeve zrake spuštaju nam se na obraze, a negdje u daljini vidim maleno dijete i majku. Hodaju ulicom i čvrsto se drže za ruke. Djevojčica vrčkave plave kose iznenada pada i pokušava ustati, dlanovi su joj crveni od naglog udarca. Iz krupnih plavih dječjih očiju teku krupne suze, a majka se spušta na koljena i spretno podiže djevojčicu. Poljupcima briše njene prašnjave dlanove.
Nježno promatram taj prizor i shvaćam da je to slika iz naše prošlosti. Djevojčica zaštićena majčinim dodirom i majka blagoslovljena dječjom ljubavlju. To smo nas dvije. Dvije žene koje sjede zajedno na klupi, slobodne kao ptice.
*posvećeno svim osobama u sustavu skrbi za starije osobe i svim njegovateljicama koje su njegovale moju majku i koje to još uvijek predano čine. Njihov rad je vidljiva ljubav.
Viktorija Majačić
