U ovim mojim mudrolijama već nekoliko puta sam pisao i tvrdio kako nogomet nije najvažnija sporedna stvar na svijetu, a jednom sam tvrdio kako ta sporedna a najvažnija stvar nije nogomet nego glazba/muzika. – Da ne duljim, naglasak koji tada nisam istakao, zapravo se odnosi samo na jedan dio te tvrdnje a to su, zapravo dvije riječi: SPOREDNA STVAR na svijetu; pa ako nije sporedna, kakva je onda? – Ma, GLAVNA STVAR(!), ne na svijetu nego glavna stvar u ŽIVOTIMA mnogih ljudi. – E, a sada, mislite vi da ja mislim na one vrhunske profesionalne nogometaše na čelu s „mojim“ Lukom Modrićem i razno-raznim Ronaldima i Ronaldićima kojih uistinu ima gotovo gomila na svijetu, – kojima je, dakle, nogomet slučajno i/ili namjerno, najvažnija stvar u njihovim životima; presudna stvar za cijeli život i sve u životu. Da. Da. Nekada su oni svjesni toga, a nekada čak i nisu svjesni da je nogomet presudno učinio njihov život upravo takvim kakav jest. – Ili se ja varam jer oni i potkraj života ipak mogu „dokučiti“ da im je život takav kakav jest, nešto sasvim drugo (profesije/zanati, školovanje naprimjer) odredilo njihove živote. – i, nećete vjerovati kako je tome tako još od „davnina“ bilo, recimo, – i u Koloniji na Šećerani!!! – Koliko moja sjećanja mogu dokučiti, ja bih vam ispričao ovu priču, na svoj način, – naravno.
Evo ću samo i isključivo po mome sjećanju – a mogao bih to lako i dobro upotpuniti (skoro dokumentirati) kad mojih županjskih insajdera ali namjerno neću, – dakle, samo po, i isključivo po, mome pamćenju ću „ilustrirati“ svoju tvrdnju iz uvoda ovoga teksta a to je činjenica kako je nogomet, i to u NK RADNIČKOM bio presudna stvar, i povod ali i uzrok da su neki ljudi postali u svojim životima gotovo „pravi“ Županjci. (Vjerojatno takvih ima i u „Graničaru“ ali ja, za koga „Radnički“ živi vječno, to ne bih znao.) – Neki, nažalost mnogi od ovih koje ću navesti već su pokojni ali su im djeca i unuci živi pa ih evo posebno ovim tekstom pozdravljam.
Možda nije najbolji primjer „dovođenja nogometaša sa strane“ iako nogomet u njegovom slučaju možda nije bio presudan nego nešto drugo, – jest jedan, meni posebno drâg, čovjek u osobi gospodina, da, da, gospodina Ilije KRUNIĆA. – Bilo je to još dok sam bio tek šećeranski dječarac, – u tvornici, šećerani, bio je neki veliki remont postrojenja (dakle u periodu godine kada nije „kampanja“), i u naselju se pojavio mladić, neoženjen (ledičan, rekli bi tada), i iako je bila tu veća skupina tih majstora montera, Ilija se nekako „pozitivno“ ali diskretno nametnuo u naselju pa je očito zainteresiran za nogomet počeo i s igranjem za NK „Radnički“. Igrao je sasvim solidno desnog beka. Kakav je bio – a bio je ozbiljan, odgovoran, uredan i odmjeren u društvu među ljudima – takav je bi i kao igrač; bekovski „odgovoran“ bio je neprijelazan za lijeva krila gostujućih momčadi. – I, tako, mladost, vrijeme, i boravak na, i u, Šećerani, – presudili su da Ilija Krunić (mislim da je bio odnekud od Slavonskog Broda jer je bio „Đurin“ radnik), – i, doduše, uz presudnu okolnost da je upoznao i oženio jednu također ozbiljnu, naočitu i odmjerenu djevojku, kojoj se evo, nikako ne mogu sjetiti imena, a dobro ju pamtim … i, tako Ilija Krunić i nakon „remonta“ tvornice postade pravi Šećeranac (čak mislim da smo stanovali u istom redu kuća Kolonije). – Reklo bi se jedna lijepa prava životna priča.
Ali, za primjer ovoga „Mementa,“ neka prvi kao baš „nogometaški“ primjer bude Mato (Mata) LAKOTA, – vrsni i legendarni vratar/golman koji je iz Gradišta došao tu u Koloniju i cijeli život ostao tu. Sjećam ga se s posebnim simpatijama zbog dvije stvari: prvo što je meni kao dječarcu posebno nešto značilo kada bi Mata s posla išao kući (ne znam u kojemu redu Kolonije), prolazio bi onom glavnom prometnicom a ja bih onako malešan izašao iz dvorišta na cestu samo da bih pozdravio Matu, a on bi mi „odzdravio“ s jednim dodatkom otprilike „zdravo, burazeru!“. Meni je to „zdravo burazeru“ bilo kao da sam pozdravio najpopularnijeg čovjeka na svijetu; i, drugo po čemu ga pamtim je njegov mlađi brat također golman-vratar čak onizak ali vrlo vješt i pouzdan član momčadi „Radničkog“ kojemu se sjećam samo nadimka „Aca“, vjerojatno pravog imena Adam ali nisam siguran, a siguran sam da je Aca LAKOTA bio i trener nâs juniora „Radničkog“ kada sam i ja igrao u juniorima, o čemu ću vam jednom zgodom ispričati (ispisati) i sjećanje kada smo mi juniori gostovali u Starim Mikanovcima i od tamošnjih „juniora“ njihove NK „Šokadije“ izgubili s četrnaest prema dva, a to je bila i moja oproštajna utakmica zbog ne baš klasične nogometaške ozljede; ali rekoh, možda jednom to bude posebna priča mojih Kozerija. – Dakako, dakako, Mata Lakota je bio pravi vrsni vratar koji je, također, ulijevao povjerenje cijeloj momčadi i – možete misliti – koliko mnogobrojnoj navijačkoj publici! Kasnije je bio i trenerom vratara i vječno vjerno vezan za „Radnički.“
Drugi, možda još bolji i pravi primjer teme o kojoj pišem je Drago VRBNJAK-GEC !!! – „Ljudimoji“, rekao bi Ivan Arh, Arso, jedan od fanova “Radničkog“ – taj „Gec“, Vrbnjak, tjelesno visoki čovjek, obrambeni igrač, centarhalf, došao je iz Zagreba, (ponavljam ovo „iz“) iz NK „Trešnjevke“ koja je bila drugoligaš. – Ej, – iz „Trešnjevke“ iz Zagreba u „Radnički“ u Koloniju, u Županju. Rekoh, vrstan, fantastičan igrač koji je mogao igrati i u nogometnim momčadima prve i druge lige. – Ostao je živjeti s osnovanom obitelji u Županji.
Sličan primjer je i vrhunski nogometaš vinkovačkog „Dinama“ (danas „Cibalije“), prezimenom ŽIVANOVIĆ a nadimkom „ŽIŽI“. Ne sjećam mu se imena ali znam da je to bio obrambeni igrač, isto tako centarhalf, fizički krupan ali vješt pravi vrhunski nogometaš; bio je ponajbolji u momčadi, mislim(?), drugoligaša vinkovačkog „Dinama“. – Za razliku od Vrbnjaka, „Žiži“ se nije zaposlio u tvornici-šećerani nego na benzinskoj postaji na „auto-putu“ što je u ta vremena bilo „jack-pot“ zaposlenje. – Da, – i da nije bilo dolaska „Žižija“ u „Radnički“ tko bi danas svirao i pronosio glas Županje kao član „Opće opasnosti“, kako je to slučaj s njegovim sinom. – Hvala im obojici što su postali Županjci!
Možda još bolji primjer kako je nogomet označio i presudio život ljudi jest primjer dvojice mladića, momaka, tamo negdje s istoka tadašnje općine Županja, iz Vrbanje, Drenovaca, Račinovaca, – gdje li već … Znao sam im, jer su bili „popularni,“ i prezimena, ali protekli poveliki broj godina učinio je zaborav pa ih pamtim, jednoga po nadimku „Jajara,“ a drugome se sjećam da je bilo ime Ivo. „Jajara“ je bi stasom krupan igrač, napadač centarfor, a Ivo je bio spretni i okretni igrač-veznjak. Ostalo mi je u pamćenju da sam ih vidio, posebno se sjećam, „Jajare“ u vojničkom bijelom odijelu mornarice kada je za vojničkog dopusta dolazio u Koloniju. Da, još i ovo: bili su to ozbiljni i „pristojni“ mladi ljudi koji su se „glatko“ uklopili u ne samo športski nego i ukupni pripadajući društveni ambijent Šećerane-Kolonije.
Kao iz neke utihe jednog tadašnjeg nogometnog jesenskog prijelaznog roka; jedne nogometne jeseni u naselju i „Radničkom“ pojavio se jedan „novi“ mladić – izvan nogometa dosta tih i povučen – reklo bi se preozbiljan za svoje godine ali zaista, zaista naročito dobar nogometaš, po prezimenu PEJAKOVIĆ! – Usudio bih se reći – možda pored ili zajedno s domaćim Dragom, Dragišom KRPANOM , – možda i ponajbolji nogometaš/i u analima ukupnog nogometnog bogatstva što ga je „Radnički“ ikada imao. – Po nadimku „Pejak“ igrao je halfa, polutku (o, današnja mladosti znate li što je to!?) upravo na način današnjeg najmodernijeg svjetskog nogometa. Nešto kao današnji srednji desni vezno/napadački igrač fantastičnog igranja naprijed-nazad s povremenim ali majstorskim postignutim golovima iz igre ili iz slobodnih udaraca. Puno, puno godina kasnije kada bih sa „zapadne tribine“, moga dnevnog boravka na TV-u u Splitu uživao u kakvoj europskoj derbi utakmici najboljih svjetskih nogometaša, uvijek, ali baš uvijek gledajući svjetskog nogometnog, nizozemskog asa Cuiijff-a, uvijek, ali baš uvijek bih se prisjetio „Pejaka“ i utakmica NK „Radničkog“ tada tu u Koloniji! – Doista, kao danas ozbiljni nogometni kibic tvrdim da je tada mogao igrati u najboljim klubovima prve nogometne lige Jugoslavije. – Znam da je došao iz Vinkovaca, ali ne iz „Dinama“ („Cibalije“), i ostao živjeti tu s nama u bogatstvu takozvanog društvenog života naselja. Zaposlio se nešto kasnije mislim u Restoranu … Divio sam se tome mladom čovjeku kako „zrelo“ i pametno, moderno, igra i nosi igru cijele momčadi „Radničkog“; pa još s Dragišom Krpanom(!) – nogometni velemajstori daleko ispred tada aktualnog načina igranja nogometa!!!
S vratarima, golmanima poslije braće LAKOTA „Radnički“ kao da je imao neko vrijeme krize u kojoj se izmjenilo nekoliko golmana, da bi jedne godine bio „doveden“ tamo negdje, mislim, iz prekosavskog oraškog kraja – kao posebno dobar i perspektivan ( mislim za dulje razdoblje), čovjek kojemu nisam upamtio ni ime ni prezime nego samo nadimak “Belja“; ali to je bio pravi „transfer“ jer je čovjek doveo sa sobom i obitelj suprugu i djecu. – Bio je uistinu dobar golman, ali neka mi oprosti, na neobjektinosti, ne kao naprimjer Mata Lakota. Bilo je to već vrijeme i krize stambenih problema ljudi pa je „Belja“ sa suprugom i djecom živio na katu klupskih prostorija „Radničkog“ i kuglane … za dalje ne znam, ali mislim da je postao pravi Šećeranac!? – Da, – sve to su bili pravi nogometni „transferi“(!) koji su, dakle, uključivali ukupno njihovo, tada aktualno pa i cjeloživotno „zbrinjavanje“ nogometaša koji su dovođeni „sa strane“ u NK „Radnički“.
Konačno, kada bih malo napregnuo već (pro)sijedu „tjelesnu naramenicu“, sjetio bih se možda još kojega sličnog slučaja, ili kada bih potražio pomoć nekoga od boljih domicilnih županjskih „izvora“ poznavatelja i poštovatelja „Radničkog“ ili, recimo, iz udruge navijača, čiji sam član s plaćenom članarinom što u moje ime odrađuje prijatelj mi S. Marković koji čuva i moju člansku iskaznicu, a ja doma, ovdje u Splitu imam još uvijek onu malu zastavicu „Radničkog“ koju sam godinama nosio obješenu u autu na unutarnjem retrovizoru, – možda bih, dakle, tada, puno bolje mogao završiti ovaj tekst svojih memoara vezanih za „Radnički“, ali ću to napraviti s jednim baš pravim „transferom“ koji je učinjen prije svih naprijed navedenih pa „glej´te sa` je`nu stvar“ – rekao bi pokojni, pametni narodni tribun u Saboru RH – Joža Pankretić:
KOSTIĆ DIMITRIJE zvani „MITKE“!!! – naime.
Tamo negdje ranih 60-tih u Koloniji, na Šećerani pravim pravcatim nogometaškim i nogometnim transferom pojavio se narečeni gospodin (tada drug) Kostić Dimitrije -Mitke, dobivši u tvornici samo za njega „izmišljeno“ radno mjesto (bez opisa posla), odgovarajući stan u naselju za njega i suprugu i, naravno, – trenerski status u NK „Radničkom“. – Sada ću si dozvoliti da kao Šećeranac budem malo, ali dobronamjerno sarkastičan, dakle dok je tamu u Graničaru bio trener, također legendarni i časni, nogometni znalac i totalni zaljubljenik u nogomet ali već postariji čovjek Ljudevit Šinka, koji je u običnom nekom sivom pomalo iznošenom odijelu stojeći i krećući se amo-tamo uz aut liniju igrališta (vikanjem glasom i gestikuliranjem rukama), poučavao i vodio igru svoje momčadi, – a, tada je ovdje u Koloniji, na igralištu „Radničkog, na svakom, ali baš na svakom treningu nogometaša, iz svoje trenerske svlačionice na teren izlazio „MITKE“ u kopačkama, kratkim gaćicama i dresom „Radničkog, s pištaljkom oko vrata i štopericom vremena u ruci pa bi onda najprije bilo zajedničko „zagrijavanje“; pa zajedničko tjelesno „razgibavanje“; pa uigravanje unaprijed pripremljenih kombinacija obrane i/ili napada; pa vježbanje dodavanja lopte; pa na kraju „uigravanje“ cijele momčadi s „režiranim“ varijantama cijele utakmice. Red, rad, i cjelokupno ponašanje – nogometaška, igračka (disciplina) pa i odijevanje dresova i kopački, bez „štucni“, i na treninzima juniora i na treninzima prve momčadi, bili su po standardima vrhunskih prvoligaških ekipa. Nedao ti Bog da si recimo ispod gaćica službenog dresa ostavio svoje privatne gaćice donjeg rublja, – ako bi „MITKE“ to opazio, mogao si odmah pozdraviti i ekipu i igranje u Radničkom. Treninzi su se održavali u zakazano vrijeme bez mogućeg prekida ili odgode zbog proljetnog ili jesenskog najgoreg nevremena, jer, rekao bi „MITKE“: „Fudbal nije japanska svila nego viteška igra!“ Poslije treninga i/ili utakmice bilo je obavezno tuširanje u opremljenom, toplom i hladnom vodom pripadajućem dijelu igračke-momčadske svlačionice! – Nedjeljom na domaćim utakmicama ali i na gostovanjima po selendrama od Svinjarevaca do Komletinaca (liga Vinkovačkog nogometnog podsaveza) kamo se putovalo s uredno održavanim za ono vrijeme gotovo luksuznim autobusom tvornice-šećerane (iskusni vozači gospon Šlat i Bego!), – „MITKE“ je dolazio u besprijekorno „naviksanim“ smeđim cipelama („mokasinama“) , „po crti“ izglačanim hlačama od odijela sa sakoom preko ruke, besprijekorno počešljane već proćelave frizure … (izgledom čak doista sličan i nalik tadašnjem Miljanu Miljaniću selektoru reprezentacije SFRJ)! – Kasnije u životu kada je otišao u mirovinu i već zaboraavio na nogomet, Županjom je furao i „turirao“ svoga „Trabanta“ vozikajući svoju suprugu kojoj se ne sjećam imena. – Onih ranih šezdesetih godina kada je tek došao u Koloniju osnovao je, uvježbavao i za državne praznike nastupao s muškim mažoret sastavom u nekakvim jeftinim modrim odijelima i rekvizitima drvenih ljestvica; dobro se sjećam Slavka Sučića- Pileta i Vujice Marinka- Šilje kao članova toga mažoret sastava od kojih dvadesetak šećeranskih mladića. – Pokušao je „MITKE“ šećeranskoj mladeži „približiti“ i boksački šport i natjecanje, ali Šećeranci nisu prihvatili boksačke rukavice koje je „MITKE“ odnekud bio pripremio!
I, onda dođu „sedamdesete“ (mislim godine) kada sam otišao iz Županje i njoj se vraćao kad god sam mogao pa evo i na način pisanja o stvarno davnim danima djetinjstva i mladosti. Zato, za ovaj puta THE END(!!!) kako je nekad obavezno pisalo na kraju filmske predstave u svakom kinematografu, a Županja ih je već tada imala dva: „Mladost“ i „Kristal“!
(A, jesam ga zapasao ovaj puta !?- Pa neka sam! – Što ima veze. Neka nastavi čitati onaj tko je pročitao do ovdje, a oni drugi ionako su već odustali ili nisu ni počeli čitati jer ih ne zanima. Zato ću ja samo još nešto u vezi Kostić Dimitrija, i tu negdje ću završiti.)
Dakle, idemo prema kraju. – Pa, tko je bio taj čovjek u osobi Mitkea!? – Ja niti mnogi u naselju nismo znali ni tko je; ni što je; ni gdje je rođen pa niti odakle je, u stvari, došao; što je po zanatu, profesiji i zanimanju; tko ga je „doveo“ tu k nama u Županju i Koloniju!?- Ma, nikoga nije bilo briga … pa nije niti pitao. – U svakom slučaju toga čovjeka – ma tko on bio – rado se sjećam evo cijelog života. – Ako je umro, a vjerojatno jest: Pokoj mu vječni! – Istina je, činjenica je da je bio nogometni znalac, športski pedagog pa i svešportski čovjek, pozitivna osoba koja je u Koloniji srdačno primljena, a još srdačnije je vraćao mlade ljude u športski mentalitet pa i ukupno pozitivno općedruštveno okruženje.
O samom NK „Radničkom“ i cjelokupnim njegovim okruženjem moglo bi se napisati još pojedinačnih nokturna i mementa, recimo o članovima uprave, navijačima, spremištarima-oružarima, redarima na utakmicama, blagajnicima … samim utakmicama tu na njegovom terenu, igralištu koje je domaćoj mladosti nesebično podarila tvornica šećera, odnosno ljudi koji su je vodili i u njoj radili.
Ma, zdravi mi i veseli bili.
