“On the twelfth of June, 1812, the forces of Western Europe crossed the borders of Russia, and war began – that is, an event took place contrary to human reason and to the whole of human nature.”
Leo Tolstoy, War and Peace
Dvanaestog lipnja 1812. snage Zapadne Europe prešle su rusku granicu i počeo je rat, tako piše Tolstoj u knjižurini od oko 1300 stranica koju nisam nikad pročitala, to jest zbio se događaj koji se protivi ljudskom razumu i cijeloj ljudskoj prirodi. Taj roman-epopeja nije se nikad našao u mojim rukama, iako je bio na popisu srednjoškolske lektire, i o njemu pamtim samo usputne fusnote koje su ostale zapisane u znatiželjnom, ali tada pomalo i kampanjskom umu, jedne tinejdžerice. Stvari poput, roman je napisan sredinom 19. stoljeća, opisuje život nekoliko aristokratskih ruskih obitelji u vrijeme Napoleonove invazije, govori o vječnim ljudskim temama kao što su ljubav i bol, tuga i nevolja, patnja i nada. Autor kritički promatra ulogu pojedinca u povijesti i njegove čežnje i želje uhvaćene u mrežu velikih i važnih događaja, zakonitosti tih događaja i njihove posljedice.
Rat je, prema njemu, najodvratnija stvar u životu, lišena humanosti i uljudnosti i nije nimalo nalik na igru, a nama su ratovi iz prošlosti bezbroj puta dokazali da se rat ne sastoji od odluke jednog pojedinca, već od mnogo malih odluka običnih ljudi. Nekiljudi koriste takve užasne prilike i nesretne događaje, ali s vremenom, svi ti gospodari nezasitnog i pohlepnog apetita postanu robovi povijesti i šalabahteri učenika. Slava i moć nekog vojskovođe samo su blijeda točka na dugačkoj vremenskoj liniji, one tamne mrlje, poderotine i krivulje u životima običnih ljudi važnije su od svakog kralja i tiranina, jer ono što iza svakog rata ostaje uvijek je isto – opljačkani, uništeni i slomljeni životi malih ljudi. Na njihovim se životima gradi rat i na njihovim se životima izgrađuje mir, a majka vojnika s jedne strane bojišnice i žena onog s druge strane istim suzama oplakuju grobove.
Voljela bih da nikada nisam saznala kako zvuči zračna uzbuna, kako izgledaju geleri od granata i kako je dugotrajan put do mira, oprosta i ponovnog suživota. Negdje u kasnu jesen devedeset i prve bila sam u Babinoj gredi. Stara seljačka kuća bez struje i vode sagrađena 1921., iste godine kad se baka rodila, bila je moje privremeno utočište. Rat je bio blizu, ali i tako daleko. Na selu se uvijek ima što raditi, a baka i ja smo imale pune ruke posla. Taj rad je bio njen način kako da zaštiti mrvice običnog ljudskog života u svijetu natopljenom kaosom i u tome sam joj rado pomagala. Sjećam se, jednog smo jutra išle u komšinicino dvorište, u dvorište naše stare kume, kako sam ju tada zvala. Prešle smo cestu i ušle u široko dvorište, kao i svakog dana, s namjerom da joj pomognemo oko životinja, trebalo je natočiti vodu s pumpe u plehane ampere, nahraniti piliće, napojiti svinje i počistiti tor s jarcem i nekoliko koza. Ali teški zvuk aviona koji nisko prelijeće nebom iznad sela prekinuo je naš jutarnji ritual. Baka je iz ruku ispustila amper s vodom i odmah me potjerala s dvorišta prema zgradi ljetne kuhinje. Stajale smo priljubljene uz zid komšinicine kuće, nepomične i uplašene, minute su bile skamenjene, jedino su se bakine oči vrzmale i oprezno pratile avionska krila. Voda iz ampera bila je prolivena nasred avlije i polako otjecala u dubinu zemlje koja je dobro poznavala zvukove rata, a ja sam tada prvi put riješila matematički zadatak koji je povezivao bakine godine s tim ludim iskustvom bježanja i skrivanja od neprijateljskog pilota. Baka je rat upoznala kad je bila mlada neudana djevojka. Tada ni u najgorim noćnim morama nije mogla znati da će istu priču proživljavati još jednom, držeći unuku za ruku. I to je ono najstrašnije što rat koji završi usadi u duše onih što su ga preživjeli. Strah da će se opet dogoditi nešto tako bezumno i okrutno.
Ova ratna uspomena bolno je opipljiva u mom ošitu i svaki put kad pročitam neku novu vijest o ratu u Ukrajini, kad ugledam na televiziji neko uplakano dijete ili ranjenog vojnika, kad čujem kako ljudi govore o zalihama brašna i ulja, ta rana iznova prokvari. Tolstoj je bio u pravu. Rat je najodvratnija ljudska izmišljotina u kojoj su svi gubitnici. Iz mojih grudi je iščupao djetinjstvo, mnogima od vas ukrao je najbolje godine mladosti i obiteljsku sreću, starcima je oteo dostojanstvo, muškarcima oduzeo snagu, a ženama darovao neisplakane suze. Rat ne pravi razlike između svoji žrtava, guta ih u svoja pobješnjela usta, pa ih sažvače i ispljune. Njegova rika umukne tek kad mu kosti ispune želudac. Tada se nad ruševine opet razlije mir, sivilo gradova i sela opet procvjeta, a ptice opet zapjevaju.
Ali mir nije hvalisav kao rat. Njemu ne trebaju lovorike i priznanja, nego dobra djela i mudre odluke svakog pojednica. On živi u sadašnjosti i svakim otkucajem srca običnih malih ljudi iscrtava vremensku liniju naših života ili riječima autora „Rata i mira“, jednog od najdužih romana ikad napisanih – Ne propuštajte niti jedan trenutak sreće, volite i budite voljeni! To je jedina stvarnost na svijetu, sve drugo je ludost!
- Lav Nikolajevič Tolstoj (rus. Лев Никола́евич Толсто́й), (Yasnaya Polyana, pokrajina Tula, 9. rujna 1828. – željeznička postaja Astapovo, 7. studenog 1910.), ruski grof, književnik i mislilac, jedan od najvećih svjetskih romanopisaca razdoblja realizma.
- 1862. vjenčao se sa Sofijom Andrejevnom Bers, koja je od njega bila mlađa 16 godina. Sedam puta je prepisala cijeli „Rat i mir“, bavila se promocijom i prevođenjem Tolstojevih romana, ali je i sama pisala poeziju i prozu. On i Sonja, kako ju je zvala obitelj, imali su 13 djece, od kojih je petero umrlo u djetinjstvu.
- došavši u dodir s istočnjačkom filozofijom, iz nje preuzima koncept ahimse, nenasilja, koji je zatim i sam razvio i uklopio u svoja shvaćanja o svijetu, društvu i čovjeku. Pred kraj života izravno će utjecati na stavove i postupke mladog Mahatme Gandhija, s kojim se Tolstoj tada počeo dopisivati.
- Utisci iz života u prirodi, na starom plemićkom imanju, iskustva koja je stekao kao vojnik i potraga za jednostavnim životom bili su izuzetno bogat materijal za stvaralaštvo. U Jasnoj Poljani Tolstoj je osmislio i napisao mnoga svoja djela.
I njegov grob se nalazi tamo, na rubu jarka, u sjeni breza.
Viktorija Majačić