Svjedočanstvo ćemo objaviti u dva dijela.
Od Dravograda do Sjenice; Križni put Stanka Miličića Dio I
Uvod
Početak kraja
Slijedeći povlačenje Njemačke vojske s područja Hrvatske, vlada NDH donijela je odluku o povlačenju svih Hrvatskih oružanih snaga i napuštanju državnog teritorija. U skladu s tom odlukom, izrađen je i razrađen plan povlačenja u Glavnom stožeru HOS-a. Dana 5. svibnja 1945. Hrvatske oružane snage su prešle iz borbenog poredka, s takozvane Zvonimirove crte, u stanje povlačenja. Planirani smjer povlačenja bio je; preko Celja u Austriju, u susret tamošnjim vojnim snagama zapadnih saveznika. Plan povlačenja brzopleto je donesen, pa je i povlačenje teklo u metežu, bez jedinstvene zapovjedne koordinacije.
Kolona se mukotrpno kretala. Put kojim se povlačila bio je zakrčen mnoštvom ljudi, opreme i stvari, vladao je opći metež, stanje je bilo kaotično. Na istomu smjeru povlačenja izmiješali su se vojnici i civili a to je vojne postrojbe činilo neučinkovitima. Kolona se pretvorila u gomilu ljudi i stvari, vojnika i civila, žena, djece, staraca i starica, iznemoglih od umora, gladi i žeđi, kamiona, zaprežnih kola s konjima i volovima, odbačene razno-razne opreme i stvari itd. U povlačenju su bile i zaostale njemačke postrojbe, slovenski domobrani, srpski Ljotićevci i četnici. Kolona u povlačenju bila je duga oko 50 kilometera. Čelo kolone dolazi pred Celje 9.svibnja. Rat u cijeloj Europi je završen a na prostoru od Celja do granice sa Austrijom počinju se voditi žestoke borbe – „rat poslije rata“. HOS se ne žele predati jedinicama JA bojeći se odmazde. U teškim borbama dobar dio postrojbi HOS-a uspjeva se probiti u Austriju i na Blaeburškom polju predati Englezima, no uzalud. Predaje se i grupacija koja se nije uspjela probiti u Austriju. Englezi su razoružane pripadnike HOS-a i civile sa Blaeburškog polja izručili jedinicama JA. Počinju masovni pokolji, oni koji su preživjeli marširaju u dugim kolonoma smrti širom ex Jugoslavije. Taj put zarobljenika nazvan je „Križni put“.
Priča koja slijedi, priča je malog, običnog čovjeka zahvaćenog vihorom rata, sudionika i svjedoka tragičnih događaja.
Sjećanja Stanka Miličića
Početkom travnja 1945. 2. Gorski zdrug, čiji sam bio pripadnik, nalazio se na širem području Konjica. Stiglo je naređenje za povlačenje pa smo se zajedno sa Njemačkim postrojbama preko Kiseljaka i Busovače uputili sjeverno, uz rijeku Bosnu, prema Slav. Brodu. Čim su zadnje postrojbe prešle most Nijemci su ga porušili. Tu smo se zadržali dva-tri dana pa su krenuli dalje, no jedan ustaški odred („Rajkovci“) nije se htio dalje povlačiti već se utvrdio u Prudu i čakao dolazak partizana.
U Rešetarima sam sreo Tunu Lukačevića- Luceni i Tinu Benaković koji su za potrebe HOS-s zaprežnim kolima prevozili ratni materijal. Sa svojima kod kuće nisam imao kontakta pa sam od njih saznao da mi je otac poginuo, kako su rekli od zalutalog metka, dok je išao na vodenicu. Ta me je vijest raztužila, bio sam blizu kuće a nisam mogao otići jer se povlačenje nastavljalo prema Kutini i dalje prema Zagrebu.Prošavši Zagreb našli smo se u Zaprešiću odakle je bio naš suborac Siročić Milan. Njegov otac je pozvao cijeli naš vod vezista kući, zaklao je ovna i lijepo nas počastio, no nije imao vina.Rekao nam je kako blizu ima neki državni vinski podrum pa smo se sa posudama koje su nam bile pri ruci uputili tamo. No, čuvar nam nije htio dati ni kapi jer to je državna imovina, očito nije znao što se događa.Govorili smo mu; kome čuva vino, poglavnik je napustio Hrvatsku, partizani su u Zagrebu, Radio Zagreb pozdravlja slušatelje sa „smrt fašizmu“, država propada a on zapeo pa neda vino. Čuvši to popustio je i dao nam da nosimo vina koliko god smo mogli ponijeti. Sljedećih mjeseci nismo bili te sreće.Krenuli smo dalje prema Sloveniji. Već na samoj granici sa okolnih brda po nama su počeli pucati slovenski partizani. Na čelo kolone dolaze legionari generala Bobana i čiste put koloni prema Celju. Sve mladići, okretni i borbeni, kad se odakle pripuca slete se i rastjeraju partizane tako da do Celja više gotovo i nije bilo napada.
Događaj u Celju – Max Luburić;
Ušli smo u Celje i uz cestu čekali daljnje zapovjedi, bio je opći metež. Odnekud je cestom dojurio mali crni auto -kao Fićo- a u njemu smo prepoznali Maxa Luburića. Auto je stao pred nekom velikom zgradom koja se činila kao škola, tu su bili partizani, nešto se pregovaralo sa njima o prolazu prema Dravogradu. Luburić je ušao unutra. Nije mi poznato što se događalo samo poslije negog vremena u zgradu je uletjelo petnaestak ustaša u crnim uniformama sa noževima u rukama, nije se pucalo a partizani su sa kata skakali i bježali iz zgrade. Luburića su izveli van, sjeo je u auto i odvezao se. Kolona je krenula dalje, prema Dravogradu.
Dravograd
Stigli smo u Dravograd no dalje se nije moglo, dva dana prije ustaše su žestokim napadom uspjele probiti partizanske linije i probiti se u Austriju. No obruč oko nas ponovno je bio zatvoren, dočekale su nas Bugarske jedinice u sastavu Crvene armije, partizani i Englezi. Čekajući rasplet odnekud se pojavio kamion pun NDH kuna, istresli su ih i zapalili.
Ja sam prišao vatri i izvadio nekoliko svežnjeva nagorjelih novčanica među kojima je bilo i dosta neoštećenih, sve novčanice po pet tisuća. Stavio sam ih u ruksak a kasnije su mi dobro došle. Sutradan prišli su nam partizani, po govoru bih rekao Slavonci, kratko su nam rekli „rat je gotov, idete kući“. U tom metežu naiđem na Matu Vincetić-Piljeni i nas se dva zaputimo kući. Putem naiđemo na napuštenu zapregu, nigdje nikoga, a mi sjednomo i u kolima nastavimo dalje. Činilo se lijepo, eto vratićemo se kući, no nije dugo potrajalo.
Kod Sloven Gradeca zaustavila nas je partizanska patrola i otjerala u sabirni logor. Hrana koju smo imali sa sobom bila je na izmaku, počela su maltretiranja i ubijanja. Nakon nekog vremena počela se formirati kolona – četverored i krenuli smo nazad, u Hrvatsku. Putem smo naišli na još Štitaraca; Šima Lukačević-Gregić, Joso Martinović, Marijan Džojić, Ivan Dominković-Karlin, Ivo Martinović, Mato Spajić, Pejo Burdić, Marko Bikić i Nikola Reljanović. Putem smo se držali skupa i čela kolone, sve koji su zaostajali na začelju bez milosti su ubijali.A bilo je puno iscrpljenih, od dugog marširanja zadnjih mjeseci rata, bolesti, rana, gladi i žeđi.
Sveta Nedjelja
U Svetoj Nedjlji kolonu su dočekali mjesni stanovnici, jako su nas tukli, poljevali vrelom vodom i svakojako maltretirali. Kolona je zaobišla Zagreb i prolazila kroz Veliku Goricu, i tu su nas dočekali i tukli nas, posebno se isticao neki krupni čovjek sa štapom koji je najžešće udarao. Tako je udario i nekog omanjeg čovjeka a ovaj mu je odgovorio„ i ti si bio samnom ustaša i zaklao si babu zbog dukata“. To su čuli partizanski stražari, odmah su ga uhitili i odveli, neznam što je bilo sa njim.
Dolazak u Sisak:
U Sisku su partizani okupili zarobljenike.Bilo nas je jako puno, na tisuće, neznam točno. Tu su nas počeli razvrstavat; na ustaše, časnike, dočasnike, domobrane.
Partizani su prozivali časnike da se jave, obećavali su im službu u partizanskoj vojsci jer im tobože treba iskusnih časnika. Mnogi su se javljali. Među nama Štitarcima Marijan Džojić je bio dočasnik – vodnik pa se htio javiti a ja sam ga odgovarao, šuti i nejavlja se.Isto tako kad su prozivali ustaše, Pejo Burdić se htio prijaviti, na sebi nije imao ustašku uniformu već neke dronjke domobranske uniforme, što je u kaosu zadnjih ratnih mjeseci bilo normalno. I njega sam odgovorio; sjedi i šuti. Navečer istoga dana u blizini su se čuli rafali, mi smo to gorko prokomentirali „evo partizani našima dile činove“. Sve prijavljene ustaše i časnike su pobili.
Preživjele su podjelili u dvije skupine, koji su bili rodom i Bosne i Dalmacije uputili su prema Bosni a nas ostale prema Daruvaru.
Daruvar
Pred Daruvarom iz kolone je uspio pobjeći domobranski stanik Agičić, preživio je razvrstavanje i nekom zgodnom prilikom uspio pobjeći.Preživio je rat a poslije je u Vinkocima radio u osiguravajućoj kući (DOZ). U Daruvaru su nas stjerali na vašarište. Sa nama je bio i županjac, domobranski satnik Šinka – preživio razvrstavanje u Sisku, a sada su ga partizani glasno prozivali; „Šinka, javi se, Šinka“, no on je mirno ležao i pravio se da spava. Tek kad je po glasu prepoznao svoga rođaka koji je bio u partizana, javio se.
U Daruvaru je od iscrpljenosti i gladi nažalost umro Ivan Martinović, nismo mu mogli pomoći.
Od gladi i iscrpljenosti tad ih je umrlo 20-tak.
Mi smo se nekako snalazili, ja sam u ruksaku imao nešto hrane i koječeg drugog, Mato Vincetić-Piljeni je cijelim putem nosio kotlić a Šima Lukačević-Gregić sjekiricu, osim što je nama bilo od koristi, posuđivali smo i drugima iz kolone u zamjenu za malo hrane.
Bilo je vrijeme kopanja kukuruza pa su seljaci iz okolice dolazili i tražili radnu snagu. Neke su odvojili pa su otišli raditi, među njima je bio i Marko Bikić. Neko vrijeme su radili u polju a poslije su ih odveli u ured nove partizanske vlasti dali im propusnice i pustili kući.
Za boravka u Daruvaru nekom zgodom u blizini crkve sreli smo Ivu Dominković, Štitarca-partizana. Porazgovarali smo, dao nam je nešto hrane i više se nismo sreli. Kolona je išla dalje, prema Pakracu.
Kraj 1. dijela
