Od Dravograda do Sjenice; Križni put Stanka Miličića Dio II
Pakrac
Nije bilo hrane, glad i iscrpljenost uzimali su danak, cijlim putem nemilosrdno su ubijali one koji su zaostajali. U Pakracu su nas stjerali u dvorište neke pilane. Bili smo gladni. Zamolio sam neku ženu da nam donese nešto za jelo. Vratila se i donjela pola vreće kukuruznog brašna. Ja sam joj u zamjenu dao svilu od padobrana koju sam u ruksaku nosio još iz Bosne. Žena je bila zadovoljna razmjenom. (Njemci su srušili engleski bombarder, dvojica iz posade su doskočila, jedan se zakvačio za drvo a četvrtom se nije otvorio padobran, bio sam u blizini pa sam uzeo komad padobrana).
Nešto kasnije među nas došao je neki lokalni partizan i pitao imali li tko šivaćeg konca. Ja sam u ruksaku imao vojni komplet konaca za održavanje uniforme pa sam mu to dao a on je za uzvrat donio naramak luka i češnjaka. Stražari koji su nas sprovodili negodovali su; „što bre žališ bandu“. Sad smo imali čime začiniti ono kukuruzno brašno. Dobro su došle i one nagorene kune sa Dravograda. Ivan Dominković-Karlin bio je najmlađi među nama pa je upoznao neke mlade djevoke, kroz žicu smo im dali kune i zamolili da nam kupe nešto hrane.
Vratile su se sa cigorijom-divkom „ Zora“. Nastavili smo put prema Lipku.
Lipik
Dotjerali su na na ergelu, u ograđeni dio. Hrane nije bilo svako se snalizio kako je znao i umio. Izvan ograde nalazio se bunar pa su nas čuvari puštali da u oranijama nosimo vodu za piće.
I ja sam bio među nosačima. Noseći vodu na drugoj starni vidio sam krave, nekako sam se iskrao i podojio jednu u vojničku porciju koju sam ponio. Vratio sam se pa smo od od divke, mlijeka i kukuruznog brašna skuhali kašu i pojeli. Zamalo me je dojenje došlo glave. Stražari su uhvatili jednoga koji je isto podojio kravu pa su počeli istraživat i tako su došli i do mene.
Naš sedam, koji su dojili krave, svezane su doveli pred upravnu zgradu ergele gdje je bila komanda. Postalo je vrlo ozbiljno, neka sisata partizanska djevojčura sa Javor planine u Srbiji o kojoj se svašta govorilo, došla je i zaprijetila nam strjeljanjem, – “banda pije belu kafu„ –govorila je. U međuvremenu je stigao neki visoki partizanski oficir, stasit čovjek, šuteći je prošao pokraj nas i ušao u komandu. Mi smo i dalje svezani čekali i strepili što će biti sa nama. Krenulo se dalje, pored nas je prolazila kolona, a blizu je stajao i taj visoki partizanski oficir, naišao je i Mato Vincetić i doviknuo mi da je ponio moj ruksak a ja sam mu odgovorio da mi više neće trebati. To je čuo i partizanski oficir, okrenuo se prema stražarima i upitao tko smo mi i zašto smo vezani. Odgovorili su mu da smo kradom podojili krave i da će nas zbog toga strjeljati. Kad je to čuo, izderao se na stražare „zbog toga ćete strjeljati ljude, puštaj ih odmah“. Stražari su nas hitro odvezali i mi smo se priključili koloni. Hodali smo dalje, prema Bjelovaru.
Bjelovar
U Bjelovaru su nas zatvorili u vojarnu. Tamo su nam dali svakome po mali okrugli kruh i porciju graha bez zaprške. Teror nad nama malo je popustio.
Tih dana su počeli puštati starije od 1910. godišta, Šima Lukačević-Gregić je bio 1909. pa su ga pustili kući, nadugo zatim puštali su i najmlađe mobilizirane u HOS rođene 1928. godine, tako je kući pušten Ivan Dominković-Karlin. Naša se štitarska „postrojba“ polako osipala. Nas koji smo ostali ukrcali su u stočne vagone. Čekali smo transport, nismo znali kuda idemo.
Vlak je krenuo i nakon dosta vremena zaustavljen je na sporednom kolosjeku, neznam gdje smo bili, tu smo čekali nastavak transporta.
U čekanju začuli smo ženski glas kako viče; „imali tu Štitaraca“, nemalo smo se iznenadili kad smo vidjeli Mandu Dominković, mamu Ivana Dominkovića koji je netom pušten a ona to nije znala i pošla ga je tražiti. S njom su pošle i moja mama Ana Miličić, Jose Martinović mama, Marija Martinović i sestra Mate Vincetić – Mara. Donijele su nam hrane ali kući nismo mogli. Nastavili smo vlakom prema Vinkovcima.
Vinkovci
Došli smo posve blizu kuće. Razmišljao sam o bjegu ali me je sprovodnik vlaka – partizan, čovjek sa Žumberka odgovorio.
Rekao mi je; pored mene možeš ići ali doma nije sigurno, hvataju odbjegle vojnike i ubijaju. Tako sam odustao od svog nauma.
Vlak je nastavio voziti prema Beogradu a onada prema Užicama.
Užice
Po dolasku u Užice tragična smrt zatekla je našeg sprovodnika u vlaku. Upetljao se sa neke dvije Srpkinje koje su ga optužile da je nas, zarobljenike, namjeravao odvesti u četnike. Ubrzo je strijeljan. Poslije toga nemilog događaja pješice smo se uputili prema Užičkoj Požegi i Ivanjici. Tamo se gradila neka energana, mi smo u početku kopali temelje. Ja sam kasnje prebačen u obližnji kamenolom, tamo sam sa bor-mašinom bušio rupe u stjeni za miniranje.
Došli su nam u posjete naši iz Štitara, donjeli su hrane a mogli smo i pisati pisma.
Nakon nekog vremena odvojili su stotinjak ljudi, samnom i Matom Vincetić, i uputili u Sandžak u mjesto Sjenicu.
Sjenica – Priboj – Prijepolje
U okolice Sjenice, uz cestu, nalazilo se mnoštvo oštećenih njemačkih kamiona i drugih vozila. Tuda se povlačila Njemačka vojska iz Grčke a tukla ih je saveznička avijacija i to gadno. Tamo se nalazilo i desetak njemačkih vojnika-zarobljenika, valda su bili mehaničari jer su rukovodili poslom oko rasklapanja vozila. Djelove teško oštećenih vozila skidali smo i postavljali na ona manje oštećena i tako ih dovodili u vozno stanje. Poslije su odvojili nas desteak, dali nam pile, sjekire i konje sa samaraom te odveli u šumu gdje smo u brdima sjekli drva i konjima spuštali u dolinu. Jednom prilikom kradom smo sa nekom starijom ženom zamjenili tovar drva za 3-4 litre rakije. Radeći po šumama zašli smo i u Crnu Goru. U nekom selu vidjeli smo Crnogorce kako igraju kolo i to nam je bilo vrlo neobično. Igrali su u krugu, muški i ženski, a jedan par je bio u sredini kola, skakali su u tome krugu a muški se sve zalijeće prema djevojci i „ruči ko vol“; valda se kod njih tako ofiralo.
Pod kraj rujan pješice smo se vratili u Užice. Nedugo pošto smo se vratili stigla je naredba: idete kući. Posjeli su nas na vlak i pravac Vinkovci. Kući sam došao 28. rujna 1945 g.
Prilozi;
1. O kazivaču;
Stanko Miličić-Paveni (u Štitaru poznatiji kao Stanka Paveni) rođen 1922. godine u Štitaru gdje i danas živi, po zanimanju poljoprivrednik.
Mobiliziran je 1942. godine, služio je u 2. Gorskom zdrugu, 2. Gorska pukovnija, 3. bojana, vod za vezu. Zapovjednik zdruga bio je pukovnik Božidar Zorn. Stožer Zdruga bio je u Konjicu. Djelovi Zdruga bili su raspoređeni na području od Konjica do Sarajeva.
Križni put Stanka Miličića – karta
Crvena crta- put povlačenja HOS-a Plava crta – „Križni put“
3. Fotografije;
Na želj.kolodvoru u Jablanici
Odmor
Motociklista
Na terenu negdje u Bosni; u sredini Stanko Miličić
4. Kronologija događaja;
travanj 1945
– počinje bitka za Berlin
– Crvena armija napreduje prema Beču
– povlačenje Njemačke grupe armija „E“ sa jugoistoka Europe
29. travnja
– kapitulacija Njemačkih snaga u Italiji
30.travnja
– Hitler izvršio samoubojstvo
svibanj 1945
5/6. svibnja
– počinje povlačenje HOS-a i civila u pravcu Celja ( procjene od 300.000 do 500.000 ljudi )
7. svibnja
– Njemačka kapitulirala
8. svibnja
– predaja zaostalih jedinica Njemačke grupe armija „E“, neke jedinice ( „SS“ ) odbijaju položiti oružje i pod borbom se probijaju prema Austriji
9. svibnja
– završio rat
– kolona HOS-a i civila stiže pred Celje, stanje je kaotično
9/10 svibnja
– pregovori HOS-a i slovenskih partizana oko prolaza kroz Celje, partizani zavlače pregovore, pregovarači HOS-a prijeti paljenjem Celja
– počinju borbe snaga HOS-a i JA i slovenskih partizana, iz sat u sat sve žešće
12.svibnja
– nadolazeće snage JA zatvarju obruč oko HOS-a, vode se žestoke borbe
13/14. svibnja
– teške borbe Snaga HOS-a i JA na prilazima Austrijskoj granici
– čelne jedinice HOS-a (ustaški veterani Crne legije, Ustaške obrane i Poglavnikova tjelesnog zdruga ) razbijaju snage JA i probijaju obruč
15.svibnja
– do kraja dana u Austriju je prešlo oko 60.000 – 70.000 vojnika HOS-a i civila
– istoga dana Slovenska 14. divizija na cesti između sela Poljane i Bleiburga presjekla je daljnje povlačenje HOS-a i pratećih civila, mnoštvo vojnika i civila ostaje opkoljeno na slovenskoj strani.
-predaja HOS-a oko Dravograda
15/16.svibnja
– predaja HOS-na Bleiburškom polju
17. svibnja
– OZNA počinje sa masovnim likvidacijama zarobljenih vojnika HOS-a i civila
– formiraju se kolone zarobljenika i kreću natrag u Hrvatsku, tijekom puta neprestano se vrše likvidacije zarobljenika
Cjelovito svjedočenje u .pdf formatu možete skinuti klikom na
Priredio;
Mato Dominković
20.01.2014. g.
