Slika: Nabijanje turskih zarobljenika na kolac (drvorez, Markus Ayrer, oko 1499; kolorizirana verzija).
U jednom starom zapisu sam naišao na podatak kako su županjski serežani četiri dana po velikom snijegu i hladnoći tragali za turskim špijunom Koji je zapažen od lokalnih seljaka u šumi Rastovica između Županje i Babine Grede. Špijun je uhvaćen i otpremljen u Babinu Gredu gdje je podvrgnut ispitivanju a potom i u Brod gdje je smaknut.
u to vrijeme obje strane su imale veliki broj špijuna koje su slale kako bi prikupljali podatke o kretanjima vojnih ophoda stražarnicama i položajima. Ako trenutno nije bilo nekih vojnih akcija špijuni su se koristili kako bi izvidjeli situaciju za pljačku okolnih sela. Naravno da su zbog tih svojih aktivnosti bili vrlo omraženi i vrlo strogo i okrutno kažnjavani. Vrlo često i okrutnom smrču. Ali ne uvijek. Ponekad bi graničari uhvaćene zarobljenike ostavljali žive i mijenjali za svoje ili davali za otkupninu. To je bilo uobičajeno za one imućnije. Turci nisu bili tako milosrdni prema našima. No postojao je jedan iznimak koji je cak hrvatski sabor donio i strogo provodio a tice se martologa ili akinđija koji su bili toliko svirepi prilikom upada u hrvatske krajeve da su ih ubijali najsvirepije što se moglo, postoji zabilježaka da su ih čak pekli žive . Možemo zamisliti čime su to zaslužili. Navodno je ban Erdedy osobno prisustvovao tim kažnjavanjima.
U izvorima se vrlo rijetko – i doista iznimno – spominju prava osobna imena zaposlenih špijuna budući da se trudilo sačuvati njihov identitet. Poslodavac je špijunu morao jamčiti da njegovo ime neće zapisivati niti izgovarati u široj zajednici niti u bilo kojem društvu. U pismima su se za špijune koristili unaprijed korišteni pseudonimi – najčešće po imenima svetaca (sveti Toma, sveti Zaharija, sveti Mihael i slično) –ili jednostavne konstrukcije kao: „od mog špijuna u Bosni, Turskoj, Ugarskoj; od mog glavnog špijuna; od moje tajne osobe koja javlja u Križevcima, Ivaniću, Koprivnici, Đurđevcu”.
Razloga za anonimnost bilo je na pretek. Naime, hvatanje špijuna otvaralo je cijeli niz problema – s jedne strane neprijatelj ga je mogao regrutirati u svoje redove te bi donedavni špijun postao dvostruki špijun. Ako bi Osmanlije otkrili aktivnog kršćanskog špijuna on bi ili bio pogubljen bez oklijevanja ili mu je ponuđena nagrada za ‘dvostruku igru’. Ova ‘dvostruka igra’ – dvostruka špijunaža – bila je u osnovi jednostavna: špijun je trebao nastaviti nesmetano slati informacije svojim kršćanskim poslodavcima, ali samo one koje bi Osmanlije odlučili. Istodobno, putem svojih kontakata na kršćanskoj strani, špijun se trebao raspitivati o starom poslodavcu – kršćanskim aktivnostima, vojnoj snazi, vještinama i ostalom, te javljati novosti Osmanlijama.
S druge strane, po same špijune puno gore, njihov život ili život njihovih obitelji mogao se naći u ozbiljnoj opasnosti. Tako su se s vremenom na habsburškoj strani, zbog uspješne osmanske aktivnosti, veoma postrožila pravila. Vlasti su obećavale novčane nagrade za zarobljene zloglasne osmanske špijune i vodiče. Zarobljeni špijuni nisu bili pošteđeni. Kada je takva osoba uhvaćena, prvo je bila podvrgnuta mučenju, a zatim pogubljena. Najčešći načini smaknuća bile su tzv. ‘motke’: nesretnika su nabijali na naoštreno i oguljeno malo deblo ili posebno pripremljenu motku; ili su ga – u nekim slučajevima – utapali. Takav surov tretman imao je naravno psihološki učinak na prisutne vojnike, kako bi se ulio strah za potencijalne ‘prebjege’, ali i istaknula važnost hvatanja opasnih neprijatelja. Sve u svemu okrutnost je bila česta popratna pojava s obje strane.
