Te davne 1957. godine, nagli gospodarski razvoj Županje je bio u punom zamahu. Već tada se vidjelo i znalo da će dotadašnje selo Županja prerasti u značajan i lijep gradić. Šećerana koja je tada bila najveća i najmodernija u cijeloj Jugoslaviji radila je punom parom. Uz mljekaru, mlin i silose, počeli su se podizati temelji velikog kombinata koji će idućih godina doprinijeti do naglog uspona i razvoja. Od krvavog svjetskog rata tek je prošlo 12 godina i svakodnevni život je bio impregniran tekovinama revolucije i narodnooslobodilačkom borbom. Tadašnja socijalistička vlast nije propuštala niti jednu priliku da bi veličala i spomenula svoju ulogu u životima novih jugoslovena. U duhu komunističke ideologije polako ali kontinuirano ukinute su tradicionalne narodne svetkovine a neke nove uvedene u velikom broju. Pa tako tada smo imali Dan republike, Dan borca, Dan mladosti, dan pobjede… Ukupno SFRJ je imala četiri državna praznika, osam republičkih i 26 značajnih datuma. U prosjeku svakih 10 dana obilježava se nešto.
Takvi spomen dani u pravilu su se koristili za miting govore, presecanja koje kakvih crvenih vrpci i otvaranja koječega. Pa tako je i te 1957. godine odlučeno da će se centralni dio proslave 27. srpnja Dana ustanka Hrvatske na području vinkovačkog kotara održati u tada vrlo prosperitetnoj Županji.
Osim pompoznih govora i sjata svih lokalnih političara, oprostite, funkcionera, i onih koji bi to željeli biti, odlučeno je da bi za moral društva vrlo korisno bilo otkriti i neki spomenik.
Tako i bi. Dana 27 srpnja 1957 godine oko 2.000 žitelja Županje, mnoštva školske djece i lokalnih političara, u gradskom parku koji danas nosi naziv Park 131. brigade, otkriven je monumentalni spomenik kosturnica Borcu-partizanu nad grobnicom u kojoj je sahranjeno dvadeset boraca, koji su sudjelovali u oslobođenju Županje. Spomenik je podignut u centru Županje u parku nasuprot tadašnjeg Doma a danas Kina Mladosti i predstavlja arhitektonsku cjelinu s kamenom stijenom u podnožju, na čijem vrhu stoji borac s puškom u ruci iza kojega se diže visoki obelisk od bijelog mramora s petokrakom na vrhu. Spomenik je rad kipara Nikole Kečanina a na izradi je surađivao i Županjac Josip Osvald.
Jedan interesantan detalj upadao je u oči svakom tko je imalo bolje zagledao spomenik. Naime, dok desnom rukom Partizan pridržava pušku u ramenu lijevom rukom koja je okrenuta prema nazad to jest istoku, pokazuje tri prsta!
Službeno objašnjenje tada bilo je da Partizan pokazuje tri ofanzive koje je preživio. Međutim, u hrvatskom narodu uzdignuta tri prsta imaju daleko drugačiju simboliku i nisu rado viđena. Možda je i to jedan od razloga zašto spomenik nije bio baš omiljen među županjcima i zašto je početkom rata 1991. miniran od nepoznatih počinitelja.
Priču u spomeniku nastavljam još jednim vrlo interesantnim dodatkom. Kao što sam napisao spomenik je bio grobnica u kojoj su položeni posmrtni ostaci 20 Partizana koji su poginuli prilikom oslobođenja županjskog kraja. Međutim izgleda da to baš nije tako točno.
Naime, Mato Dominković krenuo je tragom nesretne sudbine Štitarca I.B. koji je tijekom II. Svjetskog rata služio u postrojbi Wermachta, bio je Njemački vojnik. Pred kraj rata, negdje u ožujku 1945.g., njegova postrojba nalazila se u Otoku na obrambenim položajima u iščekivanju ofenzive jedinica JA na Srijemskom frontu. Nekako je ishodio jednodnevni dopust i došao kući u Štitar. Rat je išao kraju, bilo je samo pitanje vremena konačnog sloma Njemačke. U takvim okolnostima odlučio je spašavati živu glavu, nije se vratio u postrojbu misleći kako ga niko neće tražiti. Odbacio je uniformu i obukao civilno odIjelo. Međutim, Wermacht, iako pred slomom još uvijek je organizirana i disciplinirana vojska. Iz Otoka šalju patrolu u Štitar koja uhićuju neopreznog I.B. Do Otoka nije stigao. Na puto između Gradišta i Otoka, kod stana Mate Suvara, Nijemci su ga strijeljali i zakopali. Stanari su tome svjedočili. Znali su samo da je tu pokopan civil, valda antifašista, pogubljen od Nijemaca. Tako je završio životni put I.B.
Poslije rata obitelj I.B. nekako je doznala kako je skončao i gdje počiva. I vlasti su imale saznanja o tome, ali ne baš točna i potpuna. Prilikom gradnje spomenika borcu-partizanu u temelje spomenika položeni su posmrtni ostaci dvadesetorice partizana. Među njima se našao i I.B.. Ondašnja vlast je zbog nedovoljnih i netočnih informacija exhumirala posmrtne ostatke I.B. i položila ga u spomen grobnicu zajedno sa osloboditeljima Županje. Obitelj I.B. znala je za to ali zbog straha nisu ništa govorili.
I.B. imao je sestru koja je bila udana u Bosnu. Po izgradnji spomenika, kad god bi došla u Županju stala bi pred spomenik, prekrižila se i molila za pokojnog brata. Vrlo malo je ljudi znalo zašto se moli pred spomenikom, no za ono vrijeme bio je to posve neobičan prizor; Molitva pred partizanskim spomenikom !!!!!!.
Zoran Lucić
One Comment
zupanjac22
Do danas ostade misterija koji debili su digli ovaj spomenik u zrak?
Gdje su ga preprodali kao vrijednu sekundarnu sirovinu?
To su neki veliki “domoljubi” bili. Uzmi drustvenu imovinu, unisti i stavi u svoj dzep.
Poslije se busaj u junacka prsa hrvatska.
Zacetnik tajkunske privatizacije u maniri hdz-a koja nam je toliko “dobroga” donijela.
O sramoti unistavanja spomenika prvoj nogometnoj lopti pok. prof. Hermana na trgu suvisno je govoriti.
Ta sramota ce ostati zapamcena u povijesti. Ostat ce zapamceni i idioti koji su unistavali spomenike.
Ostat ce jos dugo kao podsjetnik sveopcoj sramoti onaj ruzni kicasti spomenik (bez ikakvog utkanog daska umjetnosti i strucnosti) borcima palim u zadnjem ratu da nas podsjeca svojim kicom na srozavanje svih standarda i opcu osrednjost u svemu sto se radi u samostalnoj hrvatskoj.