„Moj život je tek jedna kap u beskrajnom oceanu. A opet, što je ocean, nego mnoštvo kapi?“
― David Mitchell, Atlas oblaka
Stavim prst u pjenušavu vodu i poližem ga. Slanoća se mreška na mojim usnama, klizi po nepcu i spušta se niz jezik. Skupim usta i progutam slinu pomiješanu s morem. Iznad moje glave visoki borovi glasno cvrče, njihove iglaste grane pjevaju morsku pjesmu. U daljini bijelo jedro razdvaja obzor na dva azurna akvarela prošarana tankim bijelim linijama. Jedan galeb zakrešti i brzo odleti, a ja sjedim na obali s tabanima u vodi i nepomično gledam kako valovi donose i odnose tople sunčeve zrake. Zlatne ribice plešu na pjegavim obrazima nepoznate djevojčice u plićaku, razbijaju se u brižnim očima njene majke i progovaraju grubim tonom njemačkog jezika iz usta njenog tate.
– Ako staviš prst u more, dotaknut ćeš cijeli svijet. – riječi mog tate prostruje između mojih ušiju.
Umočim prst u slanu vodu još jednom, sklopim oči, srce mi se otisne s obale i otplovim daleko, daleko. Sve do rta Dobre nade. Kao dječak Iteo prelazim nevidljive granice, plovim morem i spajam svjetove.
Voljela bih da su moji roditelji sa mnom poput roditelja pjegave djevojčice, ali nisu. Na školskoj sam ekskurziji, imam devet godina i prvi put vidim more.
Na putu do hotela znatiželjno promatram drveće, cvijeće i kamenje. Ovaj kaktus u vrtu ispred prostrane blagovaonice najveći je kaktus koji sam ikad vidjela. Visok je preko dva metra, njegovi plosnati listovi veći su od moje glave i ima iglice dugačke kao moj kažiprst. Uske su i oštre kao šivaće igle na singerici koju koristi moja sestra. Mama je rekla da mi treba nova ljetna odjeća, pa mi je sestra sašila bermude i majicu s kratkim šišmiš-rukavima. Materijal sam birala sama, neobičan plavi uzorak prošaran tamnoplavim crtama i ljubičastim krugovima. U svojim novim hlačama i majici izgledam kao pjevačica Lidija iz Srebrnih krila na jednoj slici koju sam vidjela u časopisu Studio i to me silno veseli.
Ručamo faširane šnicle i pire krompir. Sva su djeca uzbuđena i dječji žamor odjekuje prostorijom glasnije od metalnog tupkanja noževa i vilica po bijelim keramičkim tanjurima. Nakon ručka jurimo u svoje sobe, otvaramo putne torbe i presvlačimo se u kupaće kostime, iako ćemo tek za sat vremena ići na prvo kupanje. Staza koja nas vodi do plaže je strma i vijugava, ali nitko od nas djece se ne obazire na primorski krajolik. Noge nam hodaju u ritmu morskih valova i hrle k obali. Sramežljivo se skidam na plaži i neprestano se osvrćem oko sebe i provjeravam gleda li me Željko, zatim brzo navlačim na ruke plastične jastučiće za plivanje i ulazim u vodu. Topla je i mirisna. Podsjeća me na onu maminu kuhinjsku staklenku u kojoj drži sol. Djeca iz mog razreda zajedno sa mnom se dinstaju u morskoj pjeni, skiče i cvile, prskaju se i dobacuju loptom. Nekoliko starijih dječaka iz sedmog i osmog razreda uzbuđeno se došaptava, međusobno si namiguju i izmijenjuju tajne signale. Pratim pogled njihovih razgoračenih očiju. Promatraju crnokosu djevojku, turisticu koja je sigurno maturantica srednje škole ili možda već ide na fakultet, u bijelom dvodjelnom kupaćem kostimu. Tamni koluti strše ispod gornjeg dijela njenog oskudnog kupaćeg kostima, a osmaši se tiho hihoću. Rumene im se obrazi, nekima od njih čak i uši. Neugodno mi je i njihova znatiželja me zbunjuje, pa se udaljavam od njih polako plivajući u vodi do pupka. Zapravo, ne znam plivati, pa mlatim rukama oko sebe kao ptić poletarac, dok koračam po kamenom dnu u svojim plastičnim svijetloplavim sandalama. Konačno se dovoljno udaljim od pubertetskih šala i sjednem u plićak. Voda mi je do vrata i svake druge sekunde more mi dotakne rub uha ili me poškaklja po nosu. Prstima prebirem po sitnom kamenju na dnu, tražim prazne školjke, lijepo mi je i baš uživam, ali odjednom, osjetim neko peckanje po tijelu. Sjela sam pored vlasulje i opekla bedro. Uplašeno bježim iz vode i počnem čeznuti za savskim pijeskom. U Savi nema ovakvih žučkastih crvića. U Savi čak ni riječni rak neće te nikad namjerno uštinuti svojim dugačkim kliještima.
Jedna učiteljica mi je odmah pomogla oko ozljede i isprala ju alkoholom. Crveni plikovi pulsiraju i svrbe me, ali ne smijem ih dirati, pa sjedim u hladovini, mrštim se i trpim bol. Zašto sam baš ja morala biti dijete koje će ovako neslavno provesti svoj prvi dan na moru? Sutra se tom dijelu plićaka neću ni približiti, čvrsto odlučim i zagledam se u plavetnilo. Nema mu kraja. Kao da je cijeli svijet jedna velika paleta u ruci nekog nevidljivog slikara. Malo sive boje za kamenje i bijele za oblake i pokoju pticu, nekoliko ružičastih točkica za ljude, ljubičastih za cvjetove bugenvilije, zatim desetak poteza kistom sa zelenom bojom za drveće, a sve ostalo je obojio u bezbrojne nijasne plave.
Kasnije, poslije večere, u sobi sam s najboljom prijateljicom Majom. Idemo u isti razred, sjedimo zajedno u klupi, odlične smo učenice, uživamo biti literati i vježbati nastupe s našom učiteljicom Anicom Pešić. Obje volimo životinje, ali najviše volimo s dlana jesti narančasti prah Cedevita vitaminskog napitka. Naša soba se nalazi na drugom katu i ima balkon s kojeg se vidi cijela uvala. Na stalku za veš stoje naši ručnici za plažu i kupaći kostimi, a nas dvije ležimo svaka u svom krevetu, tiho šapućemo i smijuljimo se, sve dok obje ne zaspemo. Sanjam živopisne snove, ali se ujutro ničega ne sjećam, jer sam zaspala beskrajno iscrpljena od dugotrajne vožnje autobusom i žarnjaka žute vlasulje i umorna od sreće.
Idućeg jutra doručkujem sendvič namazan margarinom. Tanki okrugli komad salame skriva se iza listića sira na kojem su raspoređena tri komadića tanko narezanog kiselog krastavca. Željno žvačem i brzo gutam zalogaje, gusta smola polako klizi niz crnogoričnu koru, nježni lahor njiše dugačke prozirne zavjese na prozorima blagovaonice, a u daljini blista žuta kugla iznad valova. Između zvukova dječjih glasova i mrvljenja hrane pod mojim zubima slušam kako me veliko plavetnilo doziva.
*******
Moj prvi susret s Jadranskim morem, tim dugačkim zaljevom Sredozemnog mora koji se proteže između Balkanskog i Apeninskoga poluotoka do Otrantskih vrata na jugoistoku, zbio se prije više ljeta nego što bih to, možda, voljela priznati, ali protok vremena nije umanjio značaj mora u mojim mislima. Jedna od ljepših metafora za život upravo je more. Književne slike kojima opisujemo sreću i nesreću ljudskog postojanja pune su kapljica morske vode, nemirnih valova i tajanstvenih oceanskih dubina. Čak i u svakodnevnom razgovoru riječ more označava obilje, a citat jednog od mojih najdražih autora stoji na samom početku ove male priče s posebnim razlogom. On je moj prst umočen u internetsko more, mali podsjetnik da smo kapi istog mora.
Naši životi možda se razlikuju po obliku, duljini i širini kao što se jedna morska uvala razlikuje od druge uvale, ali svi zajedno plešemo na valovima iste tajanstvene pučine i u našoj nutrini skriva se blistavi biser zajedništva.
Viktorija Majačić