Sjećam se kad sam Te prvi put vidjela. Imala sam sedam godina i u naručju držala tromjesečnog brata. Temperatura mu je napokon bila popustila i svojom krhkom šakom držao me je za kažiprst. Veselo se migoljio i neprestano smješkao, a mama nas je vedro promatrala. U očima su joj blistale suze radosnice, a meni se činilo kao da je čitav svijet okupan njenom ljubavlju. Tada sam naučila da se ljudsko srce ne može sakriti od Tvog pogleda. Čak ni kad glumimo da smo hrabriji nego što jesmo. Znao si da je mama bila zabrinuta. Ti uvijek znaš što se krije u našim mislima. Uvijek širiš svoja krila nad našim životima i neumorno bdiješ nad svakim našim korakom, a kad su nam srca čista kao što su bile majčine suze tog dana i Ti se osmjehuješ nevino i iskreno poput mog brata.
To je bio moj prvi susret s Tvojom dobrotom i od tada si uvijek bio u mojoj blizini. Pronalazila sam Tvoj odraz u svemu. U majčinom nedjeljnom ručku, u proljetnim oblacima i u gnijezdu lastavice u potkrovlju našeg štaglja. Zajedno smo brali trešnje i radovali se krijesnicama u ljetnoj travi. Plivali smo u zelenoj rijeci i pisali školske zadaće. Bio si sa mnom kad sam morala provesti zimske praznike u krevetu zbog strašne upale pluća i kad mi je seoski zubar vadio pokvareni kutnjak. Tvoj dodir sam osjećala u kapima kiše na mom licu i slušala lepet Tvojih krila u grmljavini. Trčala sam bosonoga stazama djetinjstva i Tvoj lik pronalazila u svakoj tratinčici i vlati trave, svakom neobičnom kamenu i divljem cvijetu. Ptice su pjevale Tvojim glasom, a snježne pahulje šaputale Tvoje ime. Vjetar se igrao s mojom kosom, ali znala sam da su to Tvoji nježni zagrljaji. Bio si moj nevidljivi prijatelj i zaštitnik, a kad je baka umrla, Tvoja krila su mi pružila utočište. Sigurno se sjećaš kako sam neutješno plakala u djedovom zagrljaju i kako mi je rukom brisao suze. Poslije sprovoda poklonio mi je bakinu bilježnicu ispunjenu njenim rukopisom. Svoje je pjesme stidljivo čuvala od očiju svijeta, a svaka stranica te bilježnice bila je ispunjena životom o kojem nisam ništa znala. Nisam mogla vjerovati da je dobro biće poput nje moglo biti opterećeno teškim i tužnim mislima. Baka je pisala o strahu i brigama, o slomljenom srcu i gorkoj patnji. U svaku pjesmu utkala je svoje zabrinute misli, ali i nade i molitve. Čak i u njenim najtužnijim pjesmama mogla sam vidjeti Tvoje svjetlo. Bilo je skriveno u one male radosti koje sam dobro poznavala. Baka je govorila o ljepoti proljeća i o spokoju zime. Nizala je stihove o cvijeću što jednako miriše i pravedniku i grešniku, o istom nebu pod kojim žive sva naša dobra i loša djela. Njene riječi su mi govorile o opraštanju i hrabrosti. O nadi bez koje ne bismo mogli živjeti. O pomaganju drugima. Sa zahvalnošću je pisala o ljekovitoj snazi ljubavi, a moje je srce čitajući raslo i sve hrabrije otvaralo svoje latice. Nekoliko godina kasnije, kad je došao red da se zauvijek oprostim s djedom, anđele moj, bio si uz mene i dao mi snage da pročitam jednu bakinu pjesmu na njegovom sprovodu.
Sada, kad sam i sama starica, pokušavam u sjećanje dozvati sliku Tvog lica, ali ne uspijevam. Vidjela sam Te bezbroj puta, ali ne mogu opisati kako izgledaš. Ne znam jesu li Tvoje oči dio duge ili su zvijezde što blistaju u dugim zimskim noćima. Tvoj osmijeh još uvijek mi jednako obasja dan bez obriza jesam li ga ugledala na stranicama neke knjige ili na staroj požutjeloj fotografiji mojih roditelja. Vidim ga i u pogledima svoje djece i na rukama njegovateljica. Svugdje si i uvijek pored mene. Čak i kada u to sumnjam. U ovih sedamdeset i šest godina prehodala sam mnoge staze i svaki put kad sam pomislila da sam zalutala i izgubila pravac, pojavio bi se neki Tvoj glasnik koji bi me utješio i još hrabrije usmjerio korake. Često si progovarao iz sasvim neočekivanih usta. Poštar bi me pitao kako sam ili bi mi školarac u prolazu poželio dobar dan. Netko bi mi ustupio svoje mjesto u čekaonici kod doktora, a netko pridržao vrata pri ulasku u trgovinu. Ponekad si mi se obraćao kroz životinje. Kroz psa lutalicu kojeg sam dovela kući u kojeg su se mama i tata zaljubili, iako su me isprva izgrdili zbog nepromišljenosti. Ali kad su vidjeli kako veselo miče repom, nisu mogli odoljeti tom klupku bezuvjetne ljubavi. Ili kao onda kad sam othranjivala ptića ispalog iz gnijezda. Karlo i ja smo tada bili mladi bračni par i nikada neću zaboraviti način na koji me je gledao. Volio je svaki dio mene, sva moja ludila i sve moje mane, sve vrline, punih četrdeset godina, a onda je otišao u zagrljaj svom anđelu. Iako je prošlo dugih petnaest godina od našeg posljednjeg razgovora, od posljednjeg držanja za ruku i posljednjeg poljupca, još uvijek ga obožavam kao prvog dana kad smo se sreli. Sjećaš se kako smo se Karlo i ja upoznali? Znam da si bio tamo. Došla sam kod prijateljice posuditi knjigu iz psihologije za ispit, ali umjesto nje u studentskoj sobi zatekla sam njenog dečka i njegovog mršavog prijatelja kako slušaju ploče. Pitala sam ih gdje je Barbara, ali umjesto odgovora, taj mršavi lik je posegnuo rukom u moju kosu i iz jednog pramena izvukao sićušno bijelo pero. Nije rekao ništa, samo je uz osmijeh na licu spremio pero u džep svoje karirane košulje. Taj njegov osmijeh još uvijek mi grije dušu. Istog trena sam zavoljela tu vrčkavu plavu kosu i zelene oči.
Takvu kosu sada ima moj devetogodišnji unuk. Kad mi je prošlog Božića došao u posjet, poklonio mi je malu figuricu anđela koju je od glinamola napravio u školi na satu likovnog odgoja. Znala sam da je to djelo Tvojih ruku. Znala sam da nisi zaboravio ovu sijedu nepokretnu staricu. Još uvijek si dio mog života, a ja sićušno pero u Tvojim krilima. Kad jednog dana budem stala pred Tvoje lijepo lice, nadam se da ćeš se radovati dolasku svoje vjerne učenice. U staračkom domu u kojem živim već tri godine, takvih ima u izobilju. Iako nose zaštitne maske na licima, znam da ih krasi Tvoj osmijeh.
Viktorija Majačić
2. veljače. 2022.
