Jedini Županjac za koga trenutno znamo da je za vrijeme drugog svjetskog rata bio u Staljingradu je pok. Petar Baotić iz Pozaićeve ulice. Imao sam čast poznavati ga i saslušati njegovu priču.
Na samom križanju današnje Pozaićeve i Reljkovićeve ulice nekada se nalazila jedna od najvećih kuća u toj ulici. Tu su živjeli Petar i Marica Baotić. Ne znam puno o njihovom porijeklu, tek toliko da je Petar rodom negdje iz bosanske Posavine. Živjeli su u toj velikoj kući i imali su puno zemlje koju su pod utjecajem tadašnje vlasti morali ustupiti državi. Sve današnje okolne kuće napravljene su na prvobitno njihovoj zemlji.
Petar Baotić ili kako smo ga mi djeca iz ulice zvali čika Pera, bio je blag i dobrodušni čovjek koji nikada nije galamio na nas djecu kada bi nas zatekao u svom voćnjaku gdje brstimo tek sazrelo voće. Bavio se poljoprivredom i bio je jedan od prvih vlasnika traktora u ulici. Imali su konje krave svinje… Njegova žena teta Marica, svako veče je raznašala susjedima tek pomuzeno mlijeko. Nisu imali djece. Bili su neupadljivi i živjeli su tiho i mirno u dobrim odnosima sa svim susjedima. Čika Pera me je često pozivao da mu pomognem u poslu ili izvršim neke sitne popravke oko kuće i svega što je bilo potrebno. Rado sam se odazvao jer sam uživao slušajući njegove priče i mudrosti. Jednom prilikom djed mi je rekao da budem oprezan i da ne idem tako često kod njih inače bih mogao imati problema. Nisam shvatio o čemu se radi a djed mi je odgovorio da ću shvatiti kad odrastem.
Što sam bio stariji i čika Perine priče su bile ozbiljnije. I tako jednog dana je počeo pričati o sudjelovanju u drugom svjetskom ratu.
Odmah nakon što je u travnju 1941 godine proglašena NDH, Petar se sa dvojicom prijatelja također iz Županje, prijavio kao dragovoljac u Hrvatsku vojsku i otišao na obuku u Zagreb. Nedugo nakon toga Njemačka je napala Sovjetski savez pa je 2. srpnja 1941. u NDH poglavnik Ante Pavelić izdao poziv za dobrovoljce koji će se boriti protiv boljševizma. Javilo se, na iznenađenje ustaških vlasti, preko 5 000 dobrovoljaca. Među njima puno Slavonaca, jedan od njih je i mladi Petar Baotić.
Važno je napomenuti da NDH nije nikada objavila rat SSSR-u kao što je objavila Americi, pa su legionari tamo bili dio njemačkog vojnog stroja, kao strani dobrovoljci u vojsci Wehrmachta.
Od odabranih 3 865 ljudi stvorena je 16. srpnja 1941. “369. pojačana pješačka pukovnija” (odnosno na njemačkom 369. Verstärktes Infanterie-Regiment (kroat.)) sastavljena od tri bojne. Prva je formirana u Sarajevu, a druga i treća u Varaždinu i Zagrebu. Za zapovjednika je postavljen pješački pukovnik Ivan Markulj a nakon nedostatne, kratke i prekinute obuke u Dollersheimu i Stockerau, odlazi vlakom u mjesto Dangeni u Besarbiji gdje se okuplja 23. kolovoza 1941. godine.
Nakon iscrpljujućih cjelodnevnih pješačenja po blatnim neprohodnim putevima od 755 kilometara i 35 dana hoda dolazi pukovnija 1. listopada 1941. u selo Budinskaja i stupa u prve kontakte s neprijateljem. 9. listopada 1941. ulazi u selu Nadeždovka u sastav 100. lake lovačke divizije, 17. njemačke armije, Grupa armija Jug. Pukovnija je ušla u borbe bez većeg dijela propisanog i planiranog školovanja i opreme pa je sve do sredine 1942. bila dodjeljivana raznim njemačkim jedinicama po bojnama i grupama ovisno o potrebama Blitzkriega. Po nekim izvorima legionari su izgledali toliko zapušteno, da su ih njemački časnici u jednom trenutku zamijenili za ruske zarobljenike.
Poziv 369. pukovniji da im se pridruži u napadu na Staljingrad bio je izraz velike počasti za dotadašnje uspjehe i požrtvovnost na ruskom frontu. Pukovnija u sastavu grupe Weber sudjeluje 27. rujna 1942. u napadu na tvornicu “Crveni Oktobar” (Krasnij Oktober) na obali rijeke Volge (kasnije proslavljenu u filmu Neprijatelj pred vratima). Od 23. listopada 1942. do 29. prosinca 1942. godine, pukovnija je u sastavu 79. divizije. Borbeni položaji 369. pukovnije u samom Staljingradu su bili većinom oko željezničke pruge blizu Volge i proslavljene tvornice “Crveni Oktobar”.
I Petar Baotić se nalazio na tim položajima sve dok se u siječnju 1943. sa nekoliko kolega nije uspio izvući iz okruženja i po jakoj zimi gladan i bolestan dovući do Njemačkog teritirija. O borbama i preživljenom užasu u Staljingradu nije želio puno pričati i nerado se sjećao, ali je više puta napomenuo kako je to bio pakao na zemlji, i da je vidio kako ljudi jedu ljude. U sjećanju mi je ostalo njegova ispovijest kako je u jednoj borbi prsa u prsa bajonetom probio ruskog vojnika, i od tada svake noći ima more i sanja lice tog vojnika.
U ljeto 1943. ponovo se vraća u Županju ali kao iskusni veteran biva ponovo povučen u novoosnovanu njemačku diviziju “7. SS-Freiwilligen-Division Prinz Eugen” (7. SS-dobrovoljačka-divizija Princ Eugen) koja je bila formirana u ožujku 1942. od folksdojčera (etničkih Nijemaca), dobrovoljaca iz Hrvatske, Rumunjske, Srbije i Mađarske. Sudjelovala je u protupartizanskim operacijama na Balkanu tijekom 2. svjetskog rata.
Kapitulacija Njemačke zatekla ga je na prijelazu preko Save kada je krenuo u Odžak. U Odžaku su se okupili ustaše i domobrani koji nisu željeli napustiti Hrvatsku i još dugo pružili otpor Partizanima. Nakon te posljednje bitke tri mjeseca se skrivao po posavskim šumama da bi se napokon vratio u Županju. U jednoj svojoj priči je rekao da je preko 120 članova njegove obitelji izgubilo život u tom ratu.
Uspostavom socijalističke vlasti, Petar je za novu državu postao nepoželjni element pa je bio pod stalnom prismotrom, izložen ponižavanju i šikaniranju. I to je bio onaj razlog što me djed upozorio da budem oprezan.
Petar Baotić preživio je taj rat, za domovinski je bio prestar, ali je poklonio braniteljima mitraljez “garonju” kojeg je 1945 godine zakopao u vrtu iza štale i čuvao za “trebat će”. Meni je dopao njemački vojni pištolj “Luger” koji je još u životu.
Petar je umro 2003.godine.
Zoran Lucić
