Najopćenitiji pojam i termin koji se u zadnje vrijeme koristi i o kojemu se raspravlja odnosno s kojim se razno-razne udruge i civilno društvo hvale jest ta famozna INKLUZIJA; a što je to – ta INKLUZIJA!?; koji je to đava pa se o njemu svako malo piše, govori, raspravlja i javno raspreda kao da je to ne znam ti ja što. – Pa, hjad`mo ovako: INKLUZIJA je uključenje neke karakteristične ili nekarakteristične populacije osoba, ili pojedinaca samih, u društveni okoliš odnosno u širu društvenu zajednicu u kojoj ta populacija postoji, radi i ostvaruje i svoje društvene kontakte i ciljeve. Kažem, – to je danas jako popularno za naglasiti jer to je kao „in“ s čime se treba pohvaliti. Rekoh da tu INKLUZIJU danas naročito ističu razno-razne udruge „civilnog društva(!?)“ kao da živimo u vojnim dikataturama. – Ali, neka. Tako je, kako je; a, to, ta, INKLUZIJA nije od jučer, odnosno nije izmišljotina (osim „dnevno“ terminski isforsirana tema), današnjeg suvremenog društva kako to nekako ispada kada se često spominje tim „inkluzivnim“ terminom, a zapravo, riječju iz tko zna kojega jezika podrijetlom; jer mi u hrvatskom jeziku imamo pristojnu i pristalu riječ „UKLJUČENJE.“ – Hajd`mo razgoliti taj pojam kroz NK“Radnički“ još sedamdesetih godina pa i ranije kada se to nije nazivalo INKLUZIJOM, a sama je kao UKLJUČENJE postojala tu u Koloniji!
Sa zadovoljstvom listajući monografiju „Radničkog“ poklonjenu od uprave kluba posredstvom gđe. Ivanke Spajić rođene Lakota, – dakle gledajući i sjećajući se tih davnih vremena ima „inkluzije“ koliko hoćeš; i to prave uključenosti i uključivosti pojedinaca, stanovnika Kolonije i radnika šećerane u socijalno okruženje odnosno društveni život zajednice i to baš preko Nogometnog kluba Radnički!!!
Rekli smo već ranije ali ponovimo – stanovništvo Kolonije sastojalo se od ljudi i njihovih obitelji sa svih mogućih strana bivše države koji su nakon ratnih i poratnih stradanja našli svoje utočiše, zaposlenjem u šećerani i stvorili jedno šaroliko – po svim kriterijima šaroliko – društvo – društvenu zajednicu. – Onda smo jednom prilikom pisali i govorili o ljudima koji su nekim drugim povodima doselili u Koloniju kao naprimjer liječnici pa prosvjetni radnici sa savih strana „svijeta“ zvanog Jugoslavija. – Onda smo jednom Kozerijom navodili ljude koji su zbog „igranja nogometa“ u Radničkom došli tu i postali Šećeranci i Županjci do današnjih dana. Bilo je dakle – doseljavanja i odseljavanja stanovnika Kolonije iz razno-raznih razloga i povoda. – Međutim, kroz niz godina stvorila se jedna „jezgra“ stalnih stanovnika i žitelja Kolonije koji osim što su radili u šećerani, ostvarivali su i svoje socijalno „uključenje“ u društvenu zajednicu te Kolonije, a, opet, na neki „neigrački“ povod, a taj kohezioni čimbenik bio je NK Radnički! – Pa, kako je to izgledalo. O čemu ja želim nešto kazati. – Ovako kako slijedi …
Dakle čitajući i listajući Monografiju cijenjenog Ive Rešića, nalazim i sjećam se kako je „Radnički“ bio – osim samog igranja nogometne igre – kako je, dakle, „Radnički“ bio i neki – ajmo opet bit „pametni“ i učeni pa reći – kako je „Radnički“ bio i socijalno kohezioni čimbenik socijalnog uključenja nekih ljudi stanovnika Kolonije u to najšire moguće okruženje, a ti ljudi, rekoh, nisu bili igrači kluba niti samo i tek publika i navijači kluba.
Gledam, recimo i vjerno se sjećam ljudi koji su bili tu negdje „oko kluba“ u razno-raznim „funkcijama“ od kojih se ne bih baš nadao da su bili – a, jesu ! – bili su aktivno uključeni – dakle „inkludirani“ – u tu društvenu zajednicu koju je predstavljao NK RADNIČKI i naselje Kolonija,_Šećerana. – Recimo godine 1966. upravni odbor sačinjavali su: Stevo Tušek, predsjednik, potpredsjednik Ivo Čilić, tajnik Vid Juratović, blagajnik Lazo Marić, te članovi: Franjo Mesarić, Mehmed Bašić, Vladimir Butković, Ivan Gvozdić, Dragutin Vrbnjak, Ilija Grgić, Božo Bosanac i Josip (Joka) Vestić. – Svi, ili većinom su to bili „najobičniji“ radnici tvornice i stanovnici Kolonije, a koje sam ja, doduše kao dječak dobro poznavao – hoćureći s njihovom djecom išao u školu, poznavao ih i kao obiteljske ljude i ljude nekih ljudskih osobnih obilježja, vrijednosti i karakteristika. Naprimjer čika Stevo Tušek, – Željkov i Brankov otac, suprug gospođe (pardon, drugarice) Milke iz prvoga reda kuća i prve kuće toga reda do garsonjera s čak dvije bake u obitelji; pa Vid Juratović, suprug tete Marije i otac male, nažalost invalidne kćeri Mirjane i očuh Dubravke; pa Franjo Mesarić koji je prvi u Županji imao „VW Bubu“; pa uvijek ozbiljni, rastom gorostasni, dobar kuglač Ivan Gvozdić, čovjek društven a bez puno riječi; pa Vid Fajdetić koji je imao kuću tamo iza trafo-stanice; pa Drago Vrbnjak, po nadimku „Gec“ koji je iz zagrebačke NK “ Trešnjevke“ nekako dospio u Županju, NK „Radnički“ i Koloniju. – Ili, upravni odbor iz 1967. godine: Vladimir Butković, – nikada nisam znao što je taj čovjek, dobro poznati Šećeranac, bio po struci i zanimanju, profesiji. Znam samo da je bio urednik mjesečno tiskanog lista „PPKŽ“ i da je jedno vrijeme u gimnaziji „predavao“ predmet ONO i DSZ; pa predsjednik, Miloš Barbir, ozbiljan, strog, brkat, bas-bariton, čika_Miloš, Bucin (Zdravkov) otac; Vid Juratović za tajnika čovjek koji me je još tada, s jeseni kada obuče belmondovski mantil i sveže ga o pojasu s „girtlom“, a na glavi s pravim, gotovo filmskim šeširom tipa američkih mafioza iz kasnije gledanog „Kuma“, inače i organizator navijačkih putovanja s momčadi „Radničkog“ u gostujućim utakmicama , pa Vlado Dicent za blagajnika, – izuzetno naočit i pristojan i pristao mladi čovjek kojega se sjećam kada je iz JNA mornarice dolazio na dopust u onom bijelom mornaričkom odijelu, pa iz vojske „doveo“ i jednu otočanku za suprugu, prvi i možda jedini Županjac koji je kupio i vozio Citroen GS!; te članovi Upravnog odbora kluba: Josip Vestić, „prost“ i jednostavan čovjek uvijek s cigaretom u ustima; Ilija Grgić mirni i staloženi, odani Šećeranac tamo iz prvoga reda iza dućana; pa Ivan Reljanović, Josip Silađi, Ante Elezović; pa legendarni Mato Lakota; pa „Gec“, Dragutin Vrbnjak; pa ozbiljni smireni i staloženi Nenad Starčević; pa Ante (Aca) Lakota jedno vrijeme trener juniora čak i na mojoj oproštajnoj utakmici u Mikanovcima kada me jedan protivnički igrač, tridesetogodišnjak (!) tako „nagazio“ da i danas imam ožiljak na desnoj potkoljenici; pa Omer Pekušić, – inače nogometni sudac Vinkovačkog nogometnog podsaveza, Adin (Admirov) otac, uvijek i svagda besprijekorno uredan čovjek koji je svake nedjelje ujutro dolazio u brijačnicu na brijanje i sređivanje brijačkog „stylinga“, reklo bi se danas, a koji je uživajući povjerenje svih Županjaca uvijek sudio prijateljske utakmice „Radničkog“ i „Graničara“ na obostrano (ne)zadovoljstvo. Kako bi mu samo supruga (evo ne mogu joj se sjetiti imena) oprala, uštirkala i izglačala onu crnu sudačku odoru s snježno bijelim ovratnikom, a danas nogometni suci su odjeveni u ljubičaste (!) majice i svi su do kože ošišani !? – Da sada ne prejerujemo u tim upravnim odborima još su bili dipl.ing. Herman Seidl, direktor tvornice, uvijek, ali baš uvijek ozbiljan, ledeno hladnog izražaja lica, autoritativan, svekoliko poštovan, stručnjak i organizator rada i poslovanja strog u izvršavanju dogovorenog pa onda društveen i druželjubiv sa svojim radnicima i suradnicima. – Neozbiljno i neodgovorno bi bilo i ovom prigodom ne spomenuti čovjeka privrženog radnom kolektivu pa i „Radničkom“ doktora poljoprivrednih znanosti Stjepana BLAŽINKOVA.
A što ja to hoću reći!? – Pa, to da je Joka Vestić za istim stolom za sastanke sa svojim direktorom Hermanom Seidlom ravnopravno raspravljao i odlučivao o „sudbini“ „Radničkog“. – Eto, to je INKLUZIJA. – Da ne zaboravim još jednog uglednog čovjeka doktora znanosti poljoprivrede Stjepana Blažinkova koji se nije libio biti članom upravnog odbora rame uz rame sa svojim „običnim“ radnicima i stanovnicima Kolonije.
Pa bi onda poslije formalne sjednice još malo prodiskutirali stvari pred kuglanom ili „na piću“ za šankom Restorana (obavezno za šankom a ne sjedeći za stolovima).
Da bi … ! – Da bi … ! U ostvarenju povijesnog sna „Radničkog,“ na domaćem terenu u kvalifikacijama za ulazak u Zonu Stevo T. (izvor: „Glas Slavonije“) stupio u „akciju“ i „Radnički“ je pobijedio protivnika „Slaviju“ iz Pleternice, sa 17:0 !!! – Ali (!) Aj, ća, sve je palo u vodu jer je utakmica poništena, i opet od „Zone“ ništa. – Tako se zorno sjećam te utakmice, bio je pljusak kiše, grmljavine i proloma oblaka; blato na terenu; nâs pedesetak u publici … ha … ha…
Dakle, na kraju krajeva i na koncu konca: INKLUZIJA je 17:0 za „Radnički!!!
Ma, malo za*****ancije nije na odmet.
Zdravi i veseli bili.