Bajka je jednostavna usmena ili pisana prozna vrsta, svakome prepoznatljiva po jedinstvenom zbiljskom i nadnaravnom svijetu, čarobnim predmetima i čudesnim pretvaranjima, ali tajanstveni svijet, njegovi junaci i njihova iskušenja o kojima bajke širom svijeta govore nisu namijenjeni isključivo djeci. Iz njih možemo mnogo saznati o tradicionalnim običajima nekog kraja, pojedinim obredima, razmišljanjima i osjećajima, ali i o samom životu ondašnjih ljudi. U ovoj folklornoj priči vraćamo se na selo, davno prije naših roditelja, u doba kad su naše prabake i pradjedovi sjedili na prašnjavom podu pred pragom i pažljivo slušali glas nekog brkatog djeda koji je pućkao lulu ili sjedokose starice s klupkom vune i štrikaćim iglama u ruci.
U selu živjeli baba i djed, oko pedeset godina stari narod. Nisu imali djece i jednoga dana baba veli baba djedu:
– Šta ćemo, djede, nas dvoje sami, ostarili smo. Daj, bože, makar da prase okotim ili rodim, da imamo svoje potomke.
Babina želja već sutradan osvane, a djed začuje gdje se prase dere.
– Babo moja, šta je to kod tebe?
– Joj, djede, rodila sam prasicu.
– Bila je ko mliko.
I zavoljeli jako oni tu svoju malu prasicu. Nazvali su prase Bilka, hranili ga i držali u čistom, mazili i pazili.
Njihov komšija Jozo, mladi momak i čoban, izvodio je na livadu i čuvao njihovu Bilku zajedno sa svojim svinjama, ali to krme nije nikada išlo među njegove svinje u kalilo da se kalja. Svinjar je imo između svinja i praseta svoj ležaj di je odmaro se u podne. Jednog dana kad je prospavo, otvori oči i pogleda – u grmu sjedi djevojka sa zlatnom kosom i sa zlatnim češljom češlja se. On podigne ruku da protare oči, da vidi, možda ga oči varaju. Kad se je trgo rukom, nestade djevojke. On skoči do grma da vidi da li je sanjo ili je istina šta je vidio. Kad je došo do grma, Bilka rokće na njeg kao krmača.
Nikom nije ništa pričo o tome šta je vidio, ne zna da li je sanjo ili je zbilja vidio. Sutradan dođe na pašnjak sa svinjama, dođe u podnevski ležaj i legne na isto mjesto di je juče ležo i okrenuo se Bilki i napravi se da spava i malo zahrče. Kroz trepavice je gledo prema Bilki i vidio di se divojka češlja, sa zlatnom kosom, zlatnim češljem, kao i prvi put. I nikome nije tjeo pričat nikada što je vidio kod Bilke.
Jednoga dana mater kaže sinu Jozi:
– Sine, ja sam stara, za posao nisam, a ti se ženi, da imamo pomoć u kuće. Ja sam već našla djevojku tebi.
– Ma koju, mamo?
– Ta onu bogatu – kaže – Škiljinu ćer Maru.
– Neću ja, mamo, nju, ja ću se ženiti, majko, ali to ću reć koga ću uzet, drukčije se neću uopće ženit. Babinu Bilku ja ću uzet.
– Idi, sinko, šta si poludio, krmaču oženit!
– E, majko, ja drukčije neću.
Sutradan opet mater tera sina da se ženi. Neće drugu neg Bilku bakinu. Majka šta će, ode kod župnika da mu se potuži, neće uzet za ženu nego krmaču komšinice bebe Bilku. Župnik kad je svršio misu, ode on k njiovoj kući da čuje šta je on to smislio. Kaže župnik:
– Kako si ti smislio krmaču ženit, pa to nije kršćeno.
Kaže Jozo:
– Nek nije, ja drugu neću.
– E, šta ćemo, bako, kad je tako, ja moram javit biskupu, biskup će nadbiskupu, nadbiskup na Duhovni stol i odande šta odsude.
I odu od župnika kući. Kroz tri nedelje se skupila svadba kod Joze, cilo selo bilo pozvano. Rodbina je išla, a selo je išlo radi radoznalosti kako će se vjenčat krmača i Jozo. Došo dan vjenčanja, pokupili se svatovi do ručka, ajde po kuma i starog svata. Reduše podmeću ručak na siniju. Kad su odručali svatovi, reče kum đeveru:
– E, ajde, đevere, otarak na vrat, i ajmo kod bake u svinjac po mladu, pa u crkvu. A vi svirci, veselo svirajte, makar da je krmača mlada.
Kad su odvečerali, svatovi su zabavljali se do pola noći. Onda reče kum svatovima:
– Dosta je bilo svatovanja za mlade, oni moraju ić spavat, ponoć je tude.
Mlade otpreme u njiovu sobicu di će spavat i izađu svatovi napolje iz njiove sobice i oni su zabavu dalje nastavili.
Kad je bilo oko četri sata sutradan ujutro, zakrutila zima jaka: majka mladoženje misli hladno je djeci, ide naložit peć. Uniđe u mladoženjinu sobu da vidi je l štagod soba topla. Spazi kraj kreveta na klupe svinjsku kožu, uzme majka kožu, iznese napolje i baci u tu peć, a to se peć iz kujne ložila. Kad je koža počela goret, onda je smrdjela cijela kuća.
Viču svatovi:
– Slanina gori, mast gori.
– Ne bojte se, ništa ne gori, to sam malo kožice bacila u peć.
Dođe do peći da vidi je li koža izgorjela, kad čuje iz sobice dreku. Uniđe unutra.
– Šta je djeco?
– Majko, ti si spalila moju odjeću.
Djevojka se sva umotala u pokrivač da je ne vidi, načisto je gola kao od majke rođena. Majka donese robu mladoj. Kad je mlada unišla u sobu med svatove, svi su klekli na koljena i pomolili jutarnju molitvu. Bilka krmača je bila najljepša mlada, a Jozo najsretniji mladoženja.
Naš mladić Jozo se zaljubljuje u krmaču, nakon što u njoj na trenutak ugleda predivnu djevojku, odluči je ženiti, a već prve bračne noći, nakon što njegova majka zapali svinjsku kožu, svima u selu otkriva kakvom se ljepoticom zapravo oženio. Ali priča tu ne završava. U bajkama zaslužena nagrada ponekad zna zaobići one koji su je zaslužili ili pak kazniti one koji ju ne zaslužuju, a svaki kazivač ili kazivačica priče ponekad izostavi i/ili nadoda neki dio kako bi naglasio/la određenu moralnu poduku. Junak „Babine Bilke“ ima svoju suprotnost u liku ljubomornog momka iz sela. Zavidio je Jozi i poželio za sebe istu sreću i blagostanje, pa se odlučio oženiti svojom krmačom. Ali ta svinja nije bila začarana ljepotica i njegova se bračna sreća brzo izjalovila, a on ostao zarobljen s njom u blatu i kaljuži.
Tako govori jedna žena iz televizijskog kazivanja i možda je taj mali dodatak upravo ona poruka s kojom se može poistovjetiti moderni čovjek. Ljubomora i zavist još uvijek su istom mjerom prisutne u našim životima kao i u životima naših predaka. Iako više ne gledamo prirodu da bismo u njoj pronašli odgovore i iako nas više ne zadivljuju mitska stvorenja i njihove mudrosti, možda bismo mogli pogledati preko komšijine tarabe i poželjeti da i njegova krava bude zdrava.
Možda tada ne bi bilo ratova.
- Babina Bilka – narodna priča zapisana 1957. godine u Gorjanima kraj Đakova; (zapisala Maja Bošković-Stulli; kazivao Stipan Lović, rođen 1894.)
- priče/bajke o mladoženjama/mladama životinjama pojavljuju se u brojnim kulturama. Antropomorfizam i zoomorfizam vrlo su česti u bajkama, a naše bajke o djevojci ribi i siromašnom pastiru, o zmiji mladoženji, žabici divojci, vilinskom prascu (riječ je o konavoskoj bajci pod nazivom Dar vilinski, pandan Babinoj Bilki) i ježu mladoženji dio su usmene predaje u kojoj se isprepliću mitski svjetovi s ljudskim životima, premošćuju razlike i donose odgovori na vječna i nepromjenjiva ljudska pitanja, o sukobu dobra i zla, o kušnji i kazni, o poštenju i ljubavi.
- priča o nevjesti-krmači Bilki, o djevojci zarobljenoj u tijelu svinje, o ljubavi mladića Joze prema njoj, njihovom vjenčanju i na kraju konačnoj preobrazbi svinje u djevojku duge, zlatne kose ovdje je prenesena u skraćenom obliku i dio je tradicijske kulture istočne Hrvatske. Detaljniji prikaz se može pronaći u knjizi Joze Vrkića „Hrvatske bajke“ i u igrano-dokumentarnom filmu Petra Oreškovića „Babina Bilka“ (emisija pučke i predajne kulture, 2012.) u kojemu su uloge tumačili članovi Kulturno-umjetničkog društva Gorjanac (dostupan na: https://www.youtube.com/watch?v=szTJNBBI5N4).
Viktorija Majačić
27. veljače 2022.