„Kada ste tužni, pogledajte još jednom u svoje srce, i vidjet ćete da uistinu plačete za onim, što vam je nekada bila radost.“
Nosio je svijetlu jeans jaknu koja mu je bila prevelika i istrošene bijele patike. Činilo mi se da na ramenima nosi neke nevidljive vojničke naramenice s resicama. Bio je uredno počešljan, s razdjeljkom na desnoj strani, iako mu je kosa odavno prerasla okvir nekadašnje frizure. Jedan smeđi pramen nježno je padao preko ruba obrve i zaustavio se pored zelenog oka. Uvijek sam voljela te njegove šiške. To je bilo prvo što sam primijetila na njemu. To i tišinu. Bio je povučen, šutljiv dječak i odmah mi se svidio. Nije se hvalisao i nadmetao kao ostali dječaci iz škole. Bio je drugačiji. Bio je nježan i ljubazan.
- Sutra odlazimo. – tiho je izgovorio, a njegov lik se uselio u moje uspomene.
Od tog dječjeg rastanka razdvajaju me desetljeća i više se ne sjećam imena smeđokosog dječaka u kojeg sam potajno bila zaljubljena. Ne sjećam se ni iz kojeg je okupiranog mjesta došao i sa svojom obitelji pronašao kratkotrajni dom u mom naselju, ni jesu li mu oči zaista bile zelene. Možda nije nosio svijetlu jeans jaknu i bijele patike. Ne znam. Slike su sasvim izblijedjele. Ono što mi je ostalo krije se iza zatvorenih vjeđa. Samo sklopim oči i na trenutak opet osjetim tu slatku nevinost djetinjstva. Vidim lice dječaka kojeg sam upoznala dok je rat otimao bezbrižnost iz svakog dječjeg srca. Vidim svoju simpatiju.
Tada sam, poput lika iz Márquezovog romana, bila premlada da bi znala kako sjećanje srca odstranjuje ružne uspomene, a veliča dobre i da zahvaljujući toj vještini uspijevamo podnositi teret prošlosti. Ali sada znam da ne možemo pobjeći od bolnih uspomena.
Ne možemo izbrisati bol gubitka voljene osobe ni sjećanjima srca ispuniti prazninu koju osjećamo kad stojimo ispred groba. Žalost tada stavi veo tame i na naša lijepa sjećanja, a mi svakog novog jutra pokušavamo pronaći mrvicu radosti koja nije zauvijek izgubljena. Omiljena šalica osobe koju više ne možemo zagrliti postane naša šalica, a topli napitak u njoj grije nas kao što nas je nekad grijao zvuk njenog smijeha. Stari džemper grli nas njenim rukama, a razgovori koje smo davno vodili odjednom ožive u našim ušima. Prisjećamo se svega što smo izgovorili jedni drugima i razmišljamo o onome što više ne možemo reći. Vrijeme prestane otkucavati danima, mjesecima i godinama i počne odbrojavati trenutke koje više ne možemo proživjeti zajedno. Ono što nam je jednom radosno širilo grudni koš sada nam skuplja ramena i nanosi bol, a naše uspomene neprestano progovaraju iz najneočekivanijih stvari. Upaljač za cigarete pretvori se u živu vatru ljubavi. Češalj u utjehu, a obična ukosnica za kosu u sveti talisman.
S vremenom, sjećanja našeg srca gube jasnoću, a opipljive uspomene se istroše. Tatina košulja, koju sam nekad nosila kao štit, sad je samo sjena i koliko god se trudila, više ne mogu osluhnuti uspomene i čuti njegov glas. Ta boja je nestala. Ali mogu sklopiti oči i vidjeti ga.
Vjerujem da je i Gibran činio isto kad je slikao portret svoje davne ljubavi. Na trenutak bi sklopio oči, ugledao ju i nasmiješio se, a onda nježnim potezima ruke dozvao njen lik na slikarsko platno. Zvala se Sultana Tabet. Upoznao ju je kao student i poznavali su se samo četiri mjeseca. Umrla je iznenada u dvadeset i drugoj godini života, a tek nakon njezine smrti primio je ljubavna pisma koja mu je napisala, ali se nije usudila poslati. Neki povjesničari umjetnosti sumnjaju u istinitost Gibranove mladenačke ljubavi i nazivaju Sultanu izmišljenom ženom. Ali ja vjerujem da je postojala i iako njen lik odavno nije živa slika u pjesnikom umu, još uvijek je tu. Pred vama. Kao i svi koje ste voljeli. Samo sklopite oči i vidjet ćete ih.
- Khalil Gibran je libanonsko-američki pisac, pjesnik i slikar. Rodio se 1883. u mjestu Bšari, stotinjak kilometara od Bejruta u obitelji maronitskih kršćana, a preminuo 1931. u New Yorku. Tijekom života proučavao je svete spise svih tradicija i tekstove kršćanskih i islamskih filozofa, književnika i političara i pisao na arapskom i engleskom jeziku o univerzalnim ljudskim temama. Misli iz njegovih knjiga još uvijek grade nevidjivi most između Istoka i zapada. Njegovo najznačajnije i najprevođenije djelo „Prorok“ objavljeno je 1923. i donijelo mu je svjetsku slavu.
Viktorija Majačić