Motrište
Kao sve u životu, izgled svega što nas okružuje, je prvenstveno vezano za naše motrište. Osobi poput mene, to je teško priznati, jer sam onaj koji se smatra etalonom promišljanja i teško mi je razumjeti, da netko drugačije razmišlja, čak i kada podastrem dokaze, kada su dokazi ponuđeni u medijima i traži se tek nešto truda, potražiti ih i o svemu promisliti. Osobito mi je neprihvatljiva nespremnost sugovornika da barem razmisli prije odbijanja mojih obrazloženja i stavova uopće.
Pad Berlinskog zida mi je u vrijeme kada se to događalo, izgledao kao početak širenja slobode od zapada na istok. Naravno to je motrište nekoga tko je živio blisko, rado ili nerado – tek zemljopisno uvjetovano, upravo s vrijednostima istoka.
Pad Berlinskog zida iz drugog motrišta je označio više nego li simbolično otvaranje zapada totalitarizmu. Taj isti zapad je prihvatio totalitarizam, ali umjesto srpa i čekića, na pijedestal je stavio boga Baala-Zebuba. Taj drevni bog je suprotstavljen Bogu i to dijagonalno suprotno. Nije predstavljao ljubav, naprotiv, njemu se klanjahu samo kada su odlazili u vojne i tražili materijalne dobrote. To bijaše bog kojemu su žrtvovala djeca, da bi njihovom krvlju roditelji umilili boga da im podari materijalno blagostanje.
Kao što sam već napomenuo, želim biti objektivan, barem onoliko, koliko mi moj svjetonazor to omogućava. To je vrlo zahtjevan zadatak, jer traži od mene, da potisnem neke svoje norme i predrasude te uočim druge i potpuno ih uvažim, kao da su moje. Zato mi oprostite, ako ne uspijem u cijelosti ili uopće ne uspijem.
Ovaj tekst će biti papazjanija, jer mi mnoge teme padaju na pamet, a nisam sklon čitanju i ispravljanju teksta pa sve one koji ga pročitaju, molim za razumijevanje u svakom smislu riječi.
Da se nadovežem na Berlinski zid, veoma je teško nastaviti s Meštrovićevim Indijancima u Chicagu. Kao što je Berlinski zid bio simbol podjele „željezne zavjese“, danas, tridesetak i više godina kasnije (9. studenoga 1989.), neki novi pravovjernici žele radi nove normalnosti maknuti pripadnike domicilnog naroda maknuti, jer su ideološka baština bjelačke superiornosti. Činjenice iz povijesti govore upravo suprotno. Meštrović je vidovito prikazao predstavnike progonjenog naroda idealizirano konji, ne rage ili poniji, jahači napetih tijela, atlete, a ne tek neuhranjeni bijednici, s perjanicama poglavica u pozi bacanja koplja ili izbacivanju strijele. Nu, nije im u ruke stavio luk i strijelu niti koplje, to se tek zaključuje iz napetih poza ratnika. Prikazao je zdrav narod, koji je istrijebila bjelačka žgadija, zahvaljujući „grmećim štapovima“. Ovim djelima se Meštrović pokušao iskupiti za nepodopštine koje su Britanci, Nijemci, Španjolci pa tek iza toga ostali služili u istrjebljivanju ovog ponosnog naroda.
Tek kasnije ponovo najviše Britanci dovoze iz Afrike one koji su danas uvrijeđeni „Black Lives Matter“. Kakva veze imaju crnci (oprostite, obojeni ili još bolje Afro-amerikanci) s Indijancima?
Jedno prekoračenje policijskog postupanja (ako je toga uopće bilo), dovodi ljude iz sjene u poziciju da manipulira masama, a sve u svrhu njihova profita.
I tko prednjači? Ponovo bijeli-uglavnom marginalci – gotovo otpad. Pokrenuli su ih aktivisti duboke države.
Mase su hrpa blata (da ne napišem nečega drugog), koju djeca mijese i prave topiće. Koliko će dugo trajati briga za drugačije, isto onoliko koliko traje topić. Prvo bacanje, pucanj i topića nema. To nažalost, većina ne razumije ili zabija glavu u pijesak, jer želi odgoditi neminovno.
Mase – ti danas pravovjerni borci za inkluzivnost (gorde li riječi, nedostojno je napisati UKLJUČIVOST) će kao i topići, kada se djeca naigraju i obasja ih Sunce, postati busa, a zatim prašina, postati topovsko meso ili zamorci Billa Gatesa, Sorosa i drugih.
Kakve to ima veze s mojim zavičajem?
Nitko, nikada, nije u Županji i Cvelferiji pokazao isključivost, naprotiv, domicilno stanovništvo je prihvaćalo strance objeručke.
Nakon iskustva u Domovinskom obrambenom ratu, zaključih, da je toga bilo i previše.
Oni koji su prihvaćeni se pobuniše, ne pobuniše, postaše krvnici svojim susjedima. A zašto? Jednostavno, osjećali su se drugačiji. Zašto? Je li njihov Bog neki drugi ili su im tek vrane popile mozak? Za Boga znamo da je isti. Tek se kler davno udaljio od Rima i stvorio svoju hijerarhiju. Treba li puk slijepo sljediti kler? Ne, jer teško onome tko ima oči, a ne vidi; teško onome tko ima uši, a ne čuje; teško onome tko ima razum, a ne promišlja. To su riječi sv. Augustina i vrlo opipljivo tumače našu OBVEZU promišljanja o svemu što doživljavamo osjetilima.
Ako želimo biti dobri ljudi, to moramo postići osobnim trudom (razmišljanje i nije tako naporno, treba čitati, gledati i osluškivati na sve strane). Tada nam ne će trebati rat ili prijetnja poplave, da postanemo ljudskiji.
Ona kava kod trafike mi daje nadu, da će moji Županjci pružiti otpor besmislicama s koje god razine dolazile, promišljati o svemu i, konačno shvatiti da njima manipuliraju neki lukavci, bacajući im mrvice kao Gospodskom Kastoru, dok se gazde prežderavaju za preobilnim stolom.
Dolaze lokalni izbori. Tko god bude izabran, to MORA biti temeljem obećanog programa. Tko god otpadne, MORA biti podvrgnut cjelovitoj JAVNOJ inventuri i za sve što nije učinio, a osobito što je učinio na štetu zajednice moralno i MATERIJALNO odgovarati pa, makar ostao bez gaća dužnosnik i cijela njegova obitelj te obilježen, da NIKADA više ne obnaša NIKAKVU dužnost koja je vezana za državu.
Dakle, prije nego li zaokružite, provjerite sa svih mogućih MOTRIŠTA svakog kandidata i svjesno i odgovorno načinite kružić, svjesni, da ste to odgovorno i promišljeno učinili.
Zlatko Janković
