U centru Županje, ispred nekadašnjeg hotela i restorana Weinberger, nalaze se izložbeni panoi s kojih prolaznike promatraju lica vatrogasaca iz prošlosti. Kratke i zanimljive povijesne crtice svakom znatiželjniku nude priču koja je počela 1887. godine, priču o osnivanju tog neizmjerno važnog društva. S fotografija možemo saznati kako je izgledao početak njihovog djelovanja i s kojim su se vatrogasnim pomagalima služili krajem 19. stoljeća, upoznati se s ondašnjim i današnjim članovima, te vidjeti kako je tekao razvoj njihovog rada, ali ono najvažnije što se može iščitati s tih panoa koji obilježavaju 135 godina DVD-a Županja, protok vremena nije promijenio. Vatrogasno društvo osnovano je s istim ciljem koji i danas usmjerava njihovu glavnu i najvažniju funkciju – Vatru gasi, brata spasi.
Moja baka je često znala reći da je vatra dobar sluga i da se prema njoj uvijek mora odnositi s poštovanjem, nekadašnji narodi ovih krajeva su s vatrom brezovog drva u ognjištu dočekivali početak godine, a božićna cjepanica još uvijek grije naša srca i obasjava ga svjetlom i svetošću u najtamnije doba godine. Blagdanom Svijećnice i blagoslovom svijeća obilježavamo početak veljače i ohrabreni tim novim svjetlom polako ulazimo u novi dio godine, onaj koji nam u zimske dane donosi svjetlost i toplinu poput vatre.
Ali ponekad vatra postane loš gospodar. Sjećam se jednog požara koji je obuhvatio dimnjak naše kuće. Tog zimskog jutra uplašeno sam stajala na ledenoj stazici u dvorištu pod gustim snijegom i zajedno s roditeljima promatrala šećeranske vatrogasce kako gase pomahnitalu vatru. Kad smo kasnije ušli u stan, zahvalni što vatreni jezici nisu zahvatili krovište naše četverodomke, lokva prljavo sive vode širila se hodnikom, kuhinjski šporet je bio prekriven pepelom i prašinom, a miris dima nam se uvukao u odjeću, kroz nosnice spustio do srca i tamo stavio pečat zahvalnosti.
Od te vatre s kojom sam se kao dijete susrela, ali i od svakog požara s kojim se spretni i stručni vatrogasci hrabro suočavaju, strašnije i ružnije su vatre koje pohlepno gore u nama. Vatre sebičnosti i lažnih prijateljstava, vatre ljubomore, ljutnje i oholosti, vatre laži, vatre okrutnosti.
Ne postoji dobrovoljno društvo koje može požrtvovnim radom ukloniti njihov žar i obuzdati njihov plamen je neizmjerno teško, ali nije neizvedivo. Samo treba pogledati vatru u svojoj nutrini očima vatrogasaca, provjeriti je li dobar sluga ili loš gospodar, ugasiti ono što umjesto svjetlosti donosi čađave obraze i rasplamsati vatru suosjećanja i ljubavi. Jedino tom vatrom možemo očuvati naslijeđe naših predaka. I u njima su gorjele iste vatre. Iste suze i radosti. Sve što je bilo zapisano na njihovim srcima još uvijek živi i plamti u nama. Radost i ljepota njihovih života sada je naša štafeta.
Jedan takav mali plamen moje je naslijeđe. Počasna vatrogasna diploma koju je primio moj dida davne 1932. još uvijek čuva ondašnje boje i mirise radosti, iako je zlatna kolajna odavno otišla iz obiteljskog naslijeđa. Baka ju je prodala u danima oskudice poslije Drugog svjetskog rata, a ja didu Jakoba nisam nikada upoznala. Umro je kad je moja mama bila četrnaestogodišnja djevojčica, ali na licima starih županjskih vatrogasaca s početka ove crtice, vidjela sam istu iskru kao i u njegovim očima koje su me tijekom odrastanja gledale sa stare fotografije. Iskru koja neprestano govori – Vatru gasi, brata spasi.
Viktorija Majačić
