Na starom papiru nepomično stoje riječi meni nepoznatih ljudi. Listam požutjele stranice tatinog srednjoškolskog spomenara i nevidljivim vremeplovom putujem kroz vrijeme. Natrag u prošlost. Obrade meksičkih pjesama, popularni šlageri iz šezdesetih godina prošlog stoljeća i brojni ljubavni stihovi lepršaju i slijeću na moja ramena, stare riječi šire krila i poniru u moje misli. Pažljivo izrezani novinski članci s tekstovima pjesama i akordima nota koje su ispunjavale njegovu mladost i snove ondašnje generacije pjevaju mi pod prstima. Čitam njegove uspomene i letim preko strofa, hvatam oblake i poljupce i nježno grlim tuđa sjećanja, a onda odjednom padnem. Sva čarolija nestane i staklo mojih snova razbije se u bezbroj komadića. Na jednoj stranici, kad je tata imao devetnaest godina, ženska ruka napisala je ovaj spomen – ‘Na dnu srca moga leži jedno ime, pored njega molba – Ne zaboravi me.’
Ali ta nježna prijateljska molba nije ono što mi probada ošit, ne šišti mi krv u ušima zbog platonske ljubavi, srce ne bježi iz koštanog okvira mojih rebara zbog zaboravljenih obećanja ili neostvarenih želja. Bole me brojevi koji se nalaze na dnu stranice. 25. IX.
Taj stih je napisan na datum tatine smrti.
🍀 🍀 🍀
Na stranicama te zelene bilježnice, nekoć nove, sada pohabane i istrošenih rubova, godinama se skrivao nedokučivi smisao života i smrti, mala tajna sudbine koja me je natjerala da s još većim žarom listam krhke stranice tog starog spomenara. Među njima sam pronašla mnoštvo sasušenih i brižno spremljenih djetelina s četiri lista, nekoliko razglednica i riznicu neisplakanih suza, ali i svoje uspomene. Sjetila sam se svog prvog spomenara i sramežljive želje da što prije dođem kući i iznova pročitam što je napisala moja osnovnoškolska simpatija. Taj slatki smeđi čuperak ostao je trajno zabilježen u knjizi moje prošlosti. Pored njega stoje i prva razočaranja, ali i prvi tajni stihovi. Kovala sam svaku bol i svaku želju u smiješne strofe s istim žarom s kojim se Cesarić pokušao skriti u stihove i s istom čežnjom koja zveči iz svakog slova Vesne Parun pisala sladunjave stihove i tihe molitve. Pjesme su postale moja sloboda.
Nekoliko mjeseci nakon prve ljubavne boli sjedila sam u klupi ispred moje simpatije i na satu hrvatskog, dok smo interpretirali neku pjesmu o pticama, pod motiv upisala – želja za slobodom. Biti ‘lak kao pero’ bila je pjesnička slika koja mi se posebno svidjela, a ‘slobodan kao ptica’ poredba koju sam izvukla iz strofa i podcrtala olovkom. Sad mi je pomalo žao što se ne sjećam koja je pjesma bila ispisana na stranici udžbenika. Bilo bi zanimljivo opet ju pročitati i kroz stihove se još jednom uvjeriti da je vrijeme malo podrezalo moja krila. Glavni motiv sigurno bi mi bio drugačiji. Sada bih iz ptičjeg leta iščitala novu poruku, onu o njihovoj spretnosti, snazi i izdržljivosti.
To je još jedan razlog zašto volim pjesme. Njihova interpretacija. Naš osobni doživljaj napisanog. Možda nikada nećemo moći točno shvatiti što je pjesnik htio reći, ali uvijek ćemo u tuđim riječima moći pronaći dio sebe. Komadiće koji se s vremenom razvijaju i mijenjaju s našim raspoloženjem. Ponekad ćemo u njima pronaći univerzalnu ljudsku sreću ili patnju, kratki recept za zajedništvo i strastvene izjave ljubavi, ponekad odgovarajuću utjehu za našu trenutnu situaciju ili zabavnu razonodu. Ponekad ćemo se u pjesmama susresti s najcrnjim ljudskim osobinama i proživjeti gorke sudbine. U ustima ćemo imati okus zemlje iz Kovačićeve jame, gledati svijet očima Jesenjinove kuje s kučićima, šetati kavezom kao Rilkeova pantera i biti zdrobljeni na stranici kao Blakeova muha. Sve te slike oživjet će u našem umu zahvaljujući vješto skovanim riječima. Šetat ćemo šumskim livadama s Mary Oliver, otkrivati vlastitu snagu u rimama Maye Angelou, ugledati pernatu nadu u srcu Emily Dickinson i iznova upoznavati ljepotu županjskog kraja kroz pjesme naših zavičajnih pisaca. Gledat ćemo kako ptice nadlijeću oranice i puniti dušu širinom i milinom poput Zvonimira Stjepanovića, lijegati u krevet, na mjesto gdje se rađa i umire, mjesto gdje život počinje i prestaje kako ga je opjevao Damir Cvitanović i prisjećati se blatnjavih seoskih sokaka i bijelog gusjeg perja o kojima govori Anica Ivić. U svom pogovoru pjesničke zbirke „Sanjajte sanjari“ autorica se obraća sanjarima-krijesnicama, sanjarima-pjesnicima koji poput malenih zvijezda vodilja obasjavaju naše živote i poziva sve nas da jedni drugima budemo takvo svjetlo.
Ta svjetlost je treći razlog zašto volim čitati poeziju. Kratka forma koja stane u jedan tweet ili objavu na društvenim mrežama može obasjati našu nutrinu, može nas razbuditi i prodrmati iz vlastite lijenosti. Nekoliko stihova mogu nam donijeti probuđenje, utješiti nas i ohrabriti. Mogu nas natjerati da malo zastanemo, duboko udahnemo i promislimo o onome što je neprolazno u našim prolaznim životima. Možda je o nečem sličnom razmišljao i Mario Vestić, dok je pisao stihove ukoričene u njegovoj prvoj zbirci pjesama. Sam naziv zbirke „A čemu sve to“ upućuje čitatelja da autor ne nudi odgovore na brojna pitanja koja tematizira kroz stihove. Njegova promišljanja o smrti i životu nižu se jedno za drugim u pjesmama bez naziva, ima ih ukupno 79 i zajedno čine jedno putovanje kroz ljubav i univerzalnu patnju. Putovanje na koje bismo se svi, barem s vremena na vrijeme, mogli odvažiti. Nitko od nas ne može odgovoriti na pitanje ljudskog postojanja ni za života otkriti tajnu smrti, ali možemo u vlastiti spomenar života upisati neke nove, bolje stranice.
Jedan takav spomenar i sama sam pokušala ispisati krajem prošlog stoljeća, ali nisam bila uspješna. Svoju omiljenu knjigu, Ballardovo ‘Carstvo sunca’ pretvorila sam u mali spomenar. Na svaku praznu stranicu zalijepila sam citate izrezane iz srednjoškolskih udžbenika i prostor između poglavlja pretrpala stihovima. Potpuno sam ju uništila, ali znam zašto sam to učinila. To je bilo vrijeme kad sam prvi put pogledala film ‘Engleski pacijent’, vrijeme kad sam bila zaljubljena u zaljubljenost, potpuno sama i zarobljena željom da me netko sakrije od svijeta u svoje pjesme, u svoj spomenar. Tada još nisam znala da je u knjizi ljudskih srca zaljubljenost samo jedan kratki pasos, a ljubav sva ostala poglavlja.
🍀 🍀 🍀
Na kraju ovog spomenara na stranicama zupanjac.net u potpunosti i uz autorovo dopuštenje prenosim vam jednu pjesmu iz zbirke „A čemu sve to“. Ne znam s kakvim je nadahnućem Mario Vestić napisao ovu pjesmu, možda je poput mnogih drugih pjesnika pokušao samom sebi objasniti razloge svog pisanja ili nas je možda htio upozoriti da nije važno odakle dolazimo ni kamo idemo, jer imamo iste želje i potrebe. Možda osamljenički poziv pisanja i nije tako osamljen, jer iako su pjesnici čuđenje u svijetu, kako ih u svojim stihovima davne 1920. opisao Antun Branko Šimić, od istog materijala su stvoreni kao i svi oni koji su jednom na stranice spomenara napisali neku rimu ili (prilagođeno jeziku modernog vremena) na stranice svog virtualnog spomenara proslijedili stihove neke pjesme.
XXX (37)
Od nekud te znam,
tebe, koji čitaš.
Sretosmo se negdje,
u nekom od života.
Koji to bijaše dan?
U kojem od života?
Bijaše li godina prva,
ili ona stota?
Možda su prošla stoljeća,
a možda je bilo jučer,
sred nekog davnog proljeća,
kraj nepostojeće kuće?
Od nekud me znaš!
Mene koji pišem.
Sretosmo se negdje,
U nekom od života.
Uviđaš odjednom
da istu bol ja dišem,
da smo satkani od istih
ljepota i grozota.
Viktorija Majačić
