Danas smo Domagoj i ja išli u Prirodoslovni muzej. Bilo je sunčano i uživali smo šetajući ulicama Beča, ali, dok smo stigli do Maria-Theresien Platza, ledeni vjetar nam se uvukao pod kožu. Obrazi su nam bili rumeni, uši promrzle, pa smo na jednom štandu kupili ušećerene bademe i ugrijali se mirisnim kuhanim vinom. Nalazili smo se između dvije muzejske zgrade (dva arhitektonska blizanca) koje su smještene jedna nasuprot drugoj i razmišljali hoćemo li posjetiti svjetske umjetnine ili prošetati kroz povijest prirode. Ispred Muzeja povijesti umjetnosti bila je velika gužva, ljudi su stajali u dugačkom redu kako bi kupili ulaznice i izbor je bio lagan. Uputili smo se prema ulaznim vratima zgrade u kojoj su nas čekali fosili izumrlih životinja, kosturi dinosaura i najveća, ali i najstarija, svjetska zbirka meteorita.
Ulazak u predvorje me je raspametio. Nad našim glavama nalazila se 40 m visoka kupola, zidovi ukrašeni mozaikom i raskošno uramljenim portretima austrijskog plemstva poželjeli su nam dobrodošlicu, a pod nogama nam je blistao bijeli mramor. Prostrano stepenište nas je pozivalo da pođemo u razgledavanje i istraživanje. Kolekcija dragog i poludragog kamenja još dugo će mi se zrcaliti pred očima. Nakon Draguljne sobe, izlošci na prvom katu nizali su se pred našim očima kao biseri oko vrata Marije Terezije. Bila je tu velika kolekcija kukaca i leptira iz cijelog svijeta (konačno sam vidjela egipatskog skarabeja), slijedile su zbirke paučnjaka i gmazova, zatim riba, ptica i sisavaca. Šetali smo između kostura rijetkih i izumrlih vrsta i sa svakim novim korakom postajalo nam je sve jasnije da je prirodna ravnoteža krhka kao ljuska jajeta. Bilo je čudno prolaziti pored prepariranih životinja koje je neki austrougarski bogataš ubio prije stotinu i više godina, njihove staklene oči nijemo su nas gledale i jeza mi je prolazila kroz kosu i kosti. Ipak, bilo je lijepo vidjeti sve ta čuda prirode i bila sam sretna i zahvalna što sam u društvu najstarijeg nećaka. Kad shvatiš da tvojih 150-ak cm visine stanu u otisak stopala sauropoda i da je tvoje tijelo manje od raspona krila kondora, skromnijim očima gledaš svoju ljudsku veličinu i napokon jasno vidiš. Ono što je neopipljivo, ono što se ne može mjeriti, secirati, izvagati ili preparirati, mnogo je važnije od svega ostalog.
Prapovijesna figurica pronađena kod Willendorfa, izrađena od mekog vapnenca prije oko 25 000 godina, rekla mi je isto. Iako ima svega 11 cm i stane u džep mog zimskog kaputa, znala sam da njene naslage sala, sišušne ruke, naglašene grudi, torzo i prepone nisu samo fetiš plodnosti ljudi iz prošlosti, nego i njihova molitva.
***
Slične skulpture, poput ove iz moje uspomene, u arheologiji se tradicionalno nazivaju “figurama Venere” i pronađene su na brojnim paleolitskim i neolitskim nalazištima diljem svijeta, ali i na našem području, poput figurica žena/žaba pronađenih u Istri ili neobičnih idola na vučedolskoj keramici. Žensko je tijelo prožeto misterijom stvaranja i zbog široko rasprostranjenog vjerovanja da prikazi golih žena s pretjeranim spolnim obilježjima i naglašenim oblinama prikazuju majke božice, dobile su nadimak prema rimskoj božici ljepote, ljubavi, plodnosti i spolnosti.
Kasnije, tijekom dugačke linije povijesti, ti prikazi se mijenjaju i nadograđuju, ali temeljna vjerovanja ostaju ista. Drevne i obožavane božice bile su personifikacija prirode, života i smrti. Bile su darovateljice života, ali i gospodarice podzemnog svijeta. Nadgledale su vođenje domaćinstava i kućne poslove, bile su zaštitnice porođaja i djece, čuvale su ognjište i bračnu sreću i donosile plodnost ljudima, životinjama i poljima.
Bogata ostavština tih starih božica, od sumerske Inani i feničanske Aštarte, preko babilonske Ištar, staroegipatske Hathor s kravljim rogovima i grčke Artemide, sve do slavenske božice Mokoš, još uvijek živi u tijelu svake žene.
U moderno doba, žensko tijelo postalo je sinonim za mekoću i nježnost, ali njegova stvarna snaga može se iščitati na licu svake žene koja mačjom spretnošću i neustrašivošću lavice štiti svoje bližnje.
Viktorija Majačić
