Rujanski je početak bio davno, toliko da kada bismo se okrenuli oko sebe, shvatili bismo da je prošlo već dva mjeseca. Dva mjeseca u novim klupama s pogledom na opalo lišće, gaženja po novom hodniku po kojem se roje nova lica. Emocije su se u ovom kratkom razdoblju mijenjale brže od novoizglasanih zakona u Republici Hrvatskoj. Suze, smijeh, uzbuđenje, strah…ali i dalje koračamo uporni i glavom okrenuti prema svom osobnom cilju, glavnom pokretaču naše energije.
Mnogo se djece iz moje generacije odlučilo upisati gimnaziju u Županji radi eksperimentalnog programa “Škole za život”. Mislim da je taj program dobro osmišljen jer pokušava maknuti sve one mane iz redovnog hrvatskog školstva te se ugledati na strane zemlje i njihov moderniji sustav obrazovanja. Koliko god smo mi u glavi sastavljali neke planove i važne crtice koje su nam trebale biti temelj za dobar početak, i učenici i profesori našli su se oči u oči s nečim posve novim. Tako smo se od prvog dana prilagođavali, učenici na novu okolinu, a profesori na učenike i kurikul. S obzirom na osnovnu školu, mnogo je više opisnih ocjena te se vrednuje naš trud i zalaganje. Više je projektnih zadataka, prezentacija, a korištenje digitalnih alata bih navela pod obvezno. Ne smijem zaboraviti važan segment, a to su tableti. Tableti su u našim očima bili, a i dalje su neka vrsta nagrade i pokretač naše volje za učenjem. Dobili smo ih prije tjedan dana, a najčešća je reakcija bila hvatanje za glavu jer smo si već u njoj mogli stvoriti scenariji kako tablet pada na pod te se rasipa u milijun komadića. Razrednici su nas ohrabrili, ali tableti su ipak prije početka sata bili vraćeni u kutije, sigurno zapakirani i zaštićeni. Sada imamo svu opremu i mislim da smo napokon spremni zakoračiti u lov na ocjene, iako mislim da će to biti malo teži zadatak nego što je bio prije godinu dana. Profesori se trude objasniti nam što je to toliko novo u toj reklami “Škola za život”, ali koliko god dobro znali teoriju, praksa je umijeće. Većina ih postupno mijenja svoj način rada te nam prezentira samo one bitne činjenice i zanimljivosti s kojima ih možemo povezati. Knjige su više postale priručnici, a uz prisutnost tableta, na nekim nastavnim satima nisu potrebne. Ja osobno i dalje više volim uzeti knjigu u ruke iako su neke za “manje gradiva u nastavi”. I dalje su dosta debele i možete ih prelistavati širom otvorenih očiju dok ne dođete do kraja. Najviše su se promijenili povijest i geografija, upravo tamo gdje bismo trebali najviše učiti godine i definicije. Ocjene su već sada pravo iznenađenje i pravi su vrtlog oduševljenja i razočaranja, ali meni je osobno atmosfera opuštenija te osjetim mnogo više vedrine i pozitive u zraku. Možda najteže bude kada sretnemo nekoga iz razreda te se sjetimo svih lijepih uspomena ( petka na novinarima u osnovnoj, na primjer) ali onda nas iz tih tužnih misli trgne žaruljica i podsjeti nas da bismo trebali požuriti ako želimo uhvatiti red u kantini. Muke prosječnog srednjoškolca su nam sada svima jasnije.
Na kraju, ako i niste uspjeli kupiti pizzu jer se baš pred vama prodao zadnji komad, utješite se kako je sutra novi dan. Dan kada ćemo se probuditi nasmijani i spremni za nove izazove jer uskoro će pasti i prvi snijeg, a mi toliko toga možemo učiniti da promijenimo sebe i dokažemo da nismo prosječni. To je ona točka na i koju bih dodala novom kurikulu jer “Škola za život” se ne bi trebala ticati samo nastave već i odgojem nas djece u samopouzdane osobe. Svatko od nas treba dati maksimum i ne biti u prosjeku jer mi nismo na ovom svijetu kako bismo se priklonili sredini i činili ono što većina čini.
Vaša Nina
Nina Matanović 1. r.
Gimnazija Županja
