– Posljednjih mjesec dana žalio se na bolove u prsima i završio je u bolnici. Nakon tri dana stalo mu je srce – rekla je uplakano njegova skrbnica Marija Džoić. No selo ga nikad neće zaboraviti, a ni mi.
Patuljasta rasta, ali velika srca, Željko je svojom vedrinom lako osvajao simpatije svih koji su ga upoznali. Nikad se nije žalio zbog svoje visine i uvijek se prilagođavao životu “velikih”.
– Moji pokojni roditelji bili su normalnog rasta, kao i dva brata i sestra. Samo sam ja rođen kao patuljak. Zapravo sam imao distrofiju kostiju, koja je zaustavila moj rast. Dok sam bio dijete, u selu je bilo još nekoliko ljudi patuljasta rasta, ali mi obično ne živimo dugo, pa sam ja ostao jedini – kazao nam je Željko kad smo posljednji put, prije dvije godine, razgovarali s njim. Tada je Željko gurao dječji bicikl s jednim pomoćnim kotačem, koji su mu prijatelji darovali da se lakše kreće selom, i pričao nam je o tome kako je biti patuljak.
Nije dočekao da mu vrate kolica
Imao je problema s nogama, koje su ga boljele, i zbog toga je od općine i raznih udruga dobio na dar električna kolica, no ona su se pokvarila, pa je Željko ostao bez prijevoznog sredstva. Molio je za pomoć, da mu kolica poprave i vrate, no to nije dočekao.
– Živim od male mirovine, pa mi ne ostane puno nakon što platim režije. O meni se brine skrbnica, koja mi kuha i pere. Braća i sestre žive u Njemačkoj i Australiji, no s njima nisam puno u kontaktu. Osim kolica, volio bih imati kadu i WC u kući, da ne moram izlaziti van noću. Osim toga, ne trebam posebne tretmane. Sve je u mojoj kući normalne veličine, nemam posebne stolce ni krevet. Ali baš mi nedostaje kupaonica – maštao je tad skromni Željko o svom malom luksuzu. Iako je bio zbrinut, Željko je cijeli život nešto radio. Hranio je kokoši, patke i svinje.
– Svinje i ja gledali smo se oči u oči, ali se uvijek znalo tko je gazda – šalio se. Nikad nije imao ženu. – Volim ih pogledati, s njima razgovarati, ali nikad nisam našao neku s kojom bih ostao. Nije to ipak za mene – priznao nam je Željko. Nažalost, najveće želje nikad mu se nisu ispunile.
Marko Mrkonjić/24sata