Nešto kao… tko od njih žuri kući otpremiti osmogodišnjaka u školu ili koga čeka grašak za ručak, ili tko se upravo s nekim posvađao ili tko žuri kući poljubiti svoju ženu. Ali ne mora čovjek daleko posegnuti u maštu… dovoljan je jedan pogled i sve ti je jasno… vidiš penzionersko lice koje zabrinuto drži već dvaput prebrojan točan iznos novca, ali ga, dok čeka pred šalterom broj tri, opet žurno prebrojava ili nervoznog mladića koji supersoničnom brzinom žvače žvaku, umornog radnika koji prevrće nekoliko uplatnica u znojnim dlanovima… ili pak sitnu, malenu staricu koja pokorno i mirno čeka svoj red.
Nađu se tu i dva stara znanca, koji vedro ( i glasno ) izmjenjuju priče o rodbini i bližnjima, ili djevojka koja je došla platiti djedove račune ili pak naletiš na gunđavu gospođu ( nazvat ćemo ju ovdje gđa. Amerika, jer, izgleda, jedino ona mora biti negdje drugdje, svi su ostali obični smrtnici i kao takvi manje važni, baš kao što bostonske ulice krvare glasnije od afganistanske djece).
I upravo takve spodobe, poput vibrirajuće gospođe, iako me žaloste, su mi najzanimljivije, one bude maštu, jer zapitaš se zašto, do vraga, proizvode toliku buku, koliko vremena uzaludno troše na nervozu i vidiš kako se ispod tog gizdavog sloja šminke, zapravo guše u nesigurnosti.
I ne možeš, a da ti ih ne bude žao, jer samo kad bi se takve, lako zapaljive osobe pomirile sa nečim što predobro znaju…sredina je mjeseca i većina ljudi daje caru svoj danak… bilo bi im puno lakše. Ovako se samo rasipaju i otežavaju život. Svoj i slučajnih prolaznika.
I još neko vrijeme, nakon što sam došla kući, činilo mi se kao da sam došla sa kakvog maratona, jer čekanje pred šalterom u Fini slično je kakvoj olimpijskoj disciplini… bez kondicije i strpljenja nećeš daleko stići i dakako, ako ti je ljubaznost trener, uopće ti neće biti teško idući mjesec ponoviti ovo iskustvo.
Ja ću se, uopće ne sumnjam, opet zateći u sličnim okolnostima, jer ne zanimaju me internet bankarstvo i trajni nalozi. Ja sam staromodna baba koja želi, barem jednom mjesečno, na kratko, imati malu hrpicu love u rukama.
V. Majačić
