Recimo, onaj stravičan potres u Kini, izvlačenje bližnjih ispod reda cigli i prašine, zatim bombe, bombe posvuda ( po zagrebačkim kvartovima, nažalost, još uvijek padaju one iz Domovinskog rata ), Koreju da ni ne spominjem, niti onu lijevu, ni desnu, ni političare što zasukanih rukava skupljaju smeće i sade cvijeće, ni bolesnu djecu, gladne u svijetu, ni braniteljske obitelji deložirane iz svojih domova.
Gotovo svakodnevno smo pod udarom ovakvih tmurnih vijesti, okruženi smo sivilom, tamom i ponekad se svijetlo ne vidi ni na kraju tunela, no, ipak, dragi moji, kao u onoj pjesmi, nije sve tako sivo, jer čak i ja, ovakva malena, iako ne znam gotovo ništa o politici i ovome svijetu, savršeno dobro znam čime se može obasjati noć – knjigama!
I upravo to ćemo, 23. travnja, u knjižnicama, knjižarama i gradovima diljem lijepe nam naše, i učiniti. Po drugi put i kako razni izvori kažu, ove godine broj gradova i mjesta koji obilježavaju Svjetski dan knjige i autorskih prava je udvostručen. Zar nije lijepo čuti kako nešto u Hrvata raste, a da nije PDV, cijena kruha ili goriva?!
No, šalu na stranu, ovo je dobra i lijepa vijest, jer čitanje je tako jednostavna aktivnost, a pruža toliko višestrukih užitaka. Putuješ kroz prostor i vrijeme, šetaš dolinama srca i živiš mnoge živote…i sve to iz udobnosti vlastitog kreveta ili kakve fotelje. Proživljavaš patnje, radosti i uzavrele ljubavi, pronalaziš smisao u riječima, nadu u rečenicama…a kad podigneš pogled sa knjige sve oko tebe je isto, kava te čeka na stolu, ako je hladno, topla deka te grije, mačka i dalje drijema na prozoru, ili ptice cvrkuću u obližnjoj krošnji, tvoji bližnji idu dalje istim ritmom, kao da se ništa nije promijenilo, kao da upravo nisi doživio trenutke nepomućene sreće ili najdublje tuge.
Dakako, osim što su knjige izvrstan medikament za dušu, može se i mnogo toga naučiti, recimo, uzmeš kakav povijesni roman i brzo shvatiš kako se povijest ponavlja, samo što vitezovi sad ne jurcaju svijetom umotani u željezo, već voze bicikl i imaju pametne mobitele ili ako u vama čuči kakav pustolov bez vize možete uživati u Himalajskim visoravnima, šetati dolinom Nila i plesati s Aboriginima, a ako pročitaš koju biografiju, odjednom ti je jasno kako nisi jedini na svijetu koji pati.
I što je najvažnije, ljubav prema knjigama, iako se najslađe upija kad smo klinci ( još uvijek se živo sjećam osjećaja miline, dok mi mama čita A Pál utcai fiúk…vjerojatno su mi zato još uvijek najdraži junaci iz dječje literature Čonakoš, Boka i Nemeček ), može nas pogoditi bilo kad u životu i vjerujte mi, kad vas ova droga obuzme, budite bez straha, jer od nje predoziranja nema. Uostalom, dragi moji, mozak je kao želudac, što ga više raširimo, više u njega stane, i što je još važnije, kad završimo s jednom knjigom, bez problema se od nje nahrane i stotine drugih ljudi poput nas.
Zato, navalite na ovu trpezu, gutajte knjige, liječite ljubavne rane pjesmama, po mogućnosti, Nerudinim, hranite dušu, vježbajte oči i otjerajte tamu, jer, bojim se, bez knjiga bismo još uvijek sjedili u Platonovoj spilji i tapkali u mraku. Čak mislim da bi nam i majčica Zemlja oprostila što joj otimamo šume samo kad bi malo više čitali.
Zato, u utorak, ništa “Sa o Roma babo, e bakren chinen”, ili ostanak doma pred televizorom u svađi sa političarima ili na ubrzanom tečaju turskog jezika uz sapunice, već “Sa o Roma babo babo” pokupite iz kuće pročitane časopise, ispunjene križaljke i reklamne letke, te ih odnesite u ono veliko plavo zvono za stari papir i nakon toga, prošetajte do knjižnice.
Tamo vas čekaju knjige i ljudi koji ih vole. Tamo ste na sigurnom. Tamo vam noć ne može nauditi.
V.Majačić
