Nakon nekoliko neuspjelih planova, konačno je osvanuo dan puta u Slavoniju i to nakon godinu i pol.
Ponedjeljak je, osmi sijačanj godine Gospodnje 2001. Dakle u Slavoniji nismo bili od prošlog stoljeća. Tisućljeća !
Promet, budući je ponedjeljak, dopušta normalnu vožnju. Pred Münchenom snijeg, koji me prati do Graza. Na jedanom austrijskom parkiralištu pokrivenom debelim snijegom pravim stanku zbog našega maloga psa Sisi i s njom trčim pustim parkiralištem. Davno već nisam vidio ovako debeli snijeg. Radujem se kao dijete. Vozim oprezno iako imam zimske gume. Na graničnom prijelazu u Sloveniju me od ispitivanja carinika spasila Sisi, koja je zalajala čim sam otvorio prozor i pružio putovnice. Već je dobar mrak.
Prvi susret s Hrvatskom u Macelju služben. Bez dužeg zastoja nastavljam prema Zagrebu i uz put se sjećam Jesenja, Štefa, kuma Iveka, njegove kleti i dobrog vina, violiniste Marijana (i Ciganice) i Ive harmonikaša, velike zabave u seoskom Domu, Štefovog župnika i njegovih zgoda i nezgoda. Za sve jedan Očenaš. Štefovom kumu sam već nekoliko puta htio poslati heilbronskog vina, no do danas mi nije uspjelo. Morat ću se prvom zgodom dogovoriti sa Štefom. Ovo me sjećanje malko probudi iz monotonije, koju tek prekine poneka vijest s radija ili dobra pjesma, ali i naša djeca, koja svaki čas nazivaju na mobitel i pitaju kako smo i gdje smo. Nisam mislio da ću ikada imati mobitel. Najprje zbog statusa koji se tom spravom nekome pripisuje, nekim „ruralnim ljudima“, kako ih naziva Ivan Supek. Osim toga ne želim biti dostupan svakome u svaki čas. Srećom ta se sprava može isključiti. Za Božić su mi ga kupila djeca. Sada vidim da to baš nije glup izum. Dobar je, ako ga se namjenski koristi.
Već od Krapine kiša koja pada sve do Novske. Slavonija me dočeka suha, pozdravila me dostojanstveno iako ne onako kako sam očekivao. Snijegu ni traga ni glasa. Skoro prazna auto cesta, tek po koji automobil ili kamion s BH-registracijom, koja ne odaje mjesto ni kraj, dopušta da odlutam u pokoje mjesto uz koje prolazim. Sjećam se prijatelja iz Raića i molim za njih Očenaš. Hrvatski radio emitira vijesti: „Delegacija Vojvodine došla na razgovore u Ilok. Razgovaralo se o povratu zbirke „Bauer“ iz vukovarskog muzeja, razminiranju hrvatskog područja uz granicu. U Splitu nevrijeme. Carla del Ponto dolazi u Zagreb“. Vjerujem da dosta njih zbog toga neće mirno spavati. “Ratna vlada: Gregurić, Granić, Šarinić, Tomac, već se nekoliko puta tajno sastala. Sada javno izjavljuju, da će surađivati s Hagom i savjetovati aktualnu Vladu. Nagađa se o američkoj municiji s osiromašenim uranom u Jadranu. Jedan se ronilac u Puli nije vratio sa ronjenja. U Zagrebu otkriven lažni liječnik“.
Vrtim po radiju i tražim nešto veselijeg. Radio „Martin“ iz Dugog Sela emitira dječju tamburašku skupinu. Pjavaju doista bezobrazne pjesme („U mog strica osma kobasica. Sedam suši, osmu strina puši“). Slušatelji nazivaju i hvale ih!? Proriču im dobru budućnost. No, svašta. Dobro napredujemo. Na mlađima svijet ostaje. Čudnog li svijeta, svijetle li nam budućnosti.
Slavonija siva, bez snijega i ičega novog.
Osvanuo je moj prvi dan u Slavoniji. Nakon dužeg spavanja idem sa Šogorom i Vladom u Jakšić po neke dijelove za traktor. Sad ne vozim. Mirno gledam lijevo i desno ne bih li otkirio išta novoga, što do sada još nisam vidio. Osim jedne velike reklame za „Löwenbräu“ u jednom običnom, ne tako velikom selu Bektež, sve je isto. Trgovac tvrdi, da su dijelovi originalni i čita omotnicu na kojoj piše: „Zemlja podrijetla SRJ“. U povratku svraćamo u „Löwenbräu“ lokal. Vanjština ne odaje interijer. To je po prilici velika diskoteka, lijepo uređena. Iako je oko 11 sati neki već piju pivo, ali Ožujsko. Löwenbräu je ipak skup. Dosta je reklama. Uz dupli esspresso kojeg pijam ja i Ožujsko pivo koje piju Šogor i Vlado, pričamo o djeci i mladeži, o njihovoj perspektivi. Pristojan mladić, konobar, lijepo odjeven nudi još jednu rundu, no mi moramo ići. Sada vozim ja. Po prvi puta u životu vozim Fiat Punto. Zgodan mal ali okretan automobil. Novi.
Umro je jedan mlad čovjek, brat šogorovog susjeda. Ja ga nisam poznavao. Sam je već godinama živio u Zagrebu, završio ekonomski fakultet, radio u banci i navodno se objesio. Iako meni nepoznat idem na sahranu. Nova grobljanska kapelica nije mogla primiti sve koji su ga došli ispratiti, pa stojimo vani. Sva sreća slabo sunce ipak malo grije. Ne čujem ništa što se događa u kapelici pa razmišljam o životu i smrti. Nakon obreda susrećem prijatelja, patra Miju koji je na dužnosti u Našicama, a kojeg nisam vidio dvije godine. Obilazimo grobove rodbine. Zastajem kraj groba mladića koji je u 37. godini poginuo u obrambenom ratu. Zna li on zbog čega je morao poginuti? Ne vjerujem da je bio heroj. Da li se on borio za ovo što se sada zove hrvatska država? Da li su i njega prevarili, jer poginuo je u Bosni? Kroz glavu mu prolazi kronologija ratnih događanja u BiH. Nije li i on poginuo zbog nečije sulude ideje o „velikoj Hrvatskoj“. Autori i protagonisti (koji su još živi) i dalje tu ideju smatraju opravdanom. I dalje izmišljaju razloge „za“ iako ja uz najbolju blagonaklonost ne nalazim niti jedan valjan. I dalje sam uvjeren, da je na djelu bila megalomanija i suludost. Zbog toga je ovaj mladić morao poginuti i ostaviti iza sebe suprugu i malu kćerkicu.
Na večer nam u posjetu dolazi pater Mijo. Razgovaramo o njegovom adaptiranju u za njega novu sredinu nakon Njemačke, Australije i Trsata, o starim danima. Mijo je fin čovjek, kulturan. Čovjek od knjige. Dajem mu nekoliko mojih referata i „Ludi svijet“.
Vijest dana: “Biljana Plavšić dragovoljno došla u Den Haag. SRJ joj odbila dati azil“!? Da li je to pold demokratizacije ili opet neka igra? Vjeruje li ona stvarno da joj se ništa neće dogodtiti jer je „bez grijeha“? Ili je to još jedan bezobrazan srpski pokušaj povlačenja za nos svjetske zajednice?
Kasno sam legao. Iako po prilici umoran ne mogu zaspati od laveži uličnih pasa. Osjećaj je to kojeg davno nisam doživio. Zanimljivo je da me to ne smeta. Kroz glavu mi na tu temu prolaze kojekakvi stihovi neke moguće pjesme.
Viješću, kojom je završio jučerašnji dan, počima i novi. Prve moje TV vijesti dana: Biljana Plavšić izjavljuje na tribunalu:“ Dobro jutro, časni sude. Juče sam dobila optužnicu, dobro sam ju rezumjela i niti po jednoj tački se ne osjećam krivom.“ Aferim!
Predsjednik Mesić došao na Hvar običnim trajektom. Hoda rivom bez pratnje, rukuje se s ljudima, s njima na terasi pije kavu. U Hrvatskoj je i to vijest dana. Da li su to jedine vidljive promjene u Hrvatskoj?
Račan predlaže smanjenje plaća članova Vlade. Božo Kovačević će „glasati protiv“. Čačić će glasati za, ukoliko to bude zadnji ovakav prijedlog. Ipak smo mi svi najprije ljudi.
Organizacija poljoprivrednika najavljuje prosvjed zbog neisplaćenih jesenskih dugova.
Dan sunčan, proljetni. Skoro do podne u pidžami ispijam kavu. Na odmoru sam. A kava mi najviše prija u pidžami.
Na veče TV-emisija „Željka Ogresta i gosti“. Za uvod prikazuje neki očito autentični snimak potpisivanja nečega od strane pokojnog predsjednika. Kamera ide u desno i hvata Škegru dok sa stola uzima bocu whyskija i stavlja ju pod sako. Obećava da će ga jednom zgodom pitati o toj krađi. E, kad bi to bila jedina njegova krađa. Među inim gost joj je i Dobroslav Paraga. Po prilici uspjeva kontrirati njenom čačkanju po njegovoj očito burnoj iako kratkoj političkoj biografiji. Pita ga da uporedi bivšeg i sadašnjeg predsjednika države. 1:0 za sadašnjeg. Na kraju ga moli da svira klavir. „Nemam note“ izmotava se Paraga, ali će onda pjevati. Njegove dvije kćerke koje su sjedile u publici, dobro su se amizirale tatitnim pjevanjem.
Slavonska televizija Osijek tvrdi, da se u Bizovcu jednoj ženi, dok je cijepala drva, u drvetu ukazala Majka Božja, pa su to drvo odmah odnijeli u crkvu. Događaju se u Hrvatskoj i „čuda“.
Noćas psi nisu dugo lajali. Možda ih je ušutkala dobra kutjevačka graševina?
Tek sam danas, ispijajući – naravno u pidžami – prvu jutranju kavu, doznao da je umro Fabijan Šovagović. Razmišljam. Još je jedna zvijezda s ledenog zimskog neba nad slavonskom ravnicom tiho zgasnula. Preselivši se u slavonsku legendu umro je Šova, veliki i neponovljivi tumač velike životne predstave u kojemu su glumci ljudi s imenom i prezimenom, sudbinom i žuljevitim težačkim rukama, nogama čvrsto usađenim u blato i mulj zemlje od koje žive, koja ih majčinski hrani i u smrti skriva. Izrastao je on iz slavonske zemlje poput gorostasog slavonskog hrasta čije su teške grane stoljećima odolijevale silnim olujama i rušilačkim urlicima vjetra s raznih strana zahvaljujući dubokim i čvrstim korjenima. Tko bi i kako bi uopće uspio uputiti pogled na taj često neveseo i mučan prizor života da nam ga znalački nije približio upravo veliki glumac i umjetnik Fabijan Šovagović. To mu zbog poznavanja mentaliteta, običaja i duše naroda iz kojeg je potekao zasigurno nije bila teška zadaća. „Uvijek sam bio Slavonac. To me podneblje zadalo. To su moje ruke, to su moje geste, moje grimase, to je moje natezanje lica, moj grč“ – znao je govoriti i pisati pokojni Šova o svom slavonskom podrijetlu, o onome što je uvijek bilo najprepoznatljivije u njegovim kreacijama. Kako na sceni, tako i na celuloidnoj vrpci. Šova je glumeći dokumentarističkom vjernošću s kristalnom jasnoćom zapravo postajao i živio dušu lika koji je tumačio. To je publika nepogrešivo znala prepoznati. I godinama je Šovi uzvraćala vjernošću, divljenjem i oduševljenjem priznavajući mu neosporan primat kralja hrvatske glumačke scene. Taj je neokrunjeni kralj slavonski u hrvatsko glumište došao iz blatnog ladimirevačkog šora, samog srca Slavonije čiji je bio i ostao simbol i zaštitni znak do kraja života. U selu Ladimirevcima pokraj Valpova Fabijan Šovagović je rođen 4. siječnja 1932., a svijet je napustio na samom pragu trećeg milenija teško bolestan, ali ne i zaboravljen na gornjogradskom sanatoriju obavijen gluhom tišinom novogodišnjeg jutra, ne dočekavši svoj 69. rođendan.
Rat koji je silovito, tragično i razorno zahvatio našu rodnu Slavoniju posebno je na njemu ostavio traga. Taj ga je barbarski pohod s istoka na slavonsku ravnicu, koja je Šovi značila više nego ikome, stajao i drugog kobnog moždanog udara. Nije mogao Šova, sin Slavonije, u kojem se utjelovio duh i povjest tog specifičnog zavičaja, podnijeti da mu zlikovci ruše sela, gradove, da mu ubijaju braću i u nepovrat odnose sve ono što je činilo njegov svjetonazor. Svjetonazor je to koji je isijavao iz njega u Đuki Begoviću, a napose u filmu „Sokol ga nije volio“. Drugi ga je moždani udar sustigao nakon što je doživio teško granatiranje na srušenom mostu u Osijeku. Na bojišnicu se Šova otisnuo u namjeri da svojim najsnažnijim oružjem – riječju i izričajem glumca – obdari vojnike u rovovima. Viteški je Šovagović braniteljima pod kišom smrtonosnih projektila, za razliku od nekih njegovih kolega koji su „ratovali“ u Zagrebu, recitirao pjesme.
Onda nije čudo što je Ivo Štivičić rekao:“ On je jedini glumac kojem sam ikada skinuo šešir“.
Tako se u rodnim mu Ladimirevcima zvuk zvona s crkve Svetoga Križa razlijevao maglovitom slavonskom ravnicom, a predvečerje žarkocrvenih oblaka uokvirilo pusta polja i prazne šokačke ulice u koje se uvukla tuga. U velikim su oknima gorjele svijeće a stare su bake s crnim maramama na glavama i krunicom u ruci polagano kročile prema crkvi pored čijeg je oltara stajala slika tog velikog hrvatskog glumca. Umro je Fabijan Šovagović, Hrvatina, Slavonac, Ladimirevčanin, suprug, otac, brat, ali ponajviše prijatelj.
Po podne sam i ja otišao u Ladimirevce pokraj Valopva, da u toj crkvi, u kojoj je Šova kršten, za njega izmolim pokoj vječni. Dugo sam sjedio u hladnoj crkvi. U mislima sam još jednom vidio „Đuku Begovića“ i „Sokola“. Ima Slavonija sve. Svojevrsnu, tajanstvenu poeziju i bez pjesme, isprepletenu snagom strasti. S tugom u srcu lagano sam vozio prema Našicama i pustio za njega šokačku pismu, koju je tako volio.
Nakon već uobičajenog jutarnjeg rituala (ispijanje kave i dvije štample domaće šljivovice, koja ubija bakcile, u pidžami) i dobrog ručka, po podne provodim u našičkom samostanu. U velikom, lijepo uređenom refektoriju ugodno razgovaram s patrom Mijom o mojem „Ludom svijetu“, neminovnoj politici (Mijo nije partijski čovjek, analizira, konačno prije teologije studirao je u Mainzu pedagogiju i sociologiju!), o teologiji. Pater Ivan hvali „Hrvatsko slovo“ koje nam stavlja na stol. „Strašno pišu o Mesiću“. Time je odmah otkrio svoju političku poziciju. I zbog toga idemo u Mijinu sobu. Skromna fratarska soba odiše knjigom i inteligencijom, te Mijinom skromnošću.
Nakon nekoliko godina opet na TV gledam „Latinicu“. Današnja je tema „Sport i politika“. Canjuga bestidno ističe svoj doprinos „Dinamu“, negira svoj udio u političkom dirigiranju klubom od strane najvšeg vrha. Nisam izdržao do kraja.
Osvanuo je jako hladan, ali lijep sunčan dan. Prelistavam novine: „Svi Srbi moraju u odore hrvatske vojske“, jer 15. siječnja ističe moratorij na služenje vojnog roka pripadnika srpskog naroda u Hrvatskoj. Globus otkriva:“ NATO bombe ozračile su Hrvatsku“, „Tragedija domaće pameti. U kompjutorizaciji i razvoju interneta Hrvatska zaostaje i za Albanijom, dok je 1985. imala najviše informatičara na svijetu“. Rezultati ankete „Hrvatsko domoljublje od 1991. do 2001.: Čime bi dobar domoljub i lojalan građanin Republike Hrvatske trebao danas iskazati svoju ljubav prema domovini ili lojalnost?“ Na to odgovaraju ispitanici: „Spremnošću na obranu domovine sa „da“ 79,4 %, „ne“ 16,35“!
„Kako biste vi osobno postupili u slučaju nove oružane agresije na Republiku Hrvatsku?“ Jedan od odgovora: „dragovoljno bih se borio s oružjem, odgovara 25,7% muškaraca i 3,9% žena.
Kad biste mogli birati zemlju u kojoj ćete živjeti, koju biste izabrali?
- Hrvatsku u svakom slučaju i po svaku cijenu 53,5%
- Njemačku 6,7%
- Švicarsku 2,1%
- SAD 12,0%“
„Velike prijevare humanog preseljenja“. Hrvati s Kosova optužuju HDZ i njihove svećenike koji su ih nagovorili na preseljenje u Hrvatsku, iskrcali i rekli im:“ Birajte kuću i živite, neće se Srbi vratiti“. Bez komentara.
Poslije podne vozim se iz Orahovice u Požegu, preko Krndije. Ovim putem još nisam vozio. Prava cesta za brdski rally. Odmah nakon prvih serpentina pogled se pruža na „Ružicu grad“, bolje rečeno njegove ruševine. Puzeći prema vrhu upada u oči oaza zelenih borova u inače bjelogoričnoj šumi. Mjesto je to pravoslavnog manastira koji je prema pričanju prijatelja iz Crkvara sada prazan ali se obnavlja i udomiti će jednoga popa. U ratu nije stradao.
Danas je očito lovni dan.Već u Novoj Jošavi nekoliko lovaca (sudeći po šeširima i crvenom licu) tovare dvije zaklane divlje svinje. Pred Petrovim vrhom još nekoliko lovaca. Sam vrh je pokriven slabim snijegom i injem, iako je 4 sata po podne. Jako vijugava cesta ne dopušta gledanje lijevo ili desno. Sve do Kutjeva niti jednog naselja. Na ulasku u Kutjevo susrećem još jednog lovca crvena lica od zime ili?
Ulazim u VALIS AUREA. U 13. stoljeću u samostanu cistercita u Kutjevu, prema uputi Pape Grgura VII. za rad u „Hospitalu“ određeni su redovnici Franjo Ronis i Ivan Žagar, a kao kirurg bivši Isusovac Ignjat Pavlin. Samostan je još tu, ali bez cistercita. U jednom dijelu su poznati kutjevački podrumi. Dok su u 13. stoljeću tu redovnici liječili tijela bolesnih ljudi, danas dobro kutjevačko vino liječi srca i duše mnogih ljubavnom tugom i egzistencijalnim strahom shrvanih Slavonaca. Neke i izliječi. Ali u svakom slučaju sve ih razveseli, pa mu stoga i pjevaju tolike pjesme, koje prema mom mišljenju ne pretjeruju svojom hvalom doista vrhunskom vinu. Na um mi pade.“Vino, vino, sve je vino krivo, što mi glava bez jastuka spava“.
U Požegi 1765 godine spominje se bolnica – sirotište (Xenodochium), a 1836. sagrađena je u ulici Vučjak nova bolnica. Ovo kao dokaz slavonske rane civilizacije.
Prolazeći kraj tog bivšeg cistercitskog samostana i crkve sjećam se Male Gospe od prije nekoliko godina, gdje sam nakon puno godina susreo starog velečasnog Željka, koji je u starom stilu propovijedao dugo i zdušno. Nakon Mise sam s njim kratko razgovarao. Uz njega me vežu duge uspomene iz djetinjstva.
U Požegi u kafiću preko puta vojarne, pijem pravi njemački Jägermeister uz Lipički studenac. Uljudan mladi konobar nudi mi Barun. To je novo, požeško piće, nešto kao Jägermeister. Iz lokalno petriotskih razloga naručujem dupli Barun. Za susjednim stolom nekoliko golobradih vojnika. Piju Heineken pivo. Pred svakim stoji mobitel. Ja moj ne nosim. Ne nosim niti sat. Konačno, na odmoru sam. Vozim nazad, ali preko Pleternice i Grabarja. Pomalo se ljutim na domaćeg vozača koji vozi sporo i svaki čas prelazi središnju crtu. Možda se i on poduže družio s Barunom? Došavši u Kutjevo želim uzeti gorivo, ali crpka je zatvorena iako nije niti 6 sati. S nadom da će do Orahovice biti dosta, penjem se uz Krndiju. Orahovica, već sva u svjetlima, prostire se s vrha kao na dlanu. Sve radio postaje emitiraju modernu glazbu, pa radije slušam tamburaše. Ta u Slavoniji sam! Doduše ne ravnoj, ali ipak pravoj. „Bećari“ pjevaju o bunaru. Dok se pijan vraća kući njegova ga hladna voda umiva. „Dike“ o Bosutu i salašima:“ E salaši maleni, nebesa vam vaša plava. U jednome kraj Bosuta ona moja sreća spava“. „Bekrije“ o ravnici: “Ravnica je moja tuga, Dunav je suza tek. Čekanja bila su duga, al vraćam se zauvjek“. Sve puno nostalgije, šokačke sjete, koja baš Slavoncima i nije svojstvena. Što se to dogodilo s bećarima i bekrijama slavonskim? Ima li ih još uopće osim u pjesmi? Bojim se da su zauvijek nestali kao i njihova široka pjesma po još širim, blatnim sokacima i šorovima. Nema konja, nema bećara. Seoski tamburaši pjevaju preko radija odjeveni u traperice i američke jakne.
Sve češće i oštrije serpentine remete moj prividni mir i razmišljanje. Ne vidim niti jednog jelena ili srnu. Izgleda da su ih lovci rastjerali svojom pucnjavom. U ovim se brdima uvijek puno pucalo.
Poslije obilne večere u Crkvarima i dosta dobrog domaćeg vina, slušam brige svagdanje. Na TV vijest o brigama njemačkih mesara zbog BSE krize. To ove domaće još ne dira. I u Hrvatskoj se pojavila jedna luda krava. No sve se stišalo. Navodno je kriv „Večernjak“ koji je lansirao „lažnu vijest“. U Hrvatskoj su izgleda ljudi ludi. Još se ljute na Canjugu i njegov jučerašnji, bezobrazni nastup u „Latinici“. Ne usudim se pitati ih o perspektivama.
Ulazim u injem pokriveni automobil. Mjesečina je. Studen. Opet neće biti snijega. Šteta, iako me čeka poduži put po Slavoniji. Davno ju nisam vidio bijelu kao udavaču, urešenu biserima po ogoljelim granama šljiva i hrastova. Možda ću je noćas takvu bar sanjati.
Mlado novo jutro obavijeno u maglu. Danas ne želim vidjeti niti novine, niti TV. Sređujem jučerašnje doživljaje i već se radujem večeri u kući pokojnog Đure, jer znam da će kao i uvijek biti divljač. Sa starim susjedom Nacom razgovaram o njegovoj bolesti, koja „svaki dan zahtjeva po deci rakije“. Poslije sam doznao da ima rak na jeziku. Divi se mom dobro odgojenom psu i mojim dobrim cigaretama. „Naše su jako jake i smrde“ tuži se. Poklanjam mu jednu kutiju, iako znam da ne smije pušiti. Ima rak. Možda neće dugo.
Danas putujem u zavičaj. Iznenadili smo ih. Nisu znali da dolazimo. Razgovor do u kasnu noć. Mnoštvo novina o selu i u selu. Oko 10.30 slijedećeg jutra probudi me glasni razgovor iz dnevne sobe. Ustajem i onako u pidžami pozdravljam prijatelja Đuru i susjeda Franju, koji su naišli vidjevši moj automobil. Dugi razgovor uz rakiju od starog muškog zbora do celibata. Poslije ručka posjet groblju. Ovoga smo puta sami na velikom groblju. Obilazimo grobove roditelja, rođaka, prijatelja i svaki poškropimo blagoslovljenom vodom i zapalimo svijeću. Puhao je hladan vjetar i uporno gasio svijeće. Prvi puta stojim nad grobom prijatelja , Štitarca, svećenika, župnika u Trnavi, Luke Vincetića. Vraćajući se s groblja nailazimo kod poznanice, koja je dugo godina radila u Heilbronnu. Nudi dobru rakiju od krušaka. Rijetkost je to u mom kraju. Riječ po riječ, i već se smračilo. Odlučujemo ići na divan u Babinu Gredu, kod prijatelja Đure. Njega nisam zaista dugo vidio. Devet kilometara do Babine Grede je kratko da se sjetim svega iz momačkih dana. A puno se toga dogodilo. Dug je i snažan bio pozdravni zagrljaj. Tu su Joža i Ljubica, koje također nisam dugo vidio. A nisam godinama već bio na divanu. Žene rade ručni rad i neumorno pričaju. Doznadoh puno toga o Babinoj Gredi. To mi je selo dobro poznato. Poznajem dosta ljudi. Tu sam kao mladić svirao po svatovima, imao curu. Njenu kuću nisam vidio. Na mjestu stare, sagrađena je nova, a ona je u Australiji. Oduvijek tvrdim, da je seksualna revolucija prije bila u Babinoj Gredi nego u Švedskoj. Odavno su u tom velikom, možda najvećem selu Slavonije, snaše poslije nedjeljne popodnevne večernjice išle u gostionicu. Naravno bez muževa. Javna je tajna koja snaša ima ljubavnika, a koji muž ljubavnicu. Imenom i prezimenom. Ali, nikom ništa. Možda su u susjednim selima, koja su bila „čestita“ iz zavisti o Babogracima kružile svakavke priče i vicevi. No to „zuce“, kako smo ih mi u Štitaru zvali, nije ni malo smetalo. Oni svoj život žive i dalje, no ne tako intenzivno kao prije.
Još je par minuta do 24 sata. Čekamo ponoć da čestitamo zetu Antunu i imendan i rođendan. Po dvije šljivovice i laku noć. Nisam dugo zaspao. Razmišljao sam o onom „bogatom“ vremenu koje sam s Đurom proveo u Babinoj Gredi. Još sam čuo kad je sat na tornju stare, lijepo obnovljene crkve otkucao 3. Po zvuku sam ustanovio da su zvona ona ista, stara, iz mog djetinjstva.
Danas je Sv. Antun. Posjećujemo rođake u Županji. Kratka šetnja „gradom“ (ja Županju nikada nisam doživio kao grad) odaje starost. Ovdje se ništa novoga nije dogodilo, osim propasti Županjske banke. Njen direktor je moj kolega iz gimnazijskih dana. Mnogo htjeo, mnogo započeo. Pa propao. Duduše on nije propao. Odvjetnik Luka, također školski kolega, a njegov vjenčani kum, priča mi, da je negdje u Zagorju ženi napravio kliniku. Očito su se sve hrvatske „propasti“ događale po istoj shemi.
Kod sestrične Ele srećemo njenog sina Darka, njegovu suprugu Sanju i sinove Stjepana i Mihaela. Oni su oboje liječnici. Nakon uobičajenih pitanja zapodjenuo se ozbiljan razgovor, koji često prekidaju pitanja djece. Sanja se zanima za problem droge u Njemačkoj, ulozi njemačke i hrvatske katoličke Crkve. Kritički analiziram stanje. Na kraju ona zaključuje:“ Ipak je lakše odgajati djecu, kad znaš što se smije, što ne smije“. Istina. Vrijeme je da dečki idu spavati, pa se opraštamo. Još kraći razgovor s Elom i malo ogovaranja uže obitelji.
Osvanu je deveti slavonski dan. Rano u jutro (u osam sati, a ja sam na odmoru) po gustoj magli vozim u Babinu Gredu. Odavno nisam doživio ovaku gustu maglu. Vozim po staroj, uz novu auto cestu, predjelom koji je nekad pokrivala stara hrastova šuma. Šume više nema kao i puno toga što me vezalo zu taj kraj. Na povratku svraćam bratićima Đuri i Mati. Prvi put sam u Đurinoj kući poslije smrti njegove majke, moje posljednje strine. Nešto mi fali. No o tome nisam htio zapodjenut razgovor. I kod jednog, i kod drugog ista, obvezna “meza”: šunke i kobasice zu rakiju. Više niti ne pokušavam uvjeravati moje gostoprimce da nisam gladan. Moraš jesti htio ili ne. I piti! No i na jedno i na drugo sam se već nekako naučio. Od kako sam u Slavoniji, nisam popio niti jednu tabletu. Dakle, nisam pretjerao.
Oko pola sedam, a već se dobrano smračilo, vozim u Našice. Još je uvijek magla. Vozim polako i sretno stižem na cilj.
Po podne smo pozvani kod prijatelja u Crkvare. Dok Šogor ne dođe s posla, iako po magli, idem u Požegu. Bez neke velike potrebe. Na radiju slušam, kako je njemačko – hrvatski antropofoz Rudolf Steiner još prije 80 godina najavio kravlje ludilo. 13. siječnja 1923 godine iznio je postavku, da krave polude ako jedu meso. Povjesničar, dr. Mladen Ančić tvrdi, da je Karlo Veliki doveo Hrvate do Jadrana krajem osmog stoljeća. Hrvati su bili ratnička manjina, dobro opskrbljena franačkim oružjem i opremom, koja se nakon doseljenja u bivšu rimsku Dalmaciju i Donju Panoniju pred kraj osmog stoljeća slavenskim plemenima i strosjedilačkom stanovništvu nametnula za gospodara, iz čega se postupno oblikovala hrvatska državnost.
U već spomenutom kafiću u Požegi čitam Večernjak. Zvonimir Despot piše :“Ekskluzivno iz memoara Dobrice Ćosić – Krleža se s Ćosićem razišao zbog broja ubijenih Srba u Jasenovcu“. Ćosića su razljutile tvrdnje kako je u Jasenovcu ubijeno 40 do 60 tusuća Srba. To su podaci Instituta za historiju radničkog pokreta, kojim je rukovodio Franjo Tuđman, s kojim se Krleža često susretao. „Nitko se do onoga trenutka nije usudio jasno i pošteno kazati ono što svi pametni i savjesni intelektualci znaju: Miroslav Krleža je bastion velikohrvatstva, što mi je 1964. tvrdio, i Vladimir Bakarić..“, piše u svojim memoarima Ćosić.
„Krleža je bio – donosi dalje Ćosić – genijalno dijete, koje je rano postalo svjesno svojih sposobnosti, a bilo je svud i uvijek vrijeđano odnosima prema njemu; aristokratski, malogrđanski, austrijski, mađarski prezir prema njemu presudno je utjecao da se njegova ličnost negatorski i nihilistički postavi prema čitavom životu i svijetu. On je rezignirao pred tajnama prirode i suvremenim tehničkim čudima. On je zbunjen i zamišljen nad fenomenom života pčela, ali isto toliko pred radio – aparatom.“
„On je slomljen, prebijen, pregojen, ostario kurjak, kojem hipetrofirana sujeta nadomješta snagu, a teatralna superiornost stvarnu hrabrost…
Krleža, duhovni inspirator, moralno i političko pokriće Deklaracije o hrvatskom književnom jeziku, konačno je sam blistavo osvijetlio svoje „jugoslavensko lice“; svoju serbofobiju iznio je javno i otvoreno, unatoč titoističkim skruplulama“, piše Ćosić.
U travnju 1966 piše Ćosić:“ U Hrvatskoj se rasplamsavaju velikohrvatski nacionalizam i antisrpstvo. Ako mu se napredne i revolucionarne snage Hrvatske ne suprotstave svim sredstvima, ukoliko već nije kasno, Hrvatska će se srozati u NDH. Jedna hrvatska repriza je na pomolu. Hoće li opet klati Srbe, pitanje je samo međunarodne konstelacije, snage i političke zrelosti Srbije. Krleža je patron i duhovni otac suvremenog velikohrvatstva. Hrvatska inteligencija, koja je pretežito domobranska po duhu, sada je agresivna i neobično ambiciozna u svom starćevićevskom hrvatstvu.“
„Čak ga ni obazrivost prema Titovom prijateljstvu, ni urođeni dar za hipokriziju, ni njegovo suštinsko režimlijstvo, nisu spriječili da sa svim svojim životopisima, funkcijama, ugledom, častima, purgerstvom i kukavičlukom – javno i glasno ne postane glavna intelektualna akvizicija suvremenog hrvatskog separatizma i šovinizma. Ideološki i intelektualni pad Krležin na srpskim prostorima svakako je kompenziran užarenim nacionalističkim, antisrpskim osjećajima u područjima hrvatskog jezika. Miroslav Krleža, u suvremenoj nacionalnoj orijentaciji Hrvatske, stoji u biti na istim nacionalnim pozicijama na kojima danas stoji mačekovska i ustaška emigracija.“
Ćosić očito nikako nije Krleži mogao oprostiti što se suprotstavio njegovim velikosrpskim stavovima. „Dokle ćete vi Srbi izjednačvati domobrane sa četnicima?“ upitao ga je jednom. Njegovi istomišljenici to nisu mogli oprostiti ni ostalim Hrvatima kojima je bilo dosta života pod srpskom čizmom u prividno zajedničkoj nam državi. I Ćosićevi stavovi iz 50-ih i 60-ih dokazuju kako je srpska agresija bila neizbježna.
Eto tako Ćosić još jednom obračunava s Hrvatima zapisima punih netrpeljivosti.
Danas je Sv. Vinko, zaštitnik vinograda i vinogradara. Priređuju se velike fešte. U Feričance dolazi predsjednik Republike, koji je rodom iz susjedne Orahovice. Večer prije priča mi jedan policajac:“Osiguranje nije ni upola kao za vrijeme starog predsjednika“. Prije Feričanaca ide u Ilok, u najstariji vinski podrum u Europi! Slave se „Vinci“. To slavlje u mom životu još nisam doživio. U Štitaru nema vinograda. Kod nas je najveće brdo bundeva, pa nema vinograda.
U vinogradima gore vatre. Na trsje su obješeni kuleni i kobasice. Vjeruje se, da će biti dobra berba. Par odrezanih grančica loze ponese se kući, stavi u vodu, da se vidi kakav će biti rod. Kod prijatelja u Crkvarima podno Krndije već sjede Stipa i Joza iz Đakova, jedu kobasicu i piju vino, al „utvrdo“, dakle bez vode. Šteta je kvariti vino, vele oba i izvaljuju viceve na svoj račun. Pravi humor. Sjetih se Hegela koji reče:“Humor je najuzvišeniji stupanj duha“. Red je ići u vinograd, no njima se neda. Stipa mi nudi svoj đip „Suzuki“, dvosjed. Pristajem, iako takav automobil još nikad nisam vozio. Treba na jednom mjestu prijeći preko potoka, pa je bolje ići s njim nego mojim, običnim. Već je kratki put u vinograd najavljivao veselje. Oko velike vatre sjede već dobro „podgrijani“ ljudi. Tek im se na odsjaju plamena vidi crveno lice. Peku na šibama nataknutu slaninu i kobasicu. Dobro prija uz domaći kruh iz vanjske peći. Prijatelj Joza mi pokazuje svoj vinograd, priča o „isplativosti“ i planovima. Pristupa nam „Tarzan“:“ Pusti razgovor. Ajte k vatri!“ Piri hladan vjetar, pa se približismo vatri koliko je moguće. Boca stalno kruži. Svatko je donio svoje vino. Prilazi mi zgodan mladić, Tomo, i nudi vino. Pitam ga za „sortu“, kako ne bih mješao. „Danas vam je svejedno. Vino je vino. Svako je dobro.“ Nisam mogao odbiti, iako bih i dalje najradije pio dobru graševinu prijatelja Joze. Već je pao mrak. Pokušavam odgonetnuti svjetla u daljini. Već nekoliko pokušaja započeti pravu pjesmu, ne uspjeva. Očito je još prerano. Iz daljine se začu pjesma s druge vatre. Postajala je sve glasnijom. Skupina mladića dolazi k nama. Pjevaju neskladno ali glasno. Oni nude svojim vinom, mi njih našim. Danas je sve u redu. Svi su prijatelji. Nema svađe, psovke, razmirica. Svako je vino dobro. Vjerujem da će sutra biti drugačije. Od čijeg li će me vina sutra bolit’ glava?
Opraštamo se i idemo na večeru. Joza iz Đakova, inače birtaš iz Đakovačkih Selaca, kuha čobanac. Dans se zove „pastirac“, kao da u Hrvatskoj više nema čobana. Dobar je. Decentno ljut, jer smo ga zamolili da ne zaljuti previše. „Znam ja, da ste se vi u Njemačkoj odučili naše hrane“.Taman dobra za graševinu. Stipa je već počeo drijemati, a mora voziti u Đakovo. Joza popi još par čaša na eks, pozdraviše se i odu. Svima se razvezao jezik. Razgovoru nikad kraja. Malo politike, malo svakidašnjice, dosta graševine. Nismo ni primjetili kako je prošlo vrijeme. Red je ići kući. Sutra se radi. Ja doduše ne, ali drugi.
Prije spavanja razmišljam o današnjem danu. Zemlja plodna, slavonska ostaje na starcima koji su u nju zaljubljeni. Mladi odlaze. Novi hrvatski „Mlečani“ posjekoše hrastove i vinograde. Ako se mi ne bavimo politikom, onda se ona bavi nama. To Slavonci još uvijek nisu shvatili. Jedina je šansa Hrvatske proizvoditi ekološki čisto vino. Kud nam kradu i lažu, tu nas još i truju lošim vinom. Svi su se kraljevski dvori Europe snabdjevali slavonskim vinom. A gdje smo danas? Obuze me neka žalost. Legao sam, iako sam znao da neću dugo zaspati.
Došao je dan povratka. Brzo je prošlo 17 dana u Slavoniji. U Feričancima kupujem vino za cernički samostan. Bijeli Pinot i crnu Frankovku. U podrumu tvrde, da su to misna vina. 11 Kuna litra. Nije skupo. U 12.30 sati moram biti u Cerniku u smostanu. Pater Franjo je pozvao na ručak. Lijep je sunčan dan. Stižemo točno. Poslije ručka razgledamo novine samostana. Svaki puta nešto novo. Pričamo o najavljenoj financijskoj reformi Crkve u Hrvatskoj, o požeškom biskupu, o fratrima. Rado bih par dana ostao u ovom lijepo uređenom samostanu. No put je pred nama. Povratak u monotonu svakidašnjicu. Ali želja za unukom Elenom i djecom je jača.
I na kraju jedna važna konstatacija: za svo vrijeme u Slavoniji nisam morao popiti niti jednu tabletu protiv glavobolje! Domovino, ti si kao zdravlje!!!