Blaženstva (Mt 5,1)
(Lk 6,20-23)
Mt 5.
Ugledavši mnoštvo, uziđe na goru. I kad sjede, pristupe mu učenici. 2On progovori i stane ih naučavati:
3″Blago siromasima duhom:
njihovo je kraljevstvo nebesko!
4Blago ožalošćenima:
oni će se utješiti!
5Blago krotkima:
oni će baštiniti zemlju!
6Blago gladnima i žednima pravednosti:
oni će se nasititi!
7Blago milosrdnima:
oni će zadobiti milosrđe!
8Blago čistima srcem:
oni će Boga gledati!
9Blago mirotvorcima:
oni će se sinovima Božjim zvati!
10Blago progonjenima zbog pravednosti:
njihovo je kraljevstvo nebesko!”
11″Blago vama kad vas zbog mene pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas! 12Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima! Ta progonili su tako proroke prije vas
Predgovor
Govor na gori spada u najvažnije i veoma sporne tekstove Novoga Zavjeta. Fascinantan je a istovremeno i izazovan. Često se pitamo nije li on za nas ljude, obične smrtnike, prezahtjevan:
„… udari li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi !“
U ovim ćemo redovima, nadam se, naći razumljiva tumačenja najvažnijih dijelova Govora na gori, ali uvijek i pitanje o tome, što nam ti tekstovi danas mogu reći? Pojedinačno čitanje Biblije sigurno je dobro, pogotovo ako to činimo redovito. No njeni tekstovi će imati daleko više koristi ako o njima razgovaramo s drugim, naše dojmove nadopunjavamo dojmovima drugih, korigiramo ih i na taj se način obogaćujemo. Ovdje mi pada na um biblijski kružok, skupina za Bibliju zainteresiranih vjernika.
Govor na gori postavlja veoma zahtjevne ciljeve. On je, ako baš hoćemo, jednim dijelom utopija. Etika uvijek mora biti jednim dijelom utopija. Govor na gori mora zadržati svoju snagu. On stvara permanentni nemir, kao nemir koji stvara kucanje zidnog sata. On uvijek iznova potiče pojedince ali i Crkvu, da ono postignuto ostavimo iza nas, da se time ne zadovoljimo, nego da smo stalno na putu prema njegovoj utopiji. On nije zakon koji pritište nego poziv na još zahtjevniji, slobodniji i osmišljeniji život.
U V O D
GOVOR NA GORI
Obećanje ili zapovijed?
Kakvog li nastupa. U Govoru na gori u Matejevom Evanđelju Isus iz Nazareta stupa u odnos, interakciju sa svojim narodom. Sve drugo je bila predigra – i najava: „obratiti se, jer je blizu kraljevstvo nebesko!“ (Mt 4,17).
„Blago siromasima u duhu…“
Evo prvog javnog govora. Već njegova prva rečenica ima puno toga u sebi:“Blago siromasima u duhu, jer je njihovo kraljevstvo nebesko!“ U njemačkom jedinstvenom prijevodu (zajednički prijevod Biblije katoličke i evangeličke Crkve) nalazi se dodatak „pred Bogom“ (dakle blago siromasima pred Bogom). U grčkom izvorniku ovoga dodatka nema. Možda bi bilo bolje pisati: “siromasima“ (ili: malima, bijednima) „u duhu“ (ili duhovno, psihički). Dakle ne u smislu neke vrline, čak ne neke vjerske vrline; dakle ne radi se o nekakvom duhovnom (i redovničkom) materijalnom siromaštvu niti o uviđavnosti u vlastitu vjersku nedostatnost. Nema govora o nekakvom zadivljujućem etičkom učinku, o nekom spiritualnom uspjehu, nego je riječ o neučinkovitom egzistencijalnom stanju i to ne samo tijela, nego i duše. Siromaštvo se nipošto ne idealizira kao cilj askeze. Sjetimo se Pavla:“ … jer su svi sagriješili i lišeni su Božje slave“ (Rim 3,23). Dakle siromaštvo se ne veliča, nego je blaženi siromah koji je izgubio identitet s Bogom. I upravo on treba dospjeti u kraljevstvo nebesko, dakle dobiti puninu; taj koji niti što ima niti što vrijedi.
Moramo pojasniti već prvu rečenicu Isusovog Govora na gori i to u svoj njenoj egzistencijalnoj radikalnosti upućenoj našoj realnosti, kako bi shvatili što je čitav Govor na gori, čitavo Evanđelje, sav nauk Kristov: nenadmašivo protivljenje svemu što smatramo našom realnošću. Prije negoli počnemo postavljati pitanja o etički praktikabilnom imperativu, moramo najprije uočiti taj imperativ posljednjih dana (apokalipse). Nije pitanje: što trebamo činiti da do njega dođe? Upravo je obrnuto: Tako će biti! Što trebamo činiti?
Nietsche ima pravo: To je revaloriziranje svih vrednota – naravno ne revaloriziranje svih nevrednota. Siromaštvo time neće biti ljepše – ali ni bogatstvo nije ništa ljepše od siromaštva!
Diskusija o realizaciji ne pogađa cilj
Do sada je bilo nebrojeno mnogo pokušaja Govor na gori što je moguće više pojednostavniti i time ga učinit razumljivijim, praktičnijim, i to time, što smo ga mjerili našom etičkom sposobnošću, sposobnošću naše moći. Što dalje sve više sumnjam u ispravnost takvog puta. Izgleda da Govor na gori postaje razumljivijim što ga radikalnije čitamo, što manje rabimo „posredničku teologiju“ i pragmatičnu etiku; u što naravno spada i to, da se problem njegovog etičkog imperativa, njegove „provodivosti – praktičnosti“ otkrije ako već ne kao prividni problem a onda kao egzistencijalni indikativ koji stoji daleko iza njega. Sve će doći – ali sasma drugačije nego što mislimo! Konačno mrtvi trebaju oživjeti; nitko ne pita, može li se time voditi politika (ili teologija)…
Židovski ili kršćanski govor?
Za vrijeme svoga puta u Izrael papa Ivan Pavao II je o Židovima govorio kao o „narodu govora na gori“. Točno. Ljudi s kojima je Isus iz Nazareta – prema Matejevom Evanđelju – ovim govorom stupio u interakciju, bili su Židovi. Ali da li je on ovu „propovijed“, kako nam je prenešena, izgovorio kao „kršćanin“? Iza ovoga pitanja stoji daleko veće: koliko je konačno Govor na gori „kršćanski“? Drugim riječima: stoji li on u opoziciji prema židovskoj pobožnosti – čak u oštroj opoziciji, kako se pri površnom čitanju može razumjeti antiteza „zaista kažem vam“? Da li je doista Govor na gori bezuvjetno kršćanski pratekst?
Bibličar Novog zavjeta Hans Dieter Betz ide tako daleko da kaže, da je Matej čitav tekst Govora na gori zatekao kao židovsko – kršćansku kompoziciju i kao „dugi citat“ i bez redakcije ga ugradio u svoje Evanđelje. Tekst pripada ranom židovskom kršćanstvu sredine 1. stoljeća i svjedoči o pokušaju njegova zastupnika da ga predstavi kao „autentični“ glas židovstva: ali mi vam kažemo… Da, Betz ide još dalje: „Teološki jezik i način razmišljanja u Govoru na gori su židovski, ne kršćanski. Znanstvenici, uključujući prominentne židovske znanstvenike, već su odavno priznali, da se teološki način izražavanja i ideje Govora na gori bez izuzetka mogu svesti na poimanja Judaizma iz 1. stoljeća.“ Riječju: „Isus se razotkriva kao kršćanin u židovskoj odjeći.“
Nije ovdje mjesto da ispitujemo je li ovo što govori Betz istinito, da li je njegova teza o Matejevoj kompoziciji potpuno ispravna i ispravno varolizirana. Pa i jedan dugački citat iz drugog izvora interpretira se konačno u novom okviru, drugačije nego u izvorniku. No on ostaje citatom – i to citatom kojega se ne može rabiti protiv njegova podrijetla.
Ipak ćemo cum grano salis morati shvatiti: povijesni Isus je u svojoj svijesti o posljednjim danima sigurno ultimativni Židov, pa time prije htio biti bezuvjetno autentični pobožni Židov – nego kršćanin. Mi ćemo dakle više upućivati na izvorni paradoks odnosa između Židova i Kršćana: na ambivalenciju između identiteta i znatne diferencije, a manje na razinu vremena i mjesta (ali gdje?) događanja Govora na gori. Znamo koja su strašna zlodjela izazvana razaranjem ovoga paradoksa.
Kad je Papa govorio o Židovima kao „narodu Govora na gori“, onda je imao pravo u dvostrukom smislu: ne samo da se Isus iz Nazareta ovim govorom obratio Židovima, nego je on istovremeno kao Židov veoma kontroverzno govorio o pravoj vjeri. Ovo mora imati na umu svaki onaj koji Govor na gori želi čitati kao bezuvjetno kršćanski tekst.
Centralni pojam: pravednost
Najfascinantniji aspekt Govora na gori povezan je s njegovim centralnim zahtjevom – pravednošću. I u ovom kontekstu naš se pogled vraća na židovsku pobožnost i poimanje Boga – u svakom slučaju kao ka izvoru.
Pravednost, pravednika – sve to kruži oko hebrejskog korjena „sedaquh“. Zanimljivo je kako se ovaj pojam pravednosti na svom putu u grčki i latinski jezik sve više precizirao, racionalizirao, entpersonalizirao i na određeni način osiromašio. Nakon ujedinjenja Njemačke reče Bärbel Bohley: „Nadali smo se pravdi, a dobili pravnu državu“. To je bila – u odnosu na političku realnost i mogućnosti ljudske pravednosti u državnim okvirima – prilično luda izjava. No istovremeno u njoj se javlja želja za puninom pravednosti, koja po prilici odgovara onomu, što se podrazumijevalo pod Božjom pravednošću: u principu Božji shalom, punina kongruentnog odnosa između čovjeka i priprode; dakle stanje, u kojem pod prismotrom Božjom i pod Njegovom zaštitom zajedno stanuju mir i pravednost.
Blaženstva iz Govora na gori u svojem grčkom izdanju dolaze do pojma pravednost (Mt 5,6) i pojma milosrđe (Mt 5,7) odvojeno. U hebrejskom pojmu sedaqah obje su dimenzije integralno povezane. Tek grčki jezik za ovo treba dvije riječi da iskaže ono na što se misli – i od tada izgleda, da su pravednost i milosrđe dva pojma. Uostalom upravo ovo cijepanje pojma na dikaiosyne „pravednost“ i eleemosyne „milosrđe“ u grčkom jeziku (koji strukturira pjesmu o blaženstvima) nudi nam oprez pred Betzovom tezom, da se radi o neredigiranom importu „zdravo za gotovo“ iz židovske teologije.
U svakom slučaju: juristički gledano procesualnu pravednost, koja ne gleda na osobu nego samo na djela i činjenice, ne možemo nikako precijeniti kroz civilizacijsku dobit koju je donijela. Konačno mi žudimo za personalnom Božjom pravednošću, koja svoga pogleda ne odvaraća od nas, nego od naših djela.
Utopijska snaga Govora na gori
U čemu leži tajnovitost Govora na gori? U sjećanju na posljednje dane, na pravi život u krivom. Kako bi se drugačije moglo objasniti, da je ovaj tekst preko dvije tisuće godina zadržao svoju utopijsku snagu i izvan užega kruga kršćanske crkve? Tko u njemu traži samo praktičnu etiku, moralne imperative, kojima bi u principu mogli odgovoriti – uz malko dobre volje -, došao bi uskoro na pomisao, da ga odbaci jer mu je: nepraktičan, nerealan, neuporabiv, pa se njime ne može voditi politika…
Mnogi pokušaji domesticiranja imperativa i načina života proizišlih iz Govora na gori kroz stoljeća, zaslužuju veliki respekt kao pokušaji pretakanja ovoga teksta u životnu praksu. Međutim činjenica da to nije uspjelo, ne govori ništa protiv Govora na gori, jer za nas bi egzistencijalna srž Govora na gori morala ležati izvan naših interesa za njegovom etičkom praksom. Ta bi egzistencijalna srž morala ležati u viđenju posljednjeg pravog, iza zavjese našeg privremenog, života. Možda je doduše točno kad kažemo: s Govorom na gori pod pazuhom u ovom životu ne možemo preživjeti, ne možemo preuzeti društvene ili političke odgovornosti. Ali, da li je doista to u pitanju? Ili je pravo pitnje: koji smisao bi imao naš život, ako bi indikativ Govora na gori bio bezpredmetan i to ne samo ovdje i sada nego u sve vijeke?
OSLOBAĐAJUĆI GOVOR NA GORI
Konstrukcija Isusove predaje u Govoru na gori
Priča se veoma lijepa anegdota o Marku Twainu: došao je na nedjeljnu misu na kojoj je propovijedao jedan strani propovijednik i skupljao milostinju za projekt u misijama. Propovijed je bila izvanredna. Već nakon pet minuta Mark Twain je od uobičajenih 10 centi htio dati pet dolara, nakon deset minuta 10 dolara, a nakon 15 minuta sav novac što ga je imao u novčaniku. Ali tada je došlo do velike promjene. Nakon 20 minuta on je svoju milostinju reducirao, a na kraju propovijedi, koja nikako nije htjela prestati, nije dao ništa.
Već se u homiletici uči: smiješ propovijedati o svemu ali ne duže od 15 minuta. Zašto, vidljivo je iz ove anegdote. Ali ako ovo mjerilo primjenimo na Govor na gori u Matejevom Evanđelju, brzo uočavamo da dobar propovjednik ovako dugu propovijed ne bi držao najednom. Sigurno je niti Isus nije družao u komadu. Osim nepraktične dužine – tri poglavlja; u prilog ovome govore i drugi aspekti.
Govor na gori i govor „na visoravni“
To što nam Matej iznosi o Govoru na gori nalazimo malo drugačije i kod Evanđelista Luke. On je sažima u kratki govor, takozvani „govor na visoravni“ (Lk 6) Ovdje nailazimo na nešto drugačije riječi nego kod Mateja, no one su razbacane po čitavom Evanđelju.
Očito oba Evanđeliste velikim dijelom crpe iz istog „izvora“, iz takozvanog „logienovog izvora“. Taj nam tekst, koji uglavnom sadrži Isusove riječi, nažalost nije sačuvan. Oba Enađelista ga drugačije rabe i prikazuju ga onako kako odgovara njihovim zajednicama. No nas ovdje zanima Govor na gori u Matejevom Evanđelju, dakle Matejeva „kompozicija“ Isusovih riječi. Iz toga možemo izvući zaključke o specifično Matejevoj teologije zajednice, to znači o onome, što je Matej svojoj zajednici posebno želio reći.
Prvi od pet velikih Isusovih govora
Matej je u svom Evanđelju Isusovo propovijedanje sažeo u pet velikih govora. Prvi od njih je Govor na gori.
Uvijek se upozorava na to, da taj broj pet nije izabran slučajno. On treba činiti pandan Mojsijevom petoknjižju u Starom Zavjetu. Po prilici je sigurno, da je Matejevo Evađelje nastalo u židovsko – kršćanskom miljeu. Ono sadrži i druge prizvuke Mojsija: to već počima s izvješćem o pomoru djece u okviru povijesti Isusovog djetinjstva. Kako Mojsijev dječak, tako i dječak Isus izmiče ubojstvu. No i izvješće o bjegu u Egipat prizvuk je povratka iz Egipta. Matej pri opisu povratka Isusa, Marije i Josipa iz Egipta navodi riječi proroka Hošea: „… iz Egipta dozvah sina svoga (=moj narod izraelski)“ (Hošea 11,1).
Povijest Mojsija i općenito povijest izlaska, „legenda o utemeljenju Izraela“, koje se sjeća pri svakoj slavi pashe, predstavlja svojevrsnu pozadinu Matejevog pričanja. Za njega i za njegovu zajednicu se u Isusu dogodilo nešto. Razumijevanje toga tražili su u meditacijama Svetog Pisma, u onomu što ga mi danas nazivamo Novim Zavjetom.
Zbog toga u Matejevom Enađelju nailazimo na tako puno citata iz Pisma.
Vanjski okvir Govora na gori
Želimo li stvoriti prvi prilaz ustroju Govora na gori, isplati se baciti pogled na početak i kraj. Upada u oči kako mjesta u Mt 4,25-5,2 i Mt 7,28-8,1 odgovaraju jedano drugom.
„I za njim krene veliko mnoštvo naroda.(…)
Kad Isus vidje veliko mnoštvo naroda, uspe se na goru. (…)Zatim otvori usta svoja i poče ih ovako učiti:
GOVOR NA GORI
Kad Isus dovrši svoj govor, veliko je mnoštvo naroda bilo zaneseno njegovom naukom…
Kad siđe Isusu s gore, pođe za njim veliko mnoštvo naroda.
I na početku i na kraju se govori o „velikom mnoštvu naroda“ koje ga je slijedilo. I na početku i na kraju se govori o „gori“ i o Isusovom „govoru“ odnosno „nauku“. Ovaj je okvir sasvim sistematičan. Slika, koja nam se pruža, je slika Isusa „učitelja“ koji govori mnoštvu koje ga slijedi.
„Gora“ na poseban način ističe ovaj događaj. Kao što je Jahve, Bog Izraelov, odnosno njegov prorok Mojsije dao svoj Zakon „na brdu“ Sinaju, tako sada Isus navješta svoj novi „Zakon“: pravednost kojom odiše čitav Govor na gori. Ovdje doznajemo kako se taj „Zakon“ mora razumjeti. Sve to u njegovoj koncentraciji na novog učitelja Isusa, čini „vanjski okvir“ Govora na gori; s njim počima – s njim završava.
Okvir kao princip rasčlambe
Upravo ustanovljeni okvir Govora na gori nije samo „vanjski okvir“, nego je to sredstvo rasčlambe, koje se provlači čitavim Govorom. Predočimo li si sliku čitavog Govora na gori ustanovit će mo, da je podijeljena u tri dijela: uvod: 5,3-16 / glavni dio: 5,17-7,12 / svršetak: 7,13-27 od kojih prvi i zadnji čine, okružuju, glavni dio: „veliki poziv“ s početka doživljava na kraju svoj eho – „poziv na odluku“.
„Obilna pravednost“ Božja, koju razrađuje u glavnom dijelu, je ta koja treba omogućiti prihvaćanje poziva. I taj glavni dio je uokviren u određeni okvir uvoda: određivanje pravog mjesta „Zakona“ i kraja: sav „zakon“ – „zlatno pravilo“.
Konačni glavni dio „antitezama“ (5,21-48) i tezama o „novom odnosu prema svijetu“ (6,19-7,11) uokviruje „srž“: „pobožnost“ (6,1-18) u čijem se središtu nalazi „Oče naš„ (6,5-15). Matej upravo u tom središtvu razvija svoju poruku o Isusu.
„Moral za napredne“?
Na samom početku Govora na gori nalazi se upozorenje o adresatima, dakle o onima na koje se taj govor konačno odnosi. Govor na gori su mnogi uvijek iznova htjeli tumačiti kao “moral za napredne” ili posebno intenzivni oblik nasljedovanja Isusa, recimo za svećenike ili redovnike. Okvir Govora na gori govori protiv jednog takvog tumačenja. On više puta ponavlja “mnoštvo naroda” koje slijedi Isusa. Pa ako bi uspinjanje Isusovo na goru htjeli interpretirati kao nekakvo distanciranje od naroda a pratnju njegovih učenika (5,1) kao ekskluzivnu propovijed najužem krugu: na kraju govora na gori se izričito kaže:, da je “veliko mnoštvo naroda bilo zaneseno njegovom naukom”, što znači da je to mnošto veoma dobro razumjelo Isusovu poruku.
Pa da je Isus govorio samo najužem krugu svojih učenika taj bi nauk za nas također bio obveza, jer Isusovi učenici prva su krčćanska zajednica iz koje smo i mi potekli.
Veliki poziv
To što Matej u “Govoru na gori” svojoj zajednici programatski prenosi, čini veoma znalački. On nam ne pokazuje nekakvog brzopletog Isusa. Ono što nam se želi reči veoma se brižno priprema. Možda bi netko mogao reći da je samo po sebi razumljivo, da ovakav veliki i važni govor mora imati nekakav uvod. Pa ipak ovakav način poziva ima veoma dubuki teološki smisao. Prije nego što počima tumačiti “Deset zapovijedi”, izgovara “veliki poziv”: blaženstva.
Već “Deset zapovijedi” na Sinaju počimaju “uvodom”, kojeg se često – posebno u katehezi – zanemaruje:”Ja sam jahve, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva “ (Iz 20,2). Ovdje močni Bog ne obzanjuje jednostavno svoje zapovijedi koje se moraju obdržavati jer je on autoritet. Do ovakvog se dojma lako može doći upravo ako skratimo uvod na :”Ja sam Gospodin, Bog tvoj. Nemoj imati, ne pravi, ne klanjaj, ne uzimaj…” Ne! Onaj koji obzanjuje zapovijedi je Bog s kojim je židovski narod već stekao iskustvo oslobođenja. Time je već od početka jasno, da intencija zapovijedi nije sužavanje ili ograničavanje, nego omogućivanje slobode.
Ono što smo ovdje samo kratko spomenuli isto je, što je i Isus htio. On svoje slušatelje ne želi preopteretiti moralnim zahtjevima ili prisiljavati na nekakvo određeno ponašanje. On ich želi motivirati, da se oni samo na to odluče. Put k tome nalazimo u blaženstvima u prvom dijelu Govora na gori.
Najprije su blaćeni slušatelji: siromasi, gladni i žedni, žalosni i uplakani. Zašto? Jer je dobro biti siromašan, gladan, žedan? Sigurno ne! Tako bi blaženstva bila puki cinizam. Ono što Matej navodi na početku Govora na gori – jer to smatra tipično jezuansko – veliko je obećanje, jer se u zajednicama Isusovih nasljednika mora promijeniti položaj siromaha, gladnih i žednih. Matej ovaj krug potrebitih još proširuje tako što iz siromaha čini “siromahe u duhu”, iz gladnih i žednih “gladne i žedne pravednosti”.
Svi ti ljudi sada mogu odahnuti. Oni opet dobivaju svoje ljudsko dostojanstvo. Oni su opet nešto. I upravo to se naglašava u uvodu Govora na gori u slici “sol zemlje” i “svjetlo svijeta”. Onaj koji zna da je “sol zemlje” i “svejtlo svijeta” nije nikakav ponizan primatelj zapovijedi i naređenja, nego slobodan čovjek. On samosvjesno akceptira područja svog djelovanja, jer vjeruje onome koji ich mu je dao, Jahvi koji ga je izveo iz Egipta ili Isusu koji otvara nove mogućnosti time što bez ikakvog zaziranja die k ljudima.
Nikakva zamjena “Starog Zavjeta”
Prije negoli Matej “dopušta “ Isusu komentar deset zapovijedi, navodi malo “pojašnjenje”: “Nemojte misliti da sam došao ukinuti Zakon i Proroke! Ne dođoh da ich ukinem, već da ich ostvarim.”(Mt 5,17). Iako još puno kršćana misli da je Isusovim dolaskom prestao važiti Stari zavjet, to nije tako. Naprotiv! Isus ga ponovno osnažuje time što ka interpretira iz korjena. On ga je “oslobodio” od krivog razmišljanja kroz Zakone koje je vladalo ne samo u židovstvu nego ga se na žalost još uvijek nalazi i u našoj Crkvi. Isus takozvanim “anti tezama” (“Čuli ste da je rečeno starima…. A ja vam kažem…”) pojedinim zapovjedima vraća njihovu početnu namjeru i time omogućuje daleko lakše ophođenje s njima.
Orijentacija na “Aba”, na “nebeskog Oca” koji se bikakve rezerve želi obratiti svima je to, što treba significirati naše djelovanje. Čak i rečenicu kao:”Dakle: budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski” (Mt 5,48) kojom Matej završava antiteze, ne smije se krivo razumjeti kao “moralni profesionalni sport” i neko ponovno preopterećenje. Ne! Nakon velikog poziva na početku Govora na gori slušatelji mogu kao slobodni, suvereni, samosvjesni ljudi, kao “sol zemlje” i “svjetlo svijeta”, kao “grad na gori” razumjeti zapovijedi Božje i to kao pomoć za očuvanje ponovno stečene slobode. Onaj koji se pokuša orijentirati na milosrđe nebeskoga Oca, onaj koji je smio iskusiti što znači sigurnost u Bogu, u Isusu i to kroz čovjeka, tako će se odnositi i prema drugima. On neće na nasilje reagirati nasiljem, na laž uzvraćati laži. On će s povjerenjem u nebeskog Oca na zlo drugačije reagirati – iako to uvijek nije lako.
Kako stoji s povjerenjem?
U sredini Govora na gori, u njenom centru, Matej je ugradio razmišljanje o “pravoj pobožnosti”. U dobroj židovskoj tradiciji u to spada: davati milostinju, moliti i postiti. Stalni tenor refleksije ovakvog oblika pobožnosti je upozorenje od iznošenja “na velika zvona”. U Govoru na gori se uvijek ističe, da se onu pobožnost, koja je usmjerena prema nebeskom Ocu, na van ne treba opravdavati. Onaj, koji ima potrebu, da mu se zbog njegove pobožnosti drugi dive, očito još nije iskusio “slobodu kćeri i sinova Božjih”. On mora zaslužiti svoju plaću (usp. Mt6,2.5,16).
U središte razmišljanja o pravoj pobožnosti – a time u središte Govora na gori – Matej je stavio “Očenaš”. Molitelji Očenaša se stavljaju pod volju Oca na nebesima, ali ne kao neslobodni ili što više nedorasli ljudi, nego kao sinovi i kćeri, koji su oca doživjeli kao milosrdnog i dobrog, koji se prema njima ophodi kao prema slobodnjacima a ne kao prema robovima.
Tko tako može moliti oslobođen je nepotrebne brige za svoju svakidašnjicu. Zbog toga se u Govoru na gori na ovo nadovezuje tekst o krivim i pravim brigama (6,19-34).
Ono što je prema Mateju – i Isusu – najvažnije u ovakvoj pobožnosti je, da se ljudi mogu osloboditi takvih briga, da se takvi mogu – kako se to prilično provokantno kaže – mogu orijentirati na “ptice nebeske” i “ljiljane u polju”. To ne znači da se živi bezbrižno i neodgovorno iz dana u dan. To ne bi dugo išlo. No ovo otvara slobodu za život u svijetu koja se ne troši u strahovima i brigama za dolazeće dane, nego veoma dobro sposobnost razlučivanja što je zadaća nas ljudi, a što bez brige trebamo prepustiti Bogu ili drugima.
Uopće u ovom poglavlju stalno nailazimo na upozorenja o temeljnim problemima ljudskog života, koji su u biblijskoj poruci od početka otkriveni i definirani, a to je “željeti biti kao Bog” (usp.Pos 3,4). Za govornika Govora na gori je upravo ova arogantnost temelj mnogih zala kojih ne bi bilo ako bi čovjek doista imao negoraničeno povjerenje u nebeskog Oca. Samo zato što nam to uvijek ne uspjeva, nepotrebno se brinemo (6,19-34), sami sebe postavljamo za sudce drugima (7,1-5), obeščašćujemo “svetinju” koju nam je poklonio Bog (7,6), ili uopće ne želimo stupiti pred Boga kao oni koji mole i prose (7,7-11).
Zlatno pravilo
Zlatno pravilo (7,12) koje se nadovezuje na glavni dio Govora na gori, pokušava sažeti Isusovu propovijedničku namjeru:”Sve što želite da ljudi čine vama, činite i vi njima! U tome je sav Zakon i Proroci!”. Zlatno ptavilo nije “izmislio” Isus, ono je mnogo starije i ne nalazi se tek u Starom Zavjetu nego već kog Grka. Ipak njega svojom orijentacijom susrećemo kod ljudi, kod onoga što od njih očekujemo, i time je poklapa s Isusovom intencijom.
Ovo zlazno pravilo najčešće čujemo u narodu kao poslovicu :”Što ne želiš sebi, ne čini drugome”. Ali, to je nešto sasvim drugo. U ovoj formulaciji je naglašen strah od određenog ponašanja. Jer se bojim posljedica ne činim ovo ili ono. Ovo je egocentrično razmišljanje. U formulaciji Govora na gori moje djelovanje ne određuje egoizam, nego u svom razmišljanju polazim od drugoga. Moje djelovanje ne određuje egocentrik, nego altruist. Moje očekivanje mjerim na drugome. Onako kako bih rado imao, činim drugome. To nema nikakve veze sa strahom, nego sa slobodom. Jednim ovakvim držanjem mogu se upuštati u rješavanje problema koji se na prvi pogled čine nerješivim.
Poziv na odluku
Matej za kraju Govora na gori postavlja poziv na odluku. Moramo birati između dva puta (7,13-14), između pravih i lažnih proroka (7,15-23), između građenja na stijeni i građenja na pijesku. Nisu ovo male, nevažne stvari koje se čuju u Govoru na gori. Isusova sudbina to pokazuje.
Odricanje od donošenja odluke nije rješenje. To bi također vodilo u katastrofu neljudskog svijeta.