„…. Iznenada niotkuda gledan, pojavio se ponad grada oblak jedan…. „
/ Pjesma „Oblak“ – Dobriša Cesarić /
- NAKON 50 GODINA PONOVNI SUSRET „LEGENDI“ ŽUPANJSKE KOŠARKE –
Kada sam započeo pisanje knjige „ KOŠARKA“ MOJA ŽIVOTNA PRIČA… – PRVIH 20 GODINA…“, ni sam nisam slutio,kolike će emotivne naboje evociranje povijesnih činjenica nastanka košarke, izazvati kod tadašnjih aktera i sudionika košarkaških zbivanja i događanja. Danonoćno sam zatrpan mailovima koje mi šalju i iz kojih je očito da sam pogodio temu u samu esenciju, jer je vidljivo da se i oni nostalgično i emotivno sjećaju vremena svoje mladosti, a naša mladost je bila i ostala – k o š a r k a – i samo – k o š a r k a -.
Njihovo propitkivanje i nestrpljivost vezana za tiskanje i izlazak knjige je bila razumljiva,jer su i oni sami sastavnica iste u ovom ili onom obliku. Ne mogu reći da sam ostao i sam indiferentan na ovakva zbivanje, jer je to i kod mene budilo emocije i ponovno proživljavalo sjećanje, kada sam čitao iz njihovih mailova , o događajima koji su se njima iz tog perioda urezali u sjećanje a bili su naš zajednički dio života u to vrijeme.
Subota 07.01.2023,godine…….Danas oko podne zvoni mi mobitel: „Pančo je si li doma ? Ovdje Željko…..!“
„Izvini ali koji Željko …. ?“ Pitam zatečen pozivom…! „Pa zar ne znaš, S M O L E …..“odgovara.
„Smolčiću jesi li to ti…?“ Ne vjerujem sam sebi. Pa od tada je prošlo preko 50-tak godina kako se nismo vidjeli i čuli. Bilo je to još u vrijeme gimnazijskih dana , tamo negdje krajem šezdesetih . Bože,….. zar prije više od 50 godina ? Kako vrijeme samo leti….!
Moj „ kompić“ , moj suigrač iz prvih dana košarke u Županji, zar je to moguće ? Nekontrolirana plima osjećaja odjednom je prostrujala mojim tijelom. Evo i sada dok ovo pišem, zastaje mi knedla u grlu a suza prijeti da će kapnuti iz oka…. Da čovjek ne povjeruje, vraća li se to dio moje mladosti—-? Ovakvu sintezu emocija nisam odavno doživio…..!
Čujem kako se zaustavlja automobil pred kućom, izlazim van, iz auta izlazi S M O L E , doduše nešto deblji i bez kose, grlimo se i ljubimo a on kaže: „ Gdje si L E G E N D O košarke, kako si ? „ Odgovaram mu: „ Možda i jesam Legenda sli samo s jedne strane , s druge strane moj pandam si upravo Ti , jer smo zajedno poćimali ono što nas i danas spaja –košarka!“ – R e m i n s c e n c i j a – vrijeme sjećanja……… ! Nažalost trajalo je samo 5 minuta jer Željko je svratio uz put u Županju a u autu su ga čekali članovi njegove obitelji, kćerka i unuci da nastave put. Došao je samo da od starog prijatelja uzme knjigu „KOŠARKA“ obnovi na trenutak sjećanja prošlosti i ponovo krene u zaborav starosti. „Smole ulazi“ u auto gdje ga čekaju članovi njegove obitelji, posljednji zvuk sirene za pozdrav i …….. A D I O … „Smole“……!
Željko Smolčić – „Smole“ je pripadnik generacije našeg zajedničkog prijatelja „kozer“ Bore Maričića sa Šećerane a nešto mlađi od mene, koji se tamo negdje davne 1967.g. priključio, u gimnazijskim danima, uz već dosada spominjanog implementatora košarke u Županji, pok.Hrvoja Jelčić iz Vukovara, u Žu – propagandi i prvim začecima igranja košarke u Županji. Ako bi govorili o „legendama“ , „senatorima“ ili „matadorima“ košarke u to vrijeme, bez obzira kako to nazivali, ŽELJKU SMOLČIĆ – „SMOLE“ u svakom slučaju pripada jedna od vodećih pozicija- Prije nego će ući u auto i nastaviti put dalje „Smole“ me Upitao: „Hoćemo li se vidjeti ponovo?“ – Kod mene opet knedla u grlu, suze samo što ne kapnu….
„ Dao Bog zdravlja , ne sumnjam da nećemo….!“
Sa odlaskom „Smoleta“ otišao je i dio mene, zapravo i dio moje mladosti….. Bog „Smole“ !!!
