Posebno posebni ljudi, – Zlatko DALIĆ, naime
Stjecajem životnih – radnih i profesionalnih pa i slučajnih – okolnosti u životu upoznaš više ili manje i površno, neke ljude i osobe. Prije pet-šest godina gotovo slučajno, ali u poslovnom okruženju, upoznao sam iznenađujuće, začuđujuće skromnog i tihog, ali „ugodnog,“ čovjeka koji je tek zagrizao veliki zalogaj nacionalnog izbornika nogometaške reprezentacije Hrvatske, – gospodina Zlatka Dalića. Uz predstavljanje i kratko upoznavanje, gotovo samo kurtoazno smo razmijenili nekoliko rečenica, pri čemu je on, a ne ja, poveo taj kratki, ugodni razgovor. – Hm, tako poznata osoba a odmah odaje dojam te neke „posebnosti“ o kojima ja inače pišem u ovim mojim tekstovima!? – Bilo pa prošlo, mislio sam si kao obično u takvim situacijama s takozvanim poznatim osobama. – Ali, ne!!!
Nekidan, nakon tih pet-šest godina, moj ponovni susret s gospodinom Dalićem, – ali sada sa svjetskom nogometaškom zvijezdom, Zlatkom Dalićem! – „Zvijezda“(!) – kako se to obično kaže – ne samo naše, hrvatske nego najviše moguće svjetske razine i ugleda. – Nakon Rusije sada u pustinji Qatara ponovno medalja na Svjetskom prvenstvu nogometa! – Bolji od Brazila; bolji od Njemačke, Engleske, Španjolske i mnogih drugih nogometnih svjetskih velesila. – Brončana medalja, – kao zlatna; treće mjesto na Svjetskom prvenstvu; zaredom, odmah nakon prethodnog prvenstva; s pomlađenom vrstom mladih i iskusnih igrača …
I, rekoh, nekidan, – opet onaj isti skromni, „normalni“, „obični“, Čovjek Zlatko Dalić ide mi ususret; susrećemo se kao dvoje najobičnijih ljudi, kao što se svakodnevno susrećemo na ulici s prijateljima, susjedima i sugrađanima s kojima se tek površno poznajemo. – Jedan prema drugom krenusmo kao da smo svakodnevni pajdaši iz kvartovskog kafića ili kolege iz iste firme … Obostrano srdačne čestitke za blagdane. Pričam s tim sada svjetskim Čovjekom pomalo zbunjen njegovom „normalnošću.“ Skoro zaboravih, čestitam mu naglašeno i srdačno, navijački i na medalji, i nastavljamo iskren razgovor o svemu i svačemu. Ja opetovano skrećem razgovor na uspjeh kojega je postigao tamo u onoj pustinji, a, on mi kaže doslovce: „Gospodine B. meni je draže ovih dana susresti se s Vama nego s pustim čestitarima ministrima, glumcima i „glumcima“ koji me tapšu po ramenima i ljube, a smeta im što izjavljujem i tražim od mojih dečki da budu ponosni i ponizni u svojoj sportskoj veličini! – „Moja izjava da trofej posvećujem(o) i našim braniteljima nekima navodno uglednim facama je „problematična“; ne znam što je tu sporno; ne razumijem.“
Okonâs se već skupila gomila znatiželjnika želeći se pozdraviti i slikati s Velikim Čovjekom Zlatkom Dalićem. – Nakon desetak-petnaestak minuta srdačnog razgovora – između ostalog – i baš o toj poniznosti i nacionalnom ponosu, rastali smo se – prepustio sam ga – masi čestitara od kojih je jedan, meni poznat, snimio i ovu fotografiju pa vam se evo i ja hvalim kako sam sa Zlatkom Dalićem imao srdačan ljudski susret i to kao dvojice „normalnih ljudi.“
Zdravi i veseli bili.
P.S. Možda će neki od vas pročitavši ovaj tekst kazati kao, ne´š ti teksta i događaja, a, ja upravo to i hoću kazati ovim i ovakvim napisom, kako je, eto, taj čovjek u svojoj jednostavnosti, ljudskosti, poniznosti i ponosu posebno poseban Čovjek, pa unatoč toga svjetskog uspjeha i ugleda uistinu osjetiš dojam te neke naročite njegove „normalnosti“! a, zapravo, ljudske veličine!