Uz ogroman rizik da budem i krivo shvaćen, – ja bih ovaj puta o jednoj temi o kojoj bi – kalkulantski gledano – bilo najbolje mučati , šutiti barem javno, pa ostati kao pametan tobože.
Hm. Ali. – Ja ću evo nastaviti pisati, pa kada bude gotovo, vidjet ću što ću: objaviti ili ne. – Daklem, `vako bi to izgledalo i zvučalo.
U prošlom Pismu sam malo posprdno za EU upotrijebio riječ „predraga“ i riječ „domovina“ jer ona se može domovinom nazvati samo u nekom najširem mogućem tumačenju i kontekstu te opće imenice hrvatskog jezika. – Dakle, je li ona – ta EU, odnosno Europska unija uopće država, a pogotovo je li ona nekome, pa i nama – sada nekakva domovina !?- Ja bih rekao da domovina meni nije sigurno, a je li država to ne znaju ni oni koji su je osnovali, jer, kada su je osnivali mislili su da su osnovali državu (pa se sada tako i ponašaju), a, isto tako, kada su je osnivali nazvali su je unijom, koja po definiciji nije država pa ni meni nije moja država. – Ja imam moju državu Hrvatsku, naime.
I, ne samo to, – oni kažu da se mi moramo držati i njihove tzv. pravne stečevine, štoćereći njihovog pravnog sustava koji je po toj logici i naš (ali nama nadređeni) pravni sustav. – Dobro, činjenica jest da smo mi sve to potpisali i prihvatili – jel´da – na što su čak preponosni i Kosorica i Josipović, – – eto ti ih đavle. – Štaš sad. – Što je, tu je – valja se toga i pridržavati. A na što liči to pridržavanje, svako malo se iznenadimo čak i neugodno, kao i ovih dana „glede mede“ koji se zove Arbitraža i Piranski zaljev, s čime nas onaj Erjavec i Cerar, da prostite zajebaju, samo tako, cinkareći i olajavajući nas „po europskom selu“ uz pomoć nekih svojih briselskih torbara i hohštaplera koji jako dobro žive od te svoje unijske rađe, što bi rekli u Mrduši Donjoj. – Kada dobijemo (tobože !?) bespovratna financijska sredstva onda smo veseli i zadovoljni, a kada nam se dese ovakve stvari onda vidimo da smo u govnima, da prostite. (E, hebi ga Blaž, – rekao bi nekadašnji postavljač čunjeva na kuglani u Koloniji.)
Kontroverznost sastava članica te naše nove države i domovine pratit će nas dugo, dugo, zauvijek zapravo. Taj međusobni prijepor članica svako malo eskalira čak i do predo(u)mišljanja nekih od njih (članica) koje imaju snage, novaca i urođene i tradicionalne svjetske povijesne bahatosti prema drugim državama i narodima, pa naprave exit, brexit, mexit i što sve ne, i kažu mi se nećemo više igrati s vama, – što nama malima još ne pada na pamet, a hoće li jednoga dana, – vidjet će se jer to samo dragi Bog zna.
A kako je do te kontroverznosti došlo, dalo bi se i nadugo i naširoko stručno, veleumno, analitički raspravljati i pametovati. – Za nas male, obične i nestručne građane i raju to bi se moglo svesti na onu narodnu – rogovi u vreći !
pa čak i onu na kirbajima: ´ko nabije – dobije ! – A mi, sve manje nabijamo i sve manje dobijemo, ili dobijemo puno manje od onoga što uplatimo.
Naime, kaj? – rekao bi bivši i pokojni Joža Vlahović iz negdašnjeg Vjesnika i VUS-a. – U tu „zajednicu ravnopravnih naroda i narodnosti“ – država, jel` – (zvuči poznato), ušli smo s mirazom pravnog sustava temeljenog na stoljetnoj tradiciji rimskoga prava, a u ovoj novoj „državi“ dočekalo nas je anglosaksonsko pravo i ta njihova pravna stečevina s kojom smo se morali uskladiti i koju moramo poštivati kao nadređeno pravo. Kako to nadređeno pravo izgleda i funkcionira vidjeli smo i još ćemo vidjeti po presudama iz Haga i tumačenjima što je to arbitraža, ali vidjeli smo i neke nove pravne fore i finte kao što su to „svjedok pokajnik“, „zaštićeni svjedok“, optuženi „prijatelj suda“ koji guli krumpire umjesto da ide na robiju, „rad za opće dobro“ i još koješta drugo čega se sjećamo ili što nas podsjeća na kaubojske filmove i jeftine krimiće. – I tako dalje, i tako dalje, – kako kaže moj susjed gospodin Grgić poštapajući se svako malo kada razgovaramo o bilo čemu i svačemu.
Opisanih problema možda ne bi ni bilo da se mi svi skupa možemo otresti samupravljačkog sveznadarstva i mentaliteta iz bivše „zajednice ravnopravnih naroda i narodnosti“ u kojoj nismo imali „pravnu stečevinu“ (osim Općeg građanskog zakonika Franje Josipa), nego zaključke CeKaja u Zagrebu i Beogradu.
I, što sad – objaviti ili ne objaviti !?
Ma, nek´ ide pa kud puklo da puklo, – jer, to je usud javnog pisanja.