U gunguli svakodnevnog života – svakodnevici – ali u i ozbiljnim stvarima nas pojedinaca, i društva, države … svakodnevno smo natrpani i zatrpani (ne)važnim odlukama, činima i ne-činima koji/e znače taj svakodnevni ritam života nas običnih ljudi / građana, raje. Ali, to i tako se dešava i na razini društva kao cjeline u kojemu živimo. Iskustvo svakodnevnog života nam kaže – između ostaloga – da pametni ljudi i društva, ako žele biti uspješni i efikasni, gotovo svaki dan moraju praviti selekciju rješavanja važnih (velikih) od manje važnih stvari i problema, jer inače, ode sve kvragu ako dan potrošite na manje važne stvari, a one puno važnije ostavljate za sutra i odgađate ih ne prepoznavajući ključne i važne stvari, pa nam se onda takvo postupanje kad-tad obije o glavu. A, – male i naoko ne-važne stvari često upućuju, prokazuju, slute i upozoravaju na trajno i veliko značenje onih pravih i velikih stvari i problema u životu pojedinca, pa i društva / države kao bitnog okruženja u kojemu mi živimo, a živjet će i naša djeca – buduća naša pokoljenja do kojih bi nam trebalo odgovorno stajati pred licem sadašnjosti ali i povijesti, pa i budućnosti, – ako baš hoćete. – (Sad će onaj moj kritičar s fejsa ŽupanjacNeta kazati kako Maričić ope) piše o pizdarijama, ne-važnim temama i stvarima.)
A ova beznačajna priča ide kako slijedi.
Iskreno govoreći nisam baš bogznakakav gledatelj televizijskih programa – za razliku od mog prijatelja S.Markovića koji ima na krovu 37 antena analognih i inih drugih, kabelskih i digitalnih, pa gleda sve od TV Doboja, preko TV Kikinde, do svih kanala RTS i Hrvatske radiotelevizije kao i BBC-ija; ORFA-a, CNN-a itd. – Ja, međutin, gledan samo i isključivo HRVATSKU JAVNU TELEVIZIJU i to selektivno od, recimo Dnevnika, nešto kulture i dokumentarnog programa i športa. – Također, iskreno govoreći strani TV programi su za mene nepoznat svijet, pa iz tog razloga sam možda u zabludi, ali ipak ne odustajem od svoga stava, – jer, što je meni Španjolska ili Portugalska televizija, i te države i zemlje, uopće !? Svaki dan u devetnaest sati počinje centralni Dnevnik HRT-a JAVNE, DRŽAVNE, SLUŽBENE TELEVIZIJE, – gotovo pandan „Narodnih novina“, službenog glasila ove države. – Uvalim se u naslonjač nasred dnevnog boravka i, – predstava počinje! Prva na redu toga događaja (centralnog Dnevnika) je „špica“ iliti najava nakon koje će slijediti najnovije vijesti i komentari iz zemlje i inozemstva. – Ali gle vraga – htio ti ili ne, i milijuni gledatelja u zemlji i diljem svijeta moraju odgledati i tu „špicu“ odnosno najavu Dnevnika. – A ta „špica“ na što vam (s)liči) !? u današnje vrijeme nacionalnih i svih drugih identiteta, međunarodne prepoznatljivosti, i brandova, ako baš hoćete. Kada smo bili djeca, klinci od kojih pet-šest gondina dječaštva – sa mjesečnoga seoskog sajma ili sa kirbaja – roditelji i kumovi bi nam na poklon donijeli – ako ne lizalicu, bombončiće ili neki drugi „cici na palici“ – donijeli bi nam na poklon jednu igračku koju bih opisao ovako: bio je to kartonski „valjak“ / tuljak umotan u nekakav šareni papir, duljine koji dvadesetak centimetara, na jednoj strani zatvoren isto tako šarenim kartončićem, a na drugoj strani taj šareni katrtončić imao je rupicu oko pola centimetra kroz koju se gledalo u unutrašnjst. Na dnu toga valjčića, „tuljka“ kao na zaslonu današnjih mobitela ili TV ekrana, bio je šareni mozaik razno-raznih geometrijskih oblika (kockica, trokutića, kružića) u svim mogućim bojama dugina spektra, a kada bi se valjak zakretao lijevo ili desno ti mozaici su tvorili različite čudne kombinacije tih elemenata. – To je dakle bilo prije pedeset i nešto godina. Ponavljam, moglo se kupiti samo na seoskim vašarima i kirbajima !!! – Eto tako već dugo izgleda „špica“, najave glavnog, nacionalnog, središnjeg Dnevnika, javne, nacionalne, Hrvatske raditelevizije Na bijeloj podlozi nekakav bezlični „vatromaet“ tih dječijih pizdarija, pa se pitam nije li taj neki dizajner i njegov urednik glavnog informativnog progargana HTV-a mogao napraviti nekakav – kako se to danas zove jingle koji bi obuhvatio tecimo teslu, Vrančića, Plitvice, Kornate, pa i šahovnicu kojom nas prepoznaje „vascijeli“ svijet“ zbog športskih uspjeha vatrenih i ostalih svjetskih prvaka !!!
Pa, ljudimoji glavni, centralni, TV dnevnik je emisija koja se gleda ne samo u Hrvatskoj i (ne)dobronamjernom okruženju tzv. Regije, nego i diljem zemaljske kugle od Novoga Zelanda do Amerike i Kanade, a u Njemačkoj da i ne govorimo.
(Sic ! Ovaj tekst na ovu temu započeo sam piati ima nekoliko dana. I večeras (04.05.). – Gle čuda ! U emisiji Otvoreno HTV-a – upravo ova tema (!) i stručnjaci kalibra od B. Ljubičića do Ćire Blaževića. Ne znam što su govorili – vjerovali ili ne – odmah sam isključio TV jer želim da moj stav o ovome bude baš moj stav bez utjecaja drugih (možda i stručnijih), – i, evo nastavljam po svome. Usput budirečeno „špica“ Otvorenog je poput reklame za za izradu željezničkih vagona za rasuti teret Đure Đakovića iz Slavonskog Broda.)
Nešto slično uvriježilo se već duže vrijeme na javnoj televiziji a što je pomodarstvo denacionalizacije koje je za naš narod zbog posebnog razloga bitno. – Gotovo svaki drugi urednik i voditelj udarnih emisija informativnog programa pojavljuje se neprimjereno odjeven u obavljanju svoga posla – BEZ KRAVATE ! – Razždrljene košulje raskopčane do pupka sat vremena muva se po mome dnevnom boravku i svjetskim uglednim TV auditorijem. – Ma hajte molim vas !?
Evo neću više. Dosta je za ovu (ne)važnu temu.