„Njegova malenkost“ veliki IGOR MANDIĆ otišao je u „Ništavilo!“*
Ovih dana, nije ni bitno kojega datuma točno, – nestao je, otišao je bez povratka, – uobičajeno bi bilo reći umro je, preminuo je, za neke od nas ljubitelja pisane riječi, – Veliki, Neponovljivi, Gorostasni, Matoševski, – Igor MANDIĆ: kritičar, pisac, esejist, novinar, publicist, kolumnist, polemičar, književni komparatist i velebni knjiženi, ali i „opće-prakse“ erudist … Buntovnik s i/ili bez razloga !!!
Neki od vas, poštovani čitatelji, možda će reći kako Županjac.Net nije mjesto, ili nije dovoljno primjereno mjesto da se piše o tome čovjeku, – a ja vas uvjeravam da jest, jest, i sto puta jest svako čitalačko mjesto, i ima još puno mjesta na kojima treba skinuti šešir tome čovjeku koji je u životu znao samo čitati, disati, govoriti, gastronomski probirljivo jesti, spavati i s uzvišenim znanjem dobro odabrano piti a ne napijati se, i … – i PISATI ! i PISATI, – samo pisati i pisati!
Kakav je to „mačak,“ „faca,“ „frajer“ u svekolikoj pisanoj riječi bio!!! – Rijetki su mu bili ravni ili tek do koljena.
Bio sam gimnazijalac koji je jedva čekao subotu za pročitati njegov „Notes“ u „Vjesniku,“ pa četvrtak za pročitati „Vjesnik u srijedu“ da bih „progutao“ „Sitnozor kulture“ Igora Mandića, s jednakim zanosom čitalačke mladenačke znatiželje razmjerne njegovim više ili manje zagonetnim, književnim i opće provokativnim tekstovima. – Kako je moćno i nadmoćno krčio i razobličavao šikaru „soc-kom“ komformizama ustajalih kulturnih utiha i bonaca, gluposti i učmalosti bezlične tadašnje društvene aktualnosti …
„101-jedna kratka kritika,“ pa „Policajci duha,“ pa „Zbogom, dragi Krleža,“ pa „Sebi pod kožu“, – kameni međaši su u mojem „proživljavanju“ Igora Mandića.
Pa kada ga je Stipe Šuvar ikonizirao u „Bijeloj knjizi“ – ili tako nekako – odmetnuo se u beogradsku čaršiju kao onomad Matoš i Tin, – i tamo pravio dar-mar (od kojega je za razliku od Hrvatske) dobro keširao svoje stavove … vratio se kući svojoj Slavici, mačku i svim tadašnjim hrvatskim općedruštvenim kontroverzama i bedastoćama svakodnevne fenomenologije društva, države, književnosti i općih svjetonazorskih stavova koji su katkada „skandaloznim“ stavovima postajali upitni i za njegov cjeloviti osobni intelektualni integritet. – Svemu unatoč, Igor Mandić je do kraja ostao nadmoćni, nedohvatljivi, uzvišeni, „nerazumljivi,“ i neponovljivi, – Veliki IGOR MANDIĆ!
Takav kakav je bio zaista je prevelik za Aleju velikana na Mirogoju. – Bravo gospođo Slavice.
* „Ništavilo“ !? – U nekom interjvuu objašnjavao je jednom novinaru kako se život čovjeka sastoji od rođenja, života i smrti. A na upit jadnička novinara što slijedi poslije smrti, provocirajući odgovor kao što bi bio neki zagrobni život, nebo … „Ma hajte molim vas … koješta – Ništavilo! Ništavilo!“