Poštovani moji čitatelji ovo je moj završni prilog u ovoj seriji napisa KOZERIJA & IVERJA. Vrlo brzo ćemo pisati nove napise o svemu i svačemu iz naše svakidašnjice. S posebnim zadovoljstvom evo ugošćujem moga dragoga prijatelja još iz gimnazijskih dana; dakle:
Piše gost autor
Mato DRETVIĆ-FILAKOV,
politolog iz Zagreba,
osnivač i autor priloga na portalu
„trn.com“
Jergović Miljenko, Bog jezika „ovdašnjih govornika“
Ma kako predložene odredbe u prijedlogu Zakona o hrvatskom jeziku bile minimalističke – skoro je zakon bez zakona, zakon bez sankcija, tek zakonska kratka proza, već je najavom donio mnogo dobra. Ako bi se kojim slučajem i dogodilo da ga Hrvatski sabor, iako mu je na dnevnom redu, ni ne usvoji, ili Zoka ne potpiše na mig političke dvojine Selak –Raspudić, Benčićke, Peđe… – ništa zato. Svoje je već odradio. Vidjeli smo tko je protiv, koji pisci, „analitičari“, kolumnjari, mediji, udruge, zadruge, društva, stranke i partije.. Iznenadila je, malo doduše, žestina protivljenja, mržnja, nekih pojedinaca i udruga, skupina i nakupina. Tolika je da bi jedan, Ante Tomić, otvorio logor Jasenovac i tamo strpao predlagače, predsjednika Matice hrvatske, književnika Miru Gavrana, ministricu kulture, „matičare“ u kompletu.
Drugi, stručnjak za sve, uključivo i rodina gnijezda – Miljenko Jergović, negira i samo postojanje hrvatskog jezika, te objavljuje ( Obznana) svoj zakon o jeziku, čemu ću ovdje posvetiti nekoliko rečenica.
Razlog njegova donošenja je – što je uočio – da ovuda, najmanje već tridesetak i više godina, bauljaju neki bijednici. Strašljivci, „govornici“ koji se osvrću oko sebe nakon svake izgovorene riječi, s nelagodom u želucu zbog nekakvog „svog“ jezika. A bidni, oni su tako i ustrašeni jer ni nemaju svoj jezik. Njihov jezik je, tvrdi Jergović M.- nesrpski. Sami su si krivi. Njihove jezikoslovne patrole hodale su uokolo i likvidirale riječi koje su nekome makar i zazvučale srpski. I sad budale nemaju jezik već nekakav nejezik. Jezik koji prebiva u „ne“!
Bića neka jesu, nešto rade, imaju kakav takav dom, oslobodili kakvu nekakvu domovinu, al’ ostali bez jezika. Od njega im je ostalo samo ime, oni ga još zovu „hrvatski jezik“, dok njih, te uokolo bauljajuće jadnike i njihove likvidatorske jezikoslovne bande, Jergović naziva- „ovdašnji govornici“.
Zato će on njima dati svoj zakon o jeziku s jednim člankom : “Ja sam zakon o jeziku, hrvatskom jeziku“l
(Prema tom zakonu, objavljenom u ovdašnje govorećim ipišućim novinama, 24 časa, u Zagrebu, 12.avgusta 2023.)
To znači, čitaj: i nemaj drugih zakona osim njegovoga, jer on je Kralj i Car i Zakonodavac- jednostavno Bog jezika „ovdašnjih govornika“. Ne će njemu donositi nekakav zakon o jeziku neki tamo Miro Gavran, „bogato dotirana“ Matica hrvatska, neka„iz odavde“ ministrica kulture, neki Plenković, neki Hrvatski sabor. Pa nije on na to spao- Zakon o jeziku je On.
Pokušavam, nu ne mogu se sjetiti ružnijega pristupa hrvatskom jeziku, iako je konkurencija žestoka, koji bi na ovako podmukli način duboko zagazio u njegovu negaciju. Odmah je krenuo i u primjenu, a ona izgleda ovako: U tekstu kojim se on osvrće na aferu „ čuka na plaži u Splitu“ i brani glumca iz Srbije Sergeja Trifunovića, uglavnom s argumentima koji nemaju blage veze sa slučajem, zapisao je i ovo:
–Nepismenjaci i šovinisti pišu da je Sergej Trifunović srbijanski glumac“. Volja Boga jezika Jergovića „ovdašnjim govornicima“ određivat će ubuduće i kako će pisati/tvoriti posvojne pridjeve, poglavito u slučaju imenice „Srbija“. Ja ću, eto uvijek, napisati, kao što i pišem, za sve što je iz Srbije poteklo i teče da je srbijansko – a ne srpsko. Rakija. šajkača, četnici izvorno …, pa i glumci i glumice, cajkuše i takvi muški … Sve, – da ne nabrajam, baš sve. Takvo mi znanje i pisanje „ovdašnjeg jezika, i na ikavici, ijekavici i ekavici i sa „ča=, „kaj“ i „što“.
Politika, ideologija, svetosavlje, propaganda…, srbski svet to je već drugi „par opanaka“- tamo je sve „srbsko“. I Nebo i Zemlja.
Jergović će mi zbog toga dva puta, i kao „nepismenjaku“ i kao „ šovinistu“, hraknuti u lice. kakvim me, nâs, bijednikom/cima drži i računa, uzet ću maramicu od hartije (prevedeno, papirnatu) i obrisati lice. Možda bih samo odmahnuo i sebi rekao- „ma pusti, budala“, ali kako sam i „šovinist“, a to ovdje odavno znači samo „ustaša“ situacija postaje opasna. Radi mi o glavi ovim širokopojasnim šoviniznom, staljinstičkog kova, u formi anti, a ustvari je idealno tipski nadtotalitarizam – spoj komunizma i nacizma i još koječega. S tim mlati Jergović.
Ovoga Boga jezika ne bi se posramili ni najzagriženiji teoretičari i propagandisti srbskoga sveta i otimači dubrovačke književnosti, pored ostalog.
Veliki Učitelj.
Najprije ćemo rasčistiti jednu stvar: Jergović može svoje pijesmice pisati na običnoj hartiji, na toaletnoj hartiji, virtualnoj… i na njima sve po svom zakonu. Koga briga, a tko hoće kupiti i čitati neka ga, – od volje mu.
Zanima me ono drugo, njegovo kolumnisanje po običnoj i virtualnoj hartiji po društvu, državi, pojavama, do lamentiranja, recimo, o rodinom gnijezdu. Pored toga što je Bog jezika on je i Veliki Učitelj. U tom jergovićerenju postoji ključni problem – ono je „slobodno od činjenica“ (M.Jergović u jednoj sprdnji s drugima, o.a.). Toliko slobodno da je za čitanja nekih od njegovih uradaka, na koje sam nabasao, dojam kako se radi o neobrazovanom napuhancu. Ali nebitno – on ima/uzima misiju preodgoja! Riječ je o vrsti političke pedagogije, političke večernje školice, mutacija MPV-a (moralno političkog vaspitanja, preodgoja). Svaka takva pedagogija odvija se s batinom i mržnjom prema „polaznicima“ koji su tamo dovedeni silom, medijskom zasad. U takvoj školici nema pitanja ni razgovora s Učiteljem. Samo otvoriš usta, naćuliš uši, razrogačiš oči, – ma upijaš i kroz kožu.
Sličan mu je rad i na drugim, „laganijim“, temama, što sam davno, davno pročitao. Od tada to čitam samo kad u mraku interneta nabasam, a onda ponekad nešto napišem, čisto radi mentalne dezinfekcije, zadnje tri godine na portalu Trn com. hr. Svega dva puta: jednom kad se rugao, oboružan neznanjem, ovdašnjim „malim gradovima“, među njima i Belišću, posredno i Županji, ali oboružan s „nečim“ da ih s tim odozgor, uneredi. Povod, zlatna olimpijska medalja Metea Jelić iz Knina! u „ubi bože nekomercijalnom sportu“ i Matija Ljubek iz Belišća. I sada kad se dohvatio hrvatskog jezika. Nije, naravno, problem Jergović već svekolika medija „u ovdje“ ( vascela, po njegovu zakonu o jez,iku) uz izuzetke rijetke. Ona je dekonstrukorska s misijom preodgoja. I dugog marša kroz institucije.
Mato Dretvić Filakov