Alexander Gerst, Geofizičar, vulkanolog i astronaut, studirao je u Karlsruhe i na Victoria sveučilištu u Wellingtonu. Rođen je 3. Svibnja 1976. Oženjen je, otac dvoje djece. Posljednji je komandant svemirskog broda Sojus MS-09 – ISS ekspedicije
Zašto je uopće pišem o ovom čovjeku?
Njegovog sam oca davno upoznao, dok je Aleksandar još bio đak. Ali prije par dana imao sam posla u gradu u kojem oni stanuju, a u kojemu sam ja za vrijeme moga radnoga vijeka također povremeno radio.
Tako mi je došlaa ideja da pokušam doći do Aleksandra. Nije to baš jednostavno. Ima on stalno i posla, ali stalno ga opsjedaju novinari i TV-postaje. Ali njeov je otac bio posrednik, pa nije bilo problema.
Zbog toga naš razgovor nije dugo trajao.
Priznao je Aleksandar, da je prije prvoga leta u svemir, u kojima je proveo ukupno godinu dana, imao i straha. „Ali ja sam radio, a u poslu se ne misli na strah“! Ono straha skoro ni nema. Jedino ima straha od bolesti, i ako mu u svemirskom brodu, u kojem je jako puno različitih kablova, o neki zapne noga. Ali dugo je on sve probao. „Deset tisuća sati sam za moje dvije misije trenirao“!
Pred polijetanje sam imao straha od bolesti. Dovoljno je da slomim nogu, i onda bi to bio kraj, jer moramo biti potpuno zdravi.“ Radi toga se prestao baviti svojim hobijem: padobranstvo, skijanje. A što se tiče ishrane, također je morao paziti da se ne udeblja. „Ako budem predebao, neće me uzeti“. Na izboru za astronauta, prošao je od ukupno 6.834 kandidata.
„Život u svemiru ima puno sličnosti s svakodnevnicom. Jedan od mojih kolega je tek u svemiru ustanovio, da je doduše ponjeo dosta gaća, ali da su sve jedan broj manje. Naravno da nije bio vesel, ali mi smo mu pomogli. Jednostavno smo iz po strani prorezali.“
Što se hrane tiče, kaže da je dobra. Ne sjedi se za stolom. Jedemo koliko se može u uspravnom položaju.Nema stajanja, nema leženja. Svi lebdimo. Od pribora za jelo imamo samo žlicu, jer sva su jela mekana, više kašasta. Jednom mu se žlica, koja je bila pričvršćena na zidu, otkvačila i letjela svemirskim brodom, jer tamo nema sile teže.
„U svemirskoj letjelici ima nas dosta, ali ne idemo si na živce. U letjelici je dosta mjesta. Bavili smo se i sportom. Kad sam sletio na zemlju bio sam traniraniji neko ikada.
Sve se prije isplanira. Ali poneki puta sam pomislio i na nasreću. Ali ako bi do toga došlo, onda glavnu riječ imaju računala, koja o svemu vode računa.I uvijek ima izlaza.“
„Izvan svemirskog broda bio sam dosta puta. Gledao sam zemlju i razmišljao. U odnosu na druga svemirska tijala ona je tako mala. Mi si na zemlji umišljamo da smo najveći, da sve možemo. A zemlju se jedva vidi. Gledati na zemlju je lijepo . Zemlja je lijepa i trebala bi takvom ostati. Ali o tome moramo voditi računa mi mali ljudi.“