Mali šećeranski memento
„U to malo naselje, ili za ono vrijeme ne baš malo, – na rubu tradicijske Županje, završetkom Drugog svjetskog rata, doselili su se ljudi sa svih strana bivše, a nove države (Jugoslavije), kao sudionici različitih kolektivnih sudbina Dalmatinaca, Hercegovaca, Bosanaca, Zagoraca, Ličana, Hrvata, Srba, Mađara, Čeha, Slovaka, Talijana, Grka; katolika, pravoslavaca, muslimana, – i čega sve ne, ili pak, kao pojedinačne ratne i poratne sudbine protjeranih, izbjeglih i izgubljenih pojedinaca, – a svi zajedno, i svaki pojedinačno tražeći tu, u tom naselju, neki novi životni početak, odričući se manje ili više, i potiskujući, i u sebi i javno, sva ona ratna stradanja i zla, i istine o tim stradanjima i zlima koja su im se (njima i njihovim obiteljima) dogodila tamo negdje odakle su došli ili na putu ratnih lutanja ovim prostorima… – I, začudo, činilo im se (ili su samo tako htjeli prikazati) da su bili sretni i poletni za taj novi početak u svojim životima. Da, možda je tako i bilo, jer su svi bili mladi i željni, ali zapravo prisiljeni za taj novi životni početak koji se tu na Šećerani, u Koloniji, pokazivao upravo takav – izgledan i moguć.“(B.M.“KOLONIJA, ŠEĆERANA, županjsko naselje 1950/60-tih“ (esejistički requiem, kontroverze i sjećanja), nakladnik Gradska knjižnica Županja, 2013.)
Eto tako sam sintetizirao, najkraće moguće, kako je nastala Kolonija, Šećerana, – i, vjerovali vi meni ili ne, nastavio sam i nastavljam razmišljati baš na takav način i povremeno pišem neke nenaznačene nastavke teksta te „knjižice“ koju tako nazvah na njenoj promociji u kinu Kristal, zahvaljujući nadprijatelju, nadčovjeku, ljudini osobe prof. JURICE BULJANA. – Na neki način to je bilo „početno stanje“ po mojim sjećanjima. Bile su to 60-te godine kada sam bio dječarac, jedan od mnogobrojne dječurlije jer su novodoseljeni Šećeranci odmah po dolasku i naseljavanju u Koloniji – kako su bili mladi ljudi – rađali djecu, otprilike svaka obitelj barem dvoje-troje djece. Da, i tadašnjih godina bilo je odlazaka i dolazaka novih obitelji koje su se samo kraće vrijeme zadržali u naselju i Županji uopće.
To sa kraćim zadržavanjima na neki način posebno se odnosilo na doktore medicine, obiteljske doktore radničkih familija. Čini mi se, a zapravo je baš tako, – dok sam ja živio u Koloniji, sjećam se prvog doktora Vertota; pa dr. Hinka Freivogela; pa doktora Savića koji je došao odnekud iz Srbije. Supruga mu je bila nastavnica muzičkog (glazbenog) odgoja pa je jednom prilikom na prigodnoj maloj radnoj akciji govorila: „Ajde deco da radimo i pevamo!“ – Bilo je i drugih „promjenjivih“ visokoškolaca koji bi već nakon prvih „pripravničkih“ koraka i malo usavršavanja odlazili u gradove – prije svega Zagreb. Sjećam se, između ostalih, inženjera Luke Prkića; pa ekonomista Marijana Živkovića, pa ekonimista Marijana Vrkića koji je otišao u Zadar; pa dipl.ing. Zvonimir Krnjaković koji je otišao u Osijek, itd.itd.
Društveni život naselja bio je izuzetno bogat „novim“ oblicima druženja, sustanovanja, susjedstava, komšiluka ali i institucionalnih, organiziranih oblika toga društvenog života. – NK Radnički, KUD Kristal sa svojim sekcijama, Foto-klub, Kuglački klub, Šahovski klub, Izviđači, Društvo „Naša djeca“, razni oblici manifestacija povodom praznika (ne, blagdana nego praznika!), razno-raznih izleta i putovanja od kojih su mi posebno u sjećanju ostale neka padobranska „fešta“ u Vukovaru pa prvomajska vojna parada u Beogradu i, malo kasnije, posjeti Zagrebačkom velesajmu … i tako dalje, i tako dalje, rekao bi moj susjed Grgić sa četrnaestog kata u stanu iznad mojega.
Rekao sam već u nekoliko navrata, ali vrijedi ponoviti današnjim generacijama, kako je jedno od načela toga tadašnjeg društvenog i državnog uređenja (među)ljudskih odnosa bila parola i načelo: osam sati rada (može i nerad i zabušavanje; važan je bio samo dolazak na posao; nije bilo ne zaposlenosti); osam sati razonode, u stvari društvenih aktivnosti kulture, športa i sličnog; i osam sati (noćnog) odmora, – i, točka! – Nije bilo „mile-lale“. Tako ili nikako!!!
Tih 60-tih broj i struktura stanovnika bila se nekako ustalila iako je bilo doseljavanja i odlazaka nekih obitelji. – Sjećanja dozivlju neke poznate osobe i obitelji koji su tih godina potržili životnu sreću negdje drugdje te su odselili iz naselja; obitelj Verić, tamo iz prvoga reda do garsonjera, odselila se u Zadar. U pamćenju mi je ostao Vjeko Verić; u Zadar je odselio i popularni vozač Stipe Validžija (Validžić) koji je nastavio „karijeru“ kao vozač tada poznatog zadarskog Autotransporta, autobusnog turističkog i linijskog prijevoznika s novim luksuznim autobusima; zatim obitelj Vego s dvojicom sinova od kojih mi je stariji bio vršnjak ili tako nešto; nakon neke „afere“ otišla je i obitelj gospodina Oswalda, građevinskog tehničara, građevinskog inženjera ili čak arhitekta koji je na osebujan način projektirao Dječji vrtić u stilu modrne ali i – kažu – objekte Restorana i kina Kristal s pripadajućim parkovno-perivojnom prostorom: šetnicama s parkovnim klupama, plesnim podijem s vodoskokom, i do tada neviđenom lučnom betonskom izvedbom podija za glazbenike. – Koliki je, i je li uopće tu bilo i utjecaja predratnog poznatog hrvatskog arhitekta Frana Funtaka koji je „po kazni“ bio izgnan u Županju zbog nekih NDH-azijskih grijeha u Vukovaru !? Na urbanističko, prostorno, građevno i graditeljsko poslijeratno naslijeđe, uopće u Županji ostavio je arhitekt Fran Funtak, – a ja, nikada nisam „do kraja“ dokučio pravu istinu o tom uglednom čovjeku i njegovom djelu. Oswaldovi su navodno odselili u Kraljevicu ili tamo negdje u Hrvatsko primorje; obitelj Nediljka i Dobrile Topića odselila je u Zagreb kao i obitelj Ante Grabića čiji je sin Ivica (po nadimku Ančičin) bio izuzetno dobar nogometaš; posebne baš dječačke uspomene naviru pri sjećanju na gospodina, da, i tada gospodina Miru MATOVINOVIĆA koji je stanovao tamo u prvom redu i prvoj kući kod garsonjera, a koji je, zamislite, bio pomorac (jedan od brodskih oficira ili čak kapetan), na brodu „Karpatija“ koji je prvi upomoć došao na mjesto potonuća „Titanika“. Čika Miro je nama klincima „dijelio čvoke“; u zelenom zimskom kaputu „Hubertusu“ išao bi sa svojim psom velikim vučjakom do trgovine u centru naselja i nazad. Katkada je znao u usta (čeljusti) svoga psa vučjaka staviti pletenu košaru sa ceduljom na kojoj bi napisao koliko, i kojega mesa neka mesar Mirko Šimunović,(koji nije bio Šećeranac), stavi u košaru pa bi pas, sâm bez pratnje, donio kući traženo meso.
Ne znam zašto, ali se posebno sjećam obitelji Mirka LACKOVIĆA sa sinovima Željkom i Brankom koji su stanovali u prvoj kući reda ispred moje kuće, koji će kasnije odseliti u Osijek pa u Zagreb na vrlo visoke političke funkcije. Mislim da mu je sin Željko završio medicinu i postao uvaženi liječnik neke od zagrebačkih bolnica. – Obitelj tete Julke i druga Neđe KRILIĆA sa sinom Borisom i kćerkom kojoj se ne sjećam imena, odselila je u Vinkovce gdje je valjda drug Neđo „napredovao“ u državnoj (mislim (?) nekoj sigurnosnoj) službi. – U redu do mojega, tamo prema „žici“ tvornice, u zadnjoj kući u susjedstvu mnogočlane obitelji Šabana i supruge mu Luje IBRAHIMOVIĆA, – dakle u toj kući je jedno kratko vrijeme živjela obitelj MARIJETIĆ sa sinom Borisom i posinkom Ivom PIČULJANOM koji su odselili u Vinkovce. – U kući na broju 21 živjela je moja obitelj Božice i Šime MARIČIĆA; ispod nas najprije DEDIĆI pa BLAŽINKOVI, a s druge strane na katu obitelj MIŠKULIN, a u stanu ispod njih obitelj tete Kate i supruga joj kojemu se ne sjećam imena, ali prezime im je bilo SAŠEK. Imali su sina jedinca Željka; odselili su u neko mjesto u Srbiji koje je imalo šećeranu; pa obitelj Genter (željezničar) sa sinovima Zolikom i još jednim starijim sinom kojemu se ne mogu sjetiti imena; pa obitelj Livija Godine sa sinom Aldom …
I ovako bih mogao „proći“ još i onaj drugi dio Kolonije sa sjeverne strane tada (!!!) dvotračne ceste koja je vodila u tvornicu, ali, … možda nekom drugom prilikom.
Sve ovo zapravo je „opis stanja“ Kolonije 60-tih godina koje je na općedruštvenoj i općedržavnoj razini, tamo negdje u drugoj polovici toga desetljeća u „tunelskom“ socijalističkom uređenju nastupila velika i na veliko razvikana tzv. „Privredna reforma“ koja je odmah, ali i kasnije postupno unosila mnogobrojne pa i „bitne promjene u životima radnih ljudi, seljaka, građana i poštene inteligencije!“ – Pa i u svjetskim, poglavito europskim okolnostima bila je to tzv. „Šezdesetosmaška“ r(e)volucija političkih i svjetonazorskih poslijeratnih promjena. I kod nas, tamo u Zagrebu, na Sveučilištu istakao se jeda županjski mladić, student ne znam kojega fakulteta, niti mu se sjećam imena, stanovao je tamo iza trafostanice, i već je bio zet obitelji Franje Žuljića – pa je naglavačke bio izbačen s fakulteta sa zabranom daljnjeg studiranja!!!
I, – onda, – dođu za moju studentsku generaciju „sedamdesete“ s nekim novim zbivanjima u sveukupnom društvenom pogledu izgradnje „novoga društva“ opet po mjeri „radnih ljudi, seljaka, građana i poštene inteligencije!“ – sve po receptima CeKaja i eSKaHaja po naredbi druga Tita, JNA i ostalih progresivnih, vodećih snaga društva s JNA-ovskom Temom br.5 „Istorijska prevaziđenost kapitalizma i prerastanja socijalizma u svetski proces.“
Nedavno sam pisao kako je igranje nogometa u NK Radničkom, u Koloniju i Županju baš taj nogometaški život doveo neke mlade ljude iz drugih sredina, i koji su zbog nogometa i NK Radničkog postali pravi Šećeranci i Županjci koji su i nakon igranja nogometa ostali neotkidivo vezani za Županju, prije svega Koloniju pa danas njihova djeca i unuci igraju u dobro, čak odlično organiziranom Radničkom, pa će kao i ja, cijelog života pamtiti tu atmosferu, taj osjećaj pripadnosti kolektivu i društvu u cjelini i mnogobrojnim osobama s kojima su se družili, igrali nogomet i cijelog života pamtiti i voljeti NK Radnički!!!
E, sada se mislim kako bi bilo ne-fer sjetiti se i jednog karakterističnog događaja koji je bio očito (barem svehrvatski proces) a dogodio se i tu u našoj Koloniji i Prvomajskoj ulici koja je bila gotovo sastavni dio Kolonije, Šećerane, a to je pravi masovni odlazak i odseljavanje kompletnih obitelji u daleku Australiju!!! – Zorno se sjećam čina odlazaka tih ljudi na željezničkom stanici na putu najprije u Austriju pa onda na drugi kraj Zemaljske kugle. Bile su to – uglavnom mnogočlane – obitelji Dabić, Crljen i Šagolj: pravoj šećeranskoj obitelji Vašarhelji, mislim da je to samo djelomično uspjelo. – (Evo prigode za poseban pozdrav našoj Ruži Dabić Bučak(!); pa i mome školskom „drugu“ Zlatku Crljenu) koji tamo u dalekom svijetu često posjećuju mislima, sjećanjima pa i stvarnim obilascima našu Županju.
E, – sada je kraj. Nema Više za ovaj puta.
Zdravi i veseli bili. – Bog, Bog.