To je stvarnost bila,
Jeste i biti će
Od pamtivijeka
Pa dovijeka.
Poznato je svima.
Razloga puno ima.
Jedno je o tome znati,
Drugo je to biti,
Taj život živjeti,
Taj čudan teret nositi.
Kad si to dijete
Ne razumiješ kako,
Ali osjećaš,svi te znaju,
Nekako vrlo lako prepoznaju.
Površne stvari su vidljive,
Školska torba stara,
Polovne knjige, ne nove,
Olovke nožem zašiljite,
Ne šiljarom ušpicite.
Odjeća čista ali isprana,
Od starije sestre nasljeđena.
Školske šlape ne kupljene,
Od stare filterice napravljene.
Neka djeca s druge strane crte
Dalje od tebe trče,
S drugom djecom se vrte.
Stvari nevidljive
Su daleko važnije.
Koliko je to dijete knjiga pročitalo?
Kako brzo pjesmicu napamet naučilo?
Kako lako povijest, zemljopis savladalo?
Kako brzo matematički problem riješilo?
Kako se to dijete osjeća?
Kolika je bol njegova?
Kolika je njegova nada
Da su ta vremena prolazeća?
Tragedija je još veća
Kad i učitelj
Koji je svijestan svega,
Ne daje zasluženu ocjenu
Tom dijetetu siromašnom,
Nevažnom.
Kakva je budućnost
Za ovo dijete neprimjećeno?
Ne blistava,
Osim ako se čudo desi
Pa bude spašeno.
Niti jedno dijete nije nevažno.
Sunce, voda , hrana i ljubav
Potrebni su svakom biću
A najviše malom ptiću.
Dali dijete treba plaćat
Za grijeh roditelja svog?
Ne. Pogledajte bolje.
Ja sam ja.
Nosioc bića svog.
Malo podrške i vjere,
Jedna otvorena vrata
Je sve što treba
Da nevažno
Postane važno.
Ruža Bučak- Ružica Dabić