Nakon što je Hrvatska 1860. godine dobila svoju prvu željezničku prugu i prvi kolodvor u Kotoribi, “cugmašina” koja je prije 115 godina fućnula i u Županji pokrenula je nov način života, potaknula industrijalizaciju i snažan razvoj toga kraja.
Dolaskom željeznice Županja je od ruralnih poprimila urbana obilježja. Te davne 1901. godine u Županji nije bilo ni jednog automobila, prvi tipa kabriolet je 1907. godine iz Beča dovezao industrijalac Bačoka, a glavno prometno sredstvo tada su bila seljačka kola s konjima. Željeznica i uspostavljanje veze sa svijetom imali su neprocjenjivo značenje za stanovnike toga kraja kojima je ta novotarija značila život.
Stoljetne hrastove šume bile su zaslužne za to što je drvna industrija u Županji na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće bila naročito snažna i razvijena. S početkom industrijske revolucije u svijetu se javila potreba za sve većim količinama tanina, preparata nužnog u proizvodnji kože. Županjsko područje, bogato hrastovinom koja je bila savršena za proizvodnju tanina, postalo je vrlo zanimljivo zemljama koje su se već našle u poodmakloj fazi industrijalizacije. Davne 1880. u Županju stižu Englezi i grade svoju tvornicu tanina. Bila je to prva takva tvornica u Hrvatskoj i zemljama balkanske regije, a radila je od 1883. do 1936. godine. Zapošljavala je nekoliko stotina radnika.
Uz tvornicu tanina bila je smještena i tvornica bačava u vlasništvu Ferdinanda Schwartza. Pojava industrije na županjsko je tlo privukla mnogobrojno stanovništvo iz drugih područja. U Županju stižu stranci, uglavnom ugostitelji, obrtnici i radnici, ali i stanovnici podrijetlom iz Like i Gorskog kotara, koji su radili kao šumski radnici i kirijaši. Godišnje je tvornica izvozila oko 6000 tona tanina, najviše u Veliku Britaniju, zatim u Njemačku, Nizozemsku i Švicarsku. A upravo je tu veliku ulogu imala željeznica.
Prije 130 godina u promet je puštena željeznička pruga Vinkovci – Gunja, a 15 godina kasnije i pruga Vinkovci – Županja – Savska obala (tzv. oraška stanica), ponajprije za transport trupaca i prijevoz prerađene robe dalje Savom prema moru. A upravo je pruga Vinkovci – Gunja, odnosno Vinkovci – Brčko, označila početak razvoja Vinkovaca kao željezničkog čvorišta. Vlakovi su nosili imena znamenitih hrvatskih ličnosti iz kulture i povijesti, pa je tako vinkovačkim kolodvorom prolazio vlak Matoš. Vinkovci se danas mogu pohvaliti da su jedini grad u Hrvatskoj koji je sjecište šest pruga iz različitih smjerova.
O tome svjedoči i izložba postavljena na vinkovačkom željezničkom kolodvoru naslovljena “Putovanje kroz vozne redove”. Riječ o vrlo vrijednoj zbirci voznih redova, s 280 primjeraka, a jedan vozni red je iz 1920. godine, u kojem se vidi ritam prometovanja na pruzi od Vinkovaca do Gunje. Treba podsjetiti kako je riječ o pruzi koja je prije dvije i pol godine stradala u katastrofalnoj poplavi koja je pogodila istočni dio županjske Posavine. Zbog prodora vode na 22 mjesta odnesen je zastorni materijal, dijelovi nasipa i kolosječni pragovi. Ukupno je oštećeno 500 metara pruge te postavni uređaj s pripadajućom opremom. Štete od poplave na željezničkoj infrastrukturi tada su procijenjene na četiri milijuna kuna bez PDV-a. Pruga je u međuvremenu obnovljena i njome danas prometuju vlakovi.
Zavičajni muzej Stjepana Grubera u Županji zanimljivom izložbom autora Hrvoja Tkalca obilježio je 115 godina postojanja željeznice u Županji. U pripremu postava izložbe autor je uložio puno truda i vremena marljivo prikupljajući dokumentaciju i stare fotografije, a značajnu pomoć, kako je naglasio, pružili su mu i ljudi koji su radili ili još uvijek rade pri željeznici, svi oni koji su bili zaljubljenici, entuzijasti ili su jednostavno živjeli od željeznice ili pokraj nje.
– Prilikom obrade ove teme, osim s nečitkim dokumentima, fotografijama, blago oštećenim starim kartama veličine plahte, sretao sam se i s ljudima koji su mi bili nemjerljiv izvor, a i putokaz kroz informacije o željeznici vezanoj za Županju i cijelu trasu do Vinkovaca – kazao je Tkalac, podsjetivši na važnost latinske izreke riječi lete, zapisi ostaju.
Na snažan povijesni značaj vinkovačkog željezničkog čvorišta, ali i pruge Vinkovci – Županja za ovaj kraj i njegove stanovnike ukazala je i Renata Veličan iz Hrvatskog željezničkog muzeja.
– Pruga od Vinkovaca do Županje zanimljiva je i po tome što je bila jedna od vicinalnih pruga. Prva je bila Vinkovci – Gunja. Naime, 1888. godine mijenja se jedan članak zakona koji je donio mađarski parlament i dopušta se i pojedincima da osnivaju dionička društva i dobivaju koncesije za gradnju pruga. Jednom od tri koncesije koju je dobio gospodin Anastazije Plavšić sagrađena je pruga prema Županji. Željeznička pruga Vinkovci – Županja bila je jedina pruga koja ni u vrijeme Domovinskog rata nije bila zatvorena, bila je žila kucavica i nadam se da će to tako i ostati i da do njena zatvaranja i gašenja neće doći – poručila je Veličan.
Tu su naravno i svjedoci vremena. Jedan od njih je i Županjac Branko Dujić, čija je obiteljska povijest vezana uz željeznicu. Otac mu je bio otpravnik vlakova, oba djeda bila su željezničari, kao i pokojni brat i tetak. A on sa svojom obitelji i danas živi uz prugu. Dujić je zapravo bio inicijator ideje o obilježavanju 115 godina željeznice u Županji, koju su u Muzeju prihvatili i realizirali uz financijsku potporu Ministarstva kulture. S ponosom ističe kako je Županja jedina u Vukovarsko-srijemskoj županiji imala tri željezničke stanice, što je tada bilo pravo bogatstvo. Zapravo su bila dva stajališta – Bošnjaci i Savska obala, te kolodvor Županja. S nostalgijom se prisjeća vremena kada se ispod lokomotive na kolosijek ispred ložionice ispuštala vruća šljaka koju je nakon odlaska vlaka trebalo maknuti.
– Godinama je iz Vinkovaca dolazio željezničar i kupio tu šljaku u male vagone na ručno guranje i uskotračnom prugom, dužine oko 150 metara, odvozio i nasipao u današnji 4. kolosijek. Mnoga dvorišta u Županji nasuta su upravom tom šljakom prvenstveno zato što je odlično upijala vlagu – kaže Dujić.
Prava senzacija krajem 70-ih godina bila je kada je na kolodvor u Županju iz tadašnje Čehoslovačke prugom stiglo nekoliko kompozicija s automobilima marke Škoda. A neki su auti u Županji i okolici, gdje su rasprodani, još uvijek u voznom stanju. Treba spomenuti i sajam konja, koji se 60-ih godina prošlog stoljeća održavao iza željezničkog kolodvora jednom ili dvaput mjesečno. Traktori su tada zamijenili konje na poljima, a višak konja najčešće se prodavao u Italiju i transportirao željeznicom.
Anto Vidović je 18 godina proveo kao šef kolodvora u Županji i sa sjetom se prisjeća vremena kada je željeznica imala monopol u prijevozu robe i putnika. Na željeznici se radilo danonoćno, posla je bilo preko glave. “Županja je zapravo bila kao jedno željezničko čvorište. Velik promet putnika, ali i otpremu velikih količina robe bilježila je stanica Savska obala. Uskotračnim kolosijekom bila je povezana s ciglanom koja je radila u tri smjene i njome je danonoćno išao mali vlak koji je dovozio ciglu do stanice, a u ciglanu odvozio ugljen”, prisjeća se Vidović.
I na nekadašnjoj bošnjačkoj stanici svakodnevno su se otpremale velike količine robe, ondje su bila tri kolosijeka, stalno zaposjednuta. Prednjačili su hrastovi trupci, a u sezoni kampanje i šećerna repa koja se prevozila vlakom kako bi se izbjegao prolazak zaprežnih kola kroz grad. Šećerana je željeznicom odvozila po 100 tisuća tona robe s kolodvora Županja. A za potrebe tvornice iz tuzlanskog bazena dopremane su znatne količine ugljena, a iz Srebrenika koks i kamen vapnenac.
Otpravnik vlakova na kolodvoru Županja Ivica Božić ističe da je do Domovinskog rata na kolodvoru Županja bilo zaposleno 27 osoba, a tijekom kampanje prerade repe i više. Božić podsjeća da je županjska mljekarska industrija “Pionir” po otpremi mlijeka u prahu bila najjača u cijeloj bivšoj državi i njime je opskrbljivana JNA. A tu su bile i znatne količine robe iz silosa Slavonije. Posla je, prisjeća se Vidović, bilo toliko da kad su željezničari iz Županje išli u ispomoć kolegama u nekoliko kilometara udaljeno Gradište, kući su se vraćali tek jednom tjedno jer se radilo danonoćno.
Pavo Božićević iz Andrijaševaca, umirovljeni željezničar vinkovačkog čvorišta, prisjeća se vremena kada su u putničkom vlaku na relaciji Županja – Vinkovci bile velike gužve, putnici koji su se ukrcali u Andrijaševcima nikada nisu mogli sjesti, vlak je bio pun kao čep. A danas je situacija posve drukčija. Željeznica je pala u drugi plan i polako, ali sigurno odlazi u povijest. Vlakovi su gotovo prazni, autobusi, posebice automobili, potisnuli su ih u drugi plan. Vjerni putnici još su im ostali učenici i studenti. Poslove na otpremi robe preuzeli su kamioni. Unatoč modernizaciji, željeznica gubi na značenju, a glavni razlog pada prometa je nekonkurentnost željeznice u odnosu na cestovni promet. Željeznički promet ne omogućuje dopremu od vrata do vrata, česta su kašnjenja zbog korištenja zajedničkih prometnih pravaca za putnički i teretni promet, dulje traje prijevoz… Sve to ne zadovoljava velika poduzeća, a tu je i nedostatak izravnog nadzora nad vlakovima od strane kompanija te nedostatak međunarodne tehničke regulacije. Ali željeznica i dalje ima i svoje prednosti nad cestovnim prometom, primjerice u jedan vlak moguće je staviti 50 – 60 puta više tereta nego na kamion. Ne treba zanemariti ni mogućnosti povećanja udobnosti putovanja, a vrlo je važan i aspekt zaštite okoliša.
GLADNE GODINE
Pavo Božićević iz Andrijaševaca, umirovljeni željezničar vinkovačkog čvorišta, kaže kako je željeznica bila vrlo pogodna i za šverc duhana i rakije, a jedni od najvećih potrošača bili su upravo željezničari. Sve su švercerice zvali Luja, bez obzira na to kako im je ime. Ispričao je i nekoliko anegdota iz svoga života. Prisjetio se kako se kao dječak često igrao oko pruge i s prijateljima gledao kako njome iz Vinkovaca ide teretni vlak natovaren šećernom repom, a na svakom vagonu kratica JDŽ ispisana na latinici i na ćirilici. “Nismo znali što to znači dok jedan od nas nije izvalio: Jedi, druže, žgance! Ali to je bila životna istina, jer vladala je glad. Nije bilo kruha i bio je sretan onaj koji je svaki dan imao žgance ili proju. Moja mladost i velik dio života bili su vezani uz ovu prugu. Danas sam već 23 godine u mirovini, ali županjsku prugu nikada ne mogu zaboraviti. I evo što je sudbina, andrijaševačko groblje, gdje sam sebi osigurao posljednje počivalište, ograđeno je tračnicama sa županjske pruge koje smo nekada vadili. I, evo, ja ću završiti na onome svijetu ograđen šinama i ostati vječno povezan sa željeznicom i županjskom prugom”, zaključuje Božićević.
Industrijske kolosijeke u Županji koristile su i okolne industrije, primjerice “Mehanika Orašje” iz BiH, koja je proizvodila kabine za traktore. Stanice Bošnjaci i Savska obala ukinute su nakon gradnje mosta preko Save između Županje i Orašja koji je otvoren 1968. godine. Anto Vidović sa zadovoljstvom ističe da je kolodvor Županja u Domovinskom ratu cijelo vrijeme radio i odigrao značajnu ulogu. “U kolovozu 1991. pozvali su me u Općinu Županja i rekli da su dobili nalog iz Vlade, od premijera Franje Gregorića, da se mora hitno otpremiti roba iz silosa Slavonije, a bila je riječ o 70 tisuća tona žitarica, jer su avioni već kružili i prijetila je opasnost od razaranja”, prisjeća se Vodović tih ratnih dana.
Značajnu ulogu kolodvor Županja imao je i u prijelazu NATO-ovih snaga u BiH, jer se za Bosnu tada išlo isključivo preko Županje. Ivica Božić prisjeća se kako je u prosincu 1995. u Županju stigao prvi vlak s oklopnim vozilima i opremom za potrebe američke vojske. “Divizija američka vojske imala je stacioniranih sedam vagona na kolosijeku, gdje je bilo i vagonsko naselje, na koje je 24 sata dnevno bila priključena lokomotiva radi grijanja vojnika. Amerikanci su na kolodvoru Županja imali veliki grijani šator gdje je bio časnik za vezu”, otkriva Božić. Sve popravke štete koju su napravila oklopna vozila prelazeći preko kolodvora platila je US Army, koja je s kolodvora otišla krajem veljače 1996. godine. Županja je, otkriva Vidović, u samo mjesec dana trebala primiti 250 vlakova ljudstva i tehnike.
M.Lešić Omerović/glas-slavonije.hr
