Pod okriljem noćne magle većina lampiona se ugasila. Marljive ruke čistača ulice su ih sklonili sa trga, dok su neki od nas još spavali pod svojim toplim pokrivačima. Ovih dana u našem kolektivnom sjećanju su oživjele slike iz ratnih dana i iako sam se predozirala pričama iz vlastitog djetinjstva, danas sam opet posegnula za istim sadržajem. Zbog naizgled jednostavne stvari, objave na fejsu. Neki od mojih prijatelja su šerali Sinišine slike i citate, pa sam poželjela baciti u ovo beskrajno internetsko more i svoj mali kamen.
Zapisi Siniše Glavaševića mogu se uvijek iznova iščitavati. Njegov glas upoznala sam još kao dijete slušajući radijska javljanja iz Vukovara, ali njegovu poruku shvatila sam tek godinama kasnije. Prvi put sam čitala „Priče iz Vukovara“ u srednjoj školi, u izdanju Matice Hrvatske iz 1992. Bile su pitke kao voda i još uvijek jednako ohrabruju čovjeka. Jednostavnost i iskrenost njegovih misli još uvijek titraju sa svake stranice. Dvadeset i četiri kratka teksta napisani rukom jednog čovjeka uhvaćenog u vrtlog rata. To zapravo i nije knjiga, već njegova otvorena duša jednako ranjena kao zidine opkoljenog grada. Na današnji dan njegovo napaćeno tijelo završilo je na dnu velikog zajedničkog blatnog groba, ali njegov glas, iako je zauvijek izgubljen, nipošto nije utihnuo. Riječi tog knjižničara svaki njegov čitatelj iznova oživljava i pretvara u mali spomenik. Postajemo njegovi svjedoci i kao zrcalo odražavamo sve ono što je volio i čega se bojao. Lako ga razumijemo, jer jedina ideologija koja iz ovih tekstova progovara jeste ona univerzalna, ljudska. Ljubav prema bližnjima i kraju u kojem čovjek živi. Želja da i drugi ljudi osjete i žive iste slobode i radosti. Sanjarski, djetinji ideali, ali neprocjenjivo važni svakome od nas. Upravo zbog toga je važno čitati Sinišine riječi. One nas trajno podsjećaju na ono što smo izgubili u ratu, ali nam nude i utjehu. Šapuću nam da možemo opet izgraditi sve što je nestalo. Da možemo popraviti uništeno. To nisu krovovi, ulice i zgrade, već naši zgaženi osjećaji, slomljena djetinjstva i razapeta ljubav. Jer rat zaista jeste najgore što se čovjeku može dogoditi, otima nam od života, čak i godinama nakon posljednje bitke. Tome je svjedok svatko tko ga je doživio i preživio, a u ovoj vukovarskoj priči, poslanoj 12. studenoga 1991. na privatni faks jednog zagrebačkog stana, o ratu možete saznati sve kako biste još snažnije i hrabrije štovali mir.
PRIČA O RATU
Rat je najgore što se čovjeku moglo dogoditi. Ali, čovjek i ne zna o drugom osim o ratu i ubijanju pa se onda s pravom treba pitati je li to normalno? Ako je normalno znanost stavljati u službu oružja, ako je normalno pucati iz sporta, ako je normalno hvaliti se time, onda je normalno i ratovati. To je, dakle, prirodni način da se svijet oslobodi svih zala koji ga opterećuju. Nažalost, ginu i mnogi od kojih se nerado opraštamo. Ali, to je cijena napretka; pogodbi nema. Uzmi ili ostavi! Ili: idi ili ostavi! Nemoj otići! Umri u svom gradu, u svojoj ulici, u svojoj kući! Ali, nipošto od svojega prijatelja. Prijatelji su za sve, osim za to da presuđuju o tvojoj smrti.
Rat pravi selekciju. Dobre odvaja od zlih, jake od slabih, lijepo od ružnog, poštene od manje poštenih, sposobne od nesposobnih. I što dulje traje rat, selekcija je stroža. I naravno, žrtava je više. Potrebno je imati dobar smisao za orijentaciju, da bi se čovjek u ratu snašao. Kamo bježati, kome vjerovati, što raditi? Kako doznati, prije svih, tko će pobijediti? Kako biti među prvima baš kada je najpotrebnije?
Poznavao sam mnoge pametne ljude koji nisu bili dovoljno brzi za ovaj rat. Poznavao sam mnoge sposobne, ali i glupe da shvate svu ogavnost rata. Poznavao sam i one hrabre, one bez kojih ne bi bili ni vas, ni mene, ni ovoga grada. Tko zna gdje su sad toliki koje sam poznavao i toliko često slušao? I njih i jeku koja je odzvanjala od udaraca u njihova vlastita prsa. Gdje li su svi oni sada kad krvari Vukovar? Zašto ne viču? Zašto svojom vikom ne pomažu plašiti neprijatelja odavde odakle niču svi njihovi korijeni? Zašto ih nema sada kad je važno zemlji vratiti davni dug, sada kada tradicija ovog grada, kojom su se toliko dičili, mora ponijeti najteži teret?
Ali, rat je nemilosrdan. On je bič koji puca na svim svojim krajevima. Rat je istodobno i vlast i bezvlašće. Za neke pakao, a za neke, a svi znamo koji su to, i dar Božji.
Da, rat je nemilosrdan i nepravedan, ali postoje stvari koje ostavljaju dublje tragove. To su naša sitna djela dobrote. O jednom takvom djelu, u svojoj maloj knjizi velikog sadržaja, govori i Siniša. U potpunosti vam šaljem i taj tekst. Nadam se da će i vas, baš kao što je i mene, podsjetiti da ništa na ovom svijetu nije vječno, osim ljubavi.
PRIČA O ZAGRLJAJU
Kad sam bio mali, posve mali, nisam volio da me gospođe, koje su susretali moji roditelji, grle i ljube. Svašta su me ispitivale, ponekad i takve gluposti da sam se čudio njihovoj hrabrosti. Ali sam mislio da je to dio neke igre, ritual koji one moraju proći da bi poslije mogle razgovarati s mojim roditeljima. Meni je to ipak bilo suviše nepristojno, ali sam pristajao na sve. Znao sam čak lijepo pozdraviti. Naučili su me stariji stotinama sitnih pojedinosti koje sam smatrao nevažnima. I onda opet rat. Tek kad smo ostali goli i bosi pred strašnom živtonom neumitnošću, kada smo skinuli sa sebe sve prljave navike koje smo navlačili svako jutro pred zrcalom, a zaboravljali ih skidati, kada smo se riješili svega onog što nas čini opasnima, tek tada smo se onako jadni, i opet mali, pod zvijezdama zagrlili. I ja sam sad konačno shvatio važnost i bit zagrljaja. Kada nekoga grlite, to je znak da nemate više riječi zahvalnosti što je s vama, to je ono hvala koje vas pokreće da u tom trenutku živite samo za tu bliskost. A nije bilo tako. Zagrljaji su bili najjeftiniji način da preživite susret do kojeg vam uostalom nije stalo. Mislim da će ljudi koji prežive ovaj rat još dugo u svijesti nositi iskon te geste. Tako i treba. Da smo svi to znali, možda svega toga ne bi niti bilo. Kada nekoga grlite, učinite to punim srcem, cijelim bićem, jer ne znate što će vam donijeti sljedeći trenutak.
Nek svaki vaš sljedeći trenutak bude topao kao zagrljaj.
Viktorija Majačić
- studenoga 2017.
