VUKOVARSKI DJEČAK
Sjedim uz Dunav na nekoj ploči,
Nepoznat me dječak gleda u oči,
Pogled mu suzan, prilično tužan,
Zaključih, imao je život ružan.
Kad ga upitah: Što me gledaš?
Uzvratio je: Zar ništa ne znaš?
Potom je nastavio uz drhtaje
Pričati jezive doživljaje.
Najprije reče: “Ja sam bez roditelja,
Bez braće, sestara, bez prijatelja,
Moja je sva rodbina u jami,
Sklap’o sam oči tati i mami.
Na ruci su mi zaklali brata,
Bacili sestru s petoga kata,
Gurnuli su staroga djeda
U mrzlu Vuku ispod leda.
Dan i noć sam kopao raku
Za svoju dobru i dragu baku.
Čim su stupili na Mitnicu
Izvadili su oči jednomu stricu,
Drugoga su za razonodu
Stavili u vrelu vodu.
Prljava, bradata čudovišta
Silovala su tetku kod Sajmišta,
Na kraju su se neljudske strvi
Valjale po njenoj krvi.
Ujaku su ogulili kožu,
Drugi je završio život na nožu,
A treći, Bože, u krušnoj peći,
Ja sam slučajno uspio pobjeći.”
Okrenuo je potom dječak glavu,
Pljunuo očajan na žutu travu.
Bio sam zgranut i zabezeknut
Pa sam morao uza nj kleknut.
Stiščući u grču zube i šake
Proklinjao sam četničke manijake.
ŽRTVAMA VUKOVARA
Ponoć je davno prošla pa bih trebao leći
Ali još uvijek sjedim pokraj studene peći,
Podrhtavaju mi njedra dok ih grčevi stežu
Zato se kroz moju sobu uzdasi razliježu.
U mislima mi lebdi nekakva grozna slika,
Na njoj je krdo četničkih razbojnika,
I dok ih gledam, dah se u meni ledi,
Jer im se niz ruke hrvatska krv cijedi.
Taj zločinački nakot nedužne ljude je klao,
Bezbrojne djevojke i žene tukao i silovao
Mučio starice i starce. Ni djecu nije žalio,
Uz luđačke urlike mnoštvo je živih spalio.
Razmišljajući o tome ne mogu k sebi doći,
Žalost me rastače i boli u meni stvara,
Utučen razmišljam duge besane noći
Na patnje našeg herojskog Vukovara.
U trenutku se trgoh pa priđoh pokraj prozora,
Pa potom pogledah u pravcu Mitnice,
Zanijemio sam, spazivši četničkog stvora
Kako tetura pijan odnekud s Olajnice.
Zadrhtao sam jako i znoj me posve oblio,
Utonuvši u misli, na glas sam kriknuo,
I zagledavši se u nebo Gospoda zamolio
Da mi kaže: Zašto je narod u ratu izginuo?
Oh Bože, zar je zato da mu četnici pakoste,
Te ga nadalje vrijeđaju i u lice mu se smiju?
Zalud im je, nesretnik, davao oproste
Kada mu opet odsvakud zlo i opasnost viju.
Noć polako nestaje, jutro je pri dolasku
A ja umoran klonuo, k’o biljka bez žilja,
Očajan kličem: Bože, čuvaj nam Hrvatsku
Od orjunaškog nakota, bezumlja i zlosilja!
VUKOVARSKIM HEROJIMA
Utihnula je priroda i usnula Vuka,
Tek s neba mjesec Mitnicu obasjava,
Prolamaju se uzdisaji iz noćnog muka
I bolni žubori tužnog Dunava.
Na Ovčari plamti bezbroj lampiona,
A uz grobnice se ljudi skrušeno mole,
I dok na Sajmištu odjekuju zvona,
Vučedol plače. Uspomene ga bole.
Gradske ulice cvile i u pozoru stoje,
Cijeli Vukovar drhti, prepun je žalosti,
Pa dok oplakuje legendarne heroje,
Te sa suzama zalijeva njihove kosti.
Kosti su razasute skoro na svakoj njivi,
Livadi, stazi, jarku i su vakome žbunu,
Posijane su širom da Lijepa naša živi,
U miru, slobodi, uz državnu krunu
Boli me rastaču i cijelog žalost prožima,
Stoga sam kleknuo ispred spomenika,
Uz bolne uzdisaje kličem: Slava herojima!
Neka ih anđeli miluju u luci besmrtnika!
SLIKE LOVASA I TOVARNIKA
Gledajući slike Lovasa i Tovarnika
Osjetio sam klonulost i ostao bez glasa,
Jer mi kroz misli vrve zločini razbojnika
I grozno režanje krvoločnih pasa.
Duž Slavonije ravne i pitomoga Srijema
Svugdje su primjetne neopisive rane
Tamo radosti, nažalost, nigdje nema,
Kad suze umivaju kosti u zemlji zaorane.
Srijemske šume su tužne i vinogradi pusti,
A Dunav, Bosut i Vuka uz jecaj žubore,
Njive su natkrili crni oblaci gusti,
Pa iznad Srijema ne sviću sunčane zore.
Izmrcvareni puk je u stisku bolnog grča,
Jer mu orijunaši nadalje sudbinu kroje,
Stalno ga pelinom poje iz neuglednog vrča,
Pitom mu vrijeđaju viteze i heroje.
No, ti su heroji zbog neizmjerne ljubavi,
Prema rodnoj grudi i radi vrle dobrote
Da bi ostvarili život našoj nesretnoj državi
Žrtvovali mladosti, zdravlja i živote.
Da, u ovo dosadno, hladno, jesenje vrijeme
Gledajući slike Lovasa i Tovarnika
Uz vrisak proklinjem barbarsko pleme
Zbog groznih zločina krvoločnih četnička.
PORUKA IZ VUKOVARA
Opet će se ovdje sa brda pepela i krvi,
Zgrušane i osušene krvi, koju ostavi sotona,
Htijući bezumna da sve hrvatsko smrvi
Oriti pjesma iz ovog bastiona.
I opet će zdanja na ruševinama niknuti,
Do u nebo će rasti ime i slava grada,
Za vječnost spomenik Hrvati će dignuti
Svim braniteljima hrvatskog Staljingrada.
Šumiti će bistri valovi Dunava i Vuke
Umivati plodna s krvlju natopljena polja
Na kojima su okrutno četničke ruke
Izvršile bezbroj jezivih pokolja.
Istina, sutra će se i boli osjećati ovdje,
Radi bezbroja palih hrvatskih sinova,
Zbog brojne djece kojoj su četničke horde
Pobile najmilije i uništile im snove.
Da, osjećati će se gnjev, uzdasi i gorčina,
Zbog tragova zlodjela krvoločnih barbara,
Ali će se sa temelja vukovarskih ruševina
Za vječnost pisati slava viteškog Vukovara.
KOLONA
Kolona ide, ne znamo kamo,
Možda nekada to saznamo.
Kolona prolazi, sve se miče,
Netko joj kliče, netko viče,
Kolona nestaje, ostaju priče,
Uzdasi, boli, nagađanja,
A sve rijeđa su dobra nadanja.
Prolaze dani, svugdje je muk,
Tek na Mitnici zavija vuk,
Zgraža se srpskom opančaru
I pali tamjan na oltaru.
Kolona otišla na Ovčaru.
GOLORUKA JANJAD
Na vjetru i kiši, u dubokomu blatu,
Iscrpljeni drhtimo na zimi,
Oko nas grobovi svakodnevno cvatu,
Otvara se zemlja da nas u se primi.
A četnički krvnici budno na nas motre,
S užitkom se bradati na posao daju,
Za klanje su spremni, kame su im oštre,
Već nam kuće ruše i imanja pljačkaju.
Sad smo kao plijen pred jezivim vucima,
Nitko nam ne pruža baš nikakvu pomoć,
Goloruka janjad u zim trenutcima,
Ne zna s kim, ni kamo, niti kako poć’.
Dok vukovi urlaju na nas goloruke
Kojekakvi mudraci gledaju nas samo,
Ni sa čime nemamo potjerati vuke.
Pa se više nikakvom dobru ne nadamo
NA MJESTU ZLOČINA
Šetam ulicom kroz ruševine,
Noge mi klecaju, grlo se silno suši,
Pa se uz uzdah pitam pun gorčine:
Zašto sve ovo zločinac razruši?
Sjedeći na mjestu posve srušene kuće
Gledajući lubanje i kosti nečije
Osjetio sam bijes, boli, zgranuće
Kad sam zaključio da su one dječje.
Nisam ih mogao sve ni prebrojiti,
Jer ih je billo poveće brdo,
Zato sam se počeo tresti i znojiti
Proklinjući zločinačko krdo.
Nedugo potom otišao sam dalje,
Kad ono, ljudi dragi, opet ista slika
I ovdje su, uvidjeh, vampirske ralje
Proždrale mnoštvo nesretnika.
Na kraju sam sjeo na hrpu opeka,
Sa suznim očima pogledavao u grad,
Žuborila je tiho uza me rijeka
Oplakujući nevinu, masakriranu janjad.
ZGRANUTOST
Šetam livadom niz stazu strmu
Smišljajući nekakav nevažan plan,
Potom pogledah prema grmu,
Pa spazih starca. Lež’o je zaklan.
Zavirih malko u gusto granje,
Noge mi tada pokleknuše,
Jer se u njemu zbilo klanje
U kojem brojni poginuše.
Ugledao sam puno sakatih tijela
Bez ruku, nogu ili bez glave,
Bol je kroza me uskipjela
I prosukljala poput lave.
Zaridao sam nad lešom djeteta,
Koje je malešno tek prohodalo.
Čak je i njemu kama prinijeta,
Premda ni pričati još nije znalo.
Jednom su čovjeku manjkale oči,
Starijoj ženi obadvije dojke,
Niz lice mi se hladan znoj otoči
Gledajući smrskano čelo djevojke.
Kojekakvi nam ološi već sad govore:
“Nastojte to čim prije zaboraviti”.
Zašto li s time sotonu dvore,
Što li nam namjeravaju napraviti?
Zbog toga iz mene gnjev izvire
Pa s njim preklinjem nesretni rod:
Da više nikad krvožedne vampire
Ne prima pod svoj nebeski svod.
NEUMRLOM VITEZU
Siniši Glavaševiću
U naše si duše duboko se utkao,
Jer si ost’o dosljedan do zadnjega daha,
Pred zločinskim psima bez imalo straha,
S istinom si, sokole, protiv njih se tukao.
Svojom oštrom riječju branio si Hrvatsku,
Svestrano se trudio za njezinu cvatnju,
Radi nje si, Siniša, podnosio patnju,
U srce je stavio pri posljednjem polasku.
Hrabro si se držao čak kad su te krvnici
Svezanog u lance na stratište poveli,
Iznad tebe anđeli već su bili letjeli,
A ti slao poljupce svojoj dragoj Mitnici.
I danas nas još tvoja slika zrači
K’o raskošni briljant s čarobnog oltara,
Kroz nas zvone glasovi tvojeg Vukovara,
Kojeg ubijaše četnički koljači.
Širom tvoje Hrvatske brojni ljudi uzdišu,
U duši te čuvaju, legendarni, viteže
Iako se nad njima sumrak opet proteže
U prekrasnom sjećanju nose svoga Sinišu.
STRIJELJANJE STARCA
(Steve Batiga)
Nebo je kao mrtvo, tek samo vjetar šumi,
Oblaci su se zgusnuli, pa grad prekrila tama
U njedrima mi bol, a u mislima monstrumi.
Svima iz ruke, gledam, viri krvava kama.
Gole grane se njišu na blagom povjetarcu
A gradom divljaci k’o gladne zvijeri vrište,
Uperili su puške u leđa nemoćnom starcu
Nemilosrdno ga vuku, guraju na stratište.
Starac je iscrpljen, uz pomoć štapa korača
Na licu mu ožiljci od proživljenih strahota
Izmrcvaren kandžama četničkih koljača
Ide prema zadnjoj postaji svoga života.
Kad god mi na um dođe ova jeziva slika
Skrhan i izbezumljen zajecam pun žalosti
Moleći Hrvatski puk vapajom očajnika,
Da nikada zločincima zločine ne oprosti.
—
za zupanjac.net Pavao Jelović
