Na rijeci Savi i oko njenih širokih bokova niknula su mnoga mjesta i naselja, a moji dragi Babogreci uz savsku vodu vezuju i mit o nastanku svojeg sela. U njemu Savu opisuju kao rijeku prepunu riba, očaravajuće zelene ljepote, ali i neukrotive ćudi. Vodenim stihijama uništavala je sve pred sobom, izlijevala se i razlijevala iz svoga korita svuda uokolo, natapala šume i močvare, donosila mulj, te stvarala rodna slavonska polja.
Tu priču o rijeci pamtim još od malih nogu, ali nikada nisam razumjela što znači kad se voda izlije. Za mene je Sava bila ugodna, svakodnevna družica na čijoj sam obali, nekad, prije sto ljeta, netremice proučavala riječne rakove, dok je tata na blinker izvlačio prekrasne štuke. Kao djevojčici uvijek je bio doživljaj odlaziti na pecanje, uživati u mirisnoj savskoj tišini i upijati punim plućima ljepotu prirode. Moje ruke se nisu nikad bojale ni gliste ni rovka ni blata. Samo sam htjela ići s tatom „na vodu“ i biti vani „na zraku“.
Najveća ljetna radost svakako su bili Poloji. Prolazak kroz šećeranske jablanove i uspinjanje na strmi nasip uvijek je bilo zabavno, a jurnjava biciklom po neravnoj kaldrmi i vožnja ispod gustih krošnji vrba bila je ravna pustolovinama iz romana Karla Maya! Županjsko izletište bilo je neusporedivo ljepše od današnjeg iz jednog jedinog razloga – Poloji su tada bili prekriveni pijeskom. Zlatnim pijeskom mog djetinjstva koji je danas gotovo sasvim isčeznuo sa našeg kupališta. Ali živi u uspomenama. Baš kao i moj ribič, moj mali bambusov štap za pecanje, moji kederi i svaka moja savska dogodovština.
Od sanjkanja na nasipu, do kupanja na starom kupalištu, od penjanja na bunar i pecanja na bari, do srednjoškolskih tuluma kod muzeja i zaljubljenih šetnji po nasipu… Moj život uvijek je bio vezan uz odlaske na Savu, a od svibnja ove godine imam nove uspomene. Po prvi put sam u životu pomislila da je naša rijeka opasna i vlastitim očima, kao i svi vi, vidjela kako izgleda voda u svoj njenoj moći. Pred nama su nestajali životi, kuće i usjevi, a i mi sami smo se našli u nevoljama. U vlastitoj poplavi. Žurno smo punili vreće, znojili se i strepili od svakog novog očitanja vodostaja. Patrolirali smo nasipom, izvlačili ljude i životinje, vukli stvari na tavan, jeli s nogu, spavali s jednim okom otvorenim i budili se u čizmama.
Moje dječje srce konačno je shvatilo od čega je dobra baba Keda spašavala unesrećene ljude u pripovijesti iz babogredskog kraja. A jedno drugo dječje srce, ono mojeg devetogodišnjeg nećaka, tada mi je pružilo jednu novu lekciju. Tog kobnog vikenda me je upitao: „Vikice, znaš li kako sam se sinoć okupao?“ i odmah zatim svečano odgovorio: „ Vlažnim maramicama!“ Na to sam se nasmijala, a on mi je pojasnio da to ovih dana radi zato što ne želi dodatno puniti Savu vodom. Nakon tih njegovih riječi čitavo srce mi se rastopilo, i od suza i od miline. Tog trena sam zaboravila na sve strahove i neisplakane suze, te vođena tom istom dječjom logikom krenula dalje. U novi dan i u susret novoj vreći. Hrabrija i upornija, iako jednako umorna i užasnuta.
Prošlo je više od četiri mjeseca od tih sivih svibanjskih dana. Mlako ljeto je prebrzo proletjelo, rode su se vratile kući, jesen se već ušetala u svaku krošnju, a mi još uvijek krpamo štetu i strepimo od novih vodostaja. Rujan je tek počeo, a opet smo prikovani uz poplavne prizore, ovog puta, uzduž i popreko cijele Hrvatske, pa s nelagodom gledamo vijesti i svakodnevno tipkamo broj 461 na daljinskom od televizora. Pratimo što se događa i pitamo se što nam voda donosi, a ja, kao nekad i kao uvijek, kao stari ribič i kao mnogi svibanjski ratnici, često odlazim do Save vidjeti kakva je voda. No nitko ne može znati koliko će još Savom vode proteći i kakve sve opasnosti i prepreke leže pred nama, a ako mislimo da možemo obuzdati rijeke, onda smo i oholi, koliko smo naivni.
Jedino čime možemo upravljati smo mi sami. Možemo opet naučiti živjeti uz rijeku, njegovati njezinu obalu i graditi budućnost za našu djecu. Za naše devetogodišnjake. Tko će, ako nećemo mi?
A ako vas nekada uplaše ili razljute oni što su zaboravili i vodu, i poplavu, i ljude…i ako vas uznemiri ljudska nesloga, ne tugujte. Tako je otkad je svijeta i vijeka. Rijeke su se od pamtivijeka izlijevale, ljudi su ratovali, patili i gradili život, a nesreću pamte samo oni koji su je preživjeli. Baš kao što su to kroz naraštaje činili stanovnici kasabe u Andrićevoj knjizi „Na Drini ćuprija“.
U jednom poglavlju autor govori o strašnoj poplavi kao najtežem i najvećem događaju u njihovim životima. Veliki povodanj, kako on to naziva, uzimao je od naroda sve što su imali, ali im je davao nešto drugo. Pod snagom stihije izbrisale su se razlike među ljudima. Vjera, narodnost i bogatstvo nisu više razdvajale ljude. Pod teretom stravične nevolje ljudi su pronašli zajedništvo. Tako je bilo i nama. Na jedan blistavi trenutak. Rame uz rame, vezali smo se u ljudski lanac i preživjeli nedaću. I sve dok uspomena na to bude jača od pohlepe i sebičnosti, nemamo se čega bojati.
Viktorija Majačić